Dobojlije u dijaspori                       Alem Muminovic, Mexico City, Mexico

 

 

                              NAJBOLJI STUDENT NA SVIJETU

 

 

 

 

 

Vijest godine za sve nas Dobojlije stigla je iz Londona. Prvi ju je objavio ugledni britanski dnevnik The Independent: Dobojlija Alem Muminovic, u konkurenciji stotinu univerziteta svijeta, proglasen je za najboljeg Master of Business Administration studenta godine.

                 Ohooo! Bogo blagi, kako veliko priznanje!

                 Bravo, Aleme, bravo! Koliko radosti za roditelje, za sve Dobojlije i kompletnu dobojsku dijasporu!

                 Dogadjaj godine krunisan je na gala svecanosti MBA asocijacije (AMBA - Association of Master Business Administration), odrzanoj u novembru 2006. u Londonu. Od rodnog Doboja do tog momenta Alem je nabrao 27 godina u desetak evropskih zemalja. Njegova nagrada je priznanje upornosti i trudu, napretku i mladosti koja nije poklekla 1992-ge, koja je izbjeglicku traumu i muku preokrenula u ovako veliki uspjeh i radost.

 

                     

               London: Veliko priznanje Dobojliji Alemu Muminovicu

 

                Kada je poceo rat Fahrudin i Edina Muminovic sa svoje dvoje djece, sinom  Alemom i kcerkom Damrom, morali su napustiti svoj stan u Celjskoj 19. Iza njih je ostala njihova stamparska radnja u Bosanskoj ulici, poslovni prostor ispod tribina Teniskog igralista,zapocet projekat skladista i stamparskog pogona na Usori i tek izgradjena kuca na Orasju. Alem nije stigao zavrsiti sedmi razred Osnovne skole “Josip Jovanovic”. Put ih je  prvo odveo u Madjarsku, pa potom u Hrvatsku, u Umag, kod Fahrudinovog poslovnog prijatelja. Ostali su tamo dva i po mjeseca da bi onda svoju sudbinu potrazili u Svedskoj.

 

              

       Od izbjeglice do najboljeg Master of Business Administration studenta godine

 

                 - Stigli smo u Stokholm sa nasim “golfom” – prisjeca se Alem dolaska u “najliberalniju zemlju na svijetu”.- Proveli smo kratko u izbjeglickom kampu, dobili transfer u jedan lucki grad, dva sata juznije od Stokholma. Tu smo proveli godinu, dobili boravisne vize, pa se opet vratili nazad u glavni grad,gdje sam dovrsio osnovnu, zavrsio srednju i upisao studij fizike. Nakon prve godine sam shvatio da to nije moje zivotno opredjeljenje. Odlucio sam da prekinem studij i odem u vojsku.

                 Nekada se kod nas, u vrijeme “bratstva i jedinstva”  govorilo kako je armija skola zivota. Alemovo iskustvo sa svedskom armijom moglo bi se nazvati skolom prezivljavanja.

                 -Bio sam rasporedjen u specijalne, diverzantske jedinice, na sjeveru, na Arktiku, tamo gdje noc traje mjesecima. Bilo je izuzetno naporno. Proveo sam vise od stotinu dana vani, na velikoj hladnoci, na snijegu i ledu. Bilo je to pravo celicenje i velika avantura.

 

           

 

                 -Kada si se vratio iz vojske imao si 21 godinu. Tada si se ukljucio u porodicni biznis?

                 -Nasu firmu smo otvorili u aprilu 2000., da bismo u julu te godine u blizini Stokholma kupili veliku kucu sa poslovnim prostorom. Sve sto smo imali u Doboju smo prodali i investirali u novi posao. Firma se zvala Linea orthopedics AB, bavili smo se proizvodnjom ortopedskih pomagala, tacnije radili smo kozmetiku za protezu ruke, nesto poput rukavice sa svim detaljima sake u 18 razlicitih boja. Ja sam bio direktor firme. Nas produkt je bio izuzetna ideja. Dobrim radom i kvalitetom brzo smo osvojili svjetsko trziste. Za samo tri godine rada imali smo distributere u 30-tak zemalja sirom  svijeta. Nasi partneri su ostajali zbunjeni i pomalo zapanjeni kada sam se sa njima na internacionalnim sajmovima i fizicki upoznavao – nisu mogli vjerovati da tako mlad covjek vodi tako uspjesan biznis!

                 -Onda ste dobili izuzetno dobru ponudu da prodate firmu?

                 -Da. Ossur HF, druga kompanija po velicini u svijetu u industriji ortopedskih pomagala, htjela je da preuzme i prosiri posao i na kozmetiku proteze noge. Kupili su nasu firmu u junu 2003. Mi smo se obavezali da cemo im pomoci uhodati posao. Zato smo u decembru te godine preselili na Island, u Reykjavik, gdje sam postao global product manager za dio proizvodnje koja je Ossur-u godisnje donosila 36 miliona dolara.

                 - Roditelji su ti na Islandu ostali godinu i po, a ti se “hodao” po Evropi?

                 - Samo poslovno. Prvo sam bio u Londonu, 11 sedmica. Firma me poslala (po mojoj incijativi i odabiru) da zavrsim jednu poslovnu skolu (Emerging Leaders Program). Potom se vracam na Island, odakle me onda salju u Holandiju, u Eindhoven, na jedno od rukovodecih mjesta u njihovoj evropskoj marketinskoj sluzbi.

                 - Dok si ti bio u Evropi tvoji roditelji su se vratili nazad u Bosnu. Nostalgija ih je, izgleda, konacno savladala?

                 - Nakon uspjesne prodaje firme, moji roditelji su odlucili da je bilo dosta lutanja po svijetu pa su se sa Islanda vratili u Bosnu u maju 2005. Kupili su kucu na Ilidzi, malo odmarali, malo uzivali da bi prije par mjeseci ponovo poceli sa malom firmom za stampu etiketa za tekstilnu industriju.

                 -Roditelji su se odlucili za povratak a djeca za ostanak? Tvoja sestra Damra je ostala u Stokholmu, a ti se otisao u Monaco.

 

Damra i Alem sa majkom Edinom

 

                 - Nakon zavrsenog fakulteta, Damra se udala za naseg Dobojliju  Armina Hadzica iz Cuprijske ulice. Zanimljiva je njihova veza. Nisu se poznavali u Doboju, iako su zivjeli na kilometer udaljenosti, a u Stokholmu su se upoznali na jednom protestnom mitingu protiv rata u Bosni. Sada zive zajedno. Oboje su kompjuterski strucnjaci i imaju predivnu djevojcicu koja se zove Lea.

                 - Ja sam u avgustu 2005. otisao u Monaco. Odlucio sam da zavrsim studij, a posto mi je bilo dosta skandinavske klime zelio sam na jug, po mogucstvu u internacionalnu skolu gdje se govori engleski. Tako je izbor pao na univerzitet u Monacu. Imao sam srecu, iako nemam zavrsen fakultet napravili su iznimku i primili me na postdiplomski studij zbog mog petogodisnjeg iskustva u managementu. Glavni predmet mog studija bila je specijalizacija za Corporate Finance ( finansije za firme). Skolovanje je bilo jako skupo, a dobar dio troskova pokrila je kompanija Ossur HF, jer je to bio sastavni dio ugovora prilikom prodaje nase firme.

 

         

          Postdiplomac Alem Muminovic sa rektorom Univerziteta Monaco

               

                 - Koliko dugo si proveo u Monacu?

                 - U Monacu sam bio godinu dana. Svuda u svijetu MBA program traje dvije godine, ali na nasem univerzitetu radilo se mnogo intenzivnije i ubrzanije. Univerzitet je mali, ali zaista svjetski. Nema zabusavanja, ima svega 300 studenata od cega je na MBA programu bilo nas 39 iz 18 razlicitih zemalja.Tu sam stekao dobre prijatelje od Canade, Japana do Mexica. Zapravo, moja djevojka Lorena je bila jedina iz Mexica. Upoznali smo se, poceli izlaziti, i tako, i danas smo zajedno…Skoro da zaboravim, imam jos jednu zanimljivost iz tog perioda - trcao sam svoj prvi marathon, 42 kilometra kroz tri zemlje: Monaco, Francusku i Italiju.

 

                    

    Alemovom medaljom maratona okitio se ponosni i sretni tata Fahrudin

       

 

                 Vratimo se ponovo na pocetak price, da vam ispricamo sve detalje. MBA asocijacija svake godine proglasava najboljeg studenta. U 2006-oj u najuzoj konkurenciji su bili Simon Wright, iz Cambridga, nastanjen u Australiji, Madhar Bellamkonda iz Bangalore-a u Indiji, Eunice Lim iz Singapura, nastanjena u Parizu i nas Alem Muminovic, svjetski putnik iz Doboja.

                 - Oko 100 univerziteta iz cijeloga svijeta ucestovalo je u takmicenju. Inace, u svijetu ima na hiljade skola sa MBA programom ali u ovoj asocijaciji je akreditirano nekoliko stotina. Svako je predlozio po jednog kandidata za izbor najboljeg studenta godine. Mene je rektor univerziteta u Monacu predlozio za nagradu. U Londonu su prvo od stotinu kandidata odabrali deset finalista, koje su u aprilu 2006. pozvali na intervju sa zirijem. Nakon razgovora su mi rekli da sam jedan od cetvoro finalista i da ce nas obavijestiti ko je pobjednik na finalnoj svecanosti u novembru. Nakon tog intevjua mislio sam da sam ostavio dobar utisak i da cu mozda uci u finale, ponajvise zbog toga sto sam kao 13-godisnji izbjeglica iz ratom opustosene zemlje uspio proci kroz sve zivotne faze, od dna do vrha, od totalne nule do znacajnog financijskog rezultata, od etabliranja i prodaje svjetske firme do magistrature. Medjutim, ni u snu nisam mogao sanjati da cu biti proglasen za najboljeg studenta godine. Kada su izgovorili moje ime bio sam potpuno iznenadjen…

 

Muminovici na okupu: Alemova djevojka Lorena Gutierrez, Alem, otac Fahrudin, majka Edina sa unukom Leom, sestra Damra

 

                Nakon saznanja o ovoj vrijednoj nagradi Alema Muminovica nije bilo lako “uhvatiti” za ovaj razgovor. Uz pomoc roditelja, “lociramo” ga sa mobitelom u ruci u Mexico City-ju. Nakon zavrsenog postdiplomskog studija stigao je u Mexico. Iz slusalice dopire zamor Meksikanaca u Starbucks-u.

                - Otkuda u Meksiku? Pa dosao sam sa mojom djevojkom Lorenom, prvo u njenu rodnu Guadalajaru, gdje sam intenzivno ucio spanski. Upravo smo preselili u Mexico City. Zatekli ste nas u traganju za novim stanom. Krecem opet iz pocetka. Dobio sam posao u dobroj kompaniji. Od 6. februara pocecu raditi za Nissan-Renault Financing. To je upravo ono sto sam zelio: internacionalna firma, automobilska industrija, sansa da pokazem sta sam u Monaku naucio. Znate, ako ste u velikoj kompaniji dobar menadzer, trazice vas i slati svuda po svijetu…

                - Ima li u tom bijelom svijetu ucrtana negdje i nasa Bosna?

                - Direktnih planova za povratak nemam.Mozda nekad. Trenutno vise mogu postici vani. Indirektno cu, nadam se,uskoro biti u Bosni. Naime,ja sam se odrekao svoje novcane nagrade od hiljadu funti, zamolivsi MBA asocijaciju da mi se, uz pomoc svojih donatora, pridruzi u namjeri da u Bosni startamo jedan internacionalni fond mikro-kredita za pomoc bosanskim Romima. Mislim da su oni kao nacionalna manjina u Bosni u najtezem socijalnom i ekonomskom polozaju.

                - Svaka ti ti cast – odrekao si se nagrade za dobrobit drugih! Dobojlijama ce biti drago cuti za tvoj uspjeh i ovaj velikodusni altruizam.Da li zapravo imas kontakt sa Dobojlijama i Dobojem?

                - Ja sam kao dijete otisao iz Doboja u vrlo mucnim okolnostima i ne volim se prisjecati tog oprostaja.Mojih drugova tamo vise nema. Rasuli su se, kao i moja familija, sirom svijeta, od Svedske, Svicarske, Amerike, Izraela. Moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, iz Celjske, Miro Radujkovic, danas zivi u Bostonu i sa njim sam u redovnom kontaktu.

                Sa mojom prosloscu i cestim seobama ja nemam osjecaj vezanosti koji ljudi imaju za svoju kucu. Meni se cini ako negdje jednu noc prespavam  da to mjesto mogu nazvati svojim domom. Svijet, uostalom, i jest globalno selo. Ipak, ne zaboravljam svoje korijene, moj Doboj i moju Bosnu.

 

                                                   ***

 

                 Vijest da je njihov zemljak proglasen za najboljeg studenta na svijetu u svakoj normalnoj zemlji bila bi odmah objavljena na svim radio i TV-stanicama, u dnevnim novinama. Posto nasa Bosna ne spada u tu kategoriju, veliki uspjeh Alema Muminovica nije pomenut nigdje. O da! Mjesec kasnije, “Dani” su objavili razgovor sa njim, potvrdjujuci da su jedina utjeha posrnulom be-ha novinarstvu. Pisali su zato Englezi, Svedjani, Nijemci…

                 U svakoj normalnoj zemlji, najboljem studentu na svijetu uputili bi cestitku vodeci politicari. Nasi nisu. Nemaju ba vremena, u velikom su biznisu, zabavljeni su sami sobom u podjeli vlasti.

 

 

P.S. Krajem januara 2007. Alemu je umrla nena pa je  nenadano odletio za Bosnu i proveo sedam dana u Sarajevu. Sa malim zakasnjenjem, tada je o njegovom uspjehu pisao 'Avaz', a objavljene su i krace reportaze na TV Hayat i BH1.

 



Napisao: MIRKO JELEC

e-mail: jelec@telus.net

 

www.tipura.com // Nase novine 2007