|
Dobojlije u dijaspori: Aleksandar Djuric, Singapur /
Australija DOBOJLIJA
- NAJBOLJI
FUDBALER U SINGAPURU |
|
- Ljudi moji, je li to
moguce! Poznati usklik cuvenog
sportskog reportera najvise bi pristajao uz ovu pricu o nasem Dobojliji Aleksandru Djuricu. Nevjerovatna
biografija mladog sportiste iz Lipca trebala bi uci u onu nenapisanu knjigu
cudnih zivotnih sudbina. Bila bi to prica o jednom mladicu koji nije bio
dobar plivac, a postao je kajakas. Bila bi to storija o jednom kajakasu iz
Bosne, jedinom na svijetu koji je izgubio veslo i postao,zamislite,
profesionalni fudbaler - najbolji strijelac, golgeter u Singapuru. Bio bi to,
vjerovali ili ne, zapis o jedinom Olimpijcu na planeti koji je na Olimpijadu
putovao auto-stopom. Koliko razloga - toliko radosti da se nekome isprica o
jednoj neponovljivoj mladosti, kojoj rat i ljudska glupost nisu mogli
nista, o upornosti i nepobjedivom duhu koji je u dalekom svijetu proslavio
svoje ime i ime naseg zavicaja.
Aleksandar Djuric – golgeter u Singapuru - Rodjen sam u Lipcu, 12. avgusta 1970. godine – zapocinje
nas zemljak svoje neobicno kazivanje. -Prva cetiri razreda pohadjao sam u
rodnom Lipcu, a nastavio sam u Osnovnoj skoli “Josip Jovanovic”. Poslije toga
sam zavrsio auto-mehanicarski zanat u Srednjoskolskom centru “Djuro Pucar
Stari”, iako me pomalo stid priznati da ne znam zamijeniti tocak na autu! Salim se,
kakvo skolstvo – takav i zanatlija! Moja dobojska raja me
zna po nadimku Njama. Bilo mi je od pocetka jasno da ja sebe trebam traziti u sportu, a ne
u radionici za popravku kola. Trenirao sam sve i svasta: karate, rukomet,
fudbal. Cak sam bio perspektivan golman u nekim mladjim kategorijama Sloge.
Medjutim, jednog dana moje komsije iz Potkamena, Damir i Samir Vosanovic, pozovu me da
podjem sa njima na jedan trening u Kajak-kanu klub “Val”. Rekli su da klub
daje Adidas opremu za nove clanove, pa se tome
nikako nije moglo odoljeti…
Iz
albuma uspomena: Kajakasi “Vala” sredinom osamdesetih (Aleksandar Djuric,
drugi s lijeva u prvom redu, cuci) - Na svom
pocetku imao si, medjutim, jednu malu prepreku? -
Pa, jest. Da bi postao clan bilo je logicno da znas plivati, a ja sam plivao
kao klada, vise u vodi nego nad vodom, ali sam na probnom testu ipak
preplivao Bosnu! Bilo je to 1983. godine. U to vrijeme doslo
je do smjene generacija u “Valu”. Klubom su do tada dominirali Usorani,
legende i reprezentativci bivse Juge: Ivica
Jurilj, Vlado Lujic, Pompe, Zuti, Guro, Mato i Foco Krajinovic, Zdravko
Jelec, Nenad Markocevic. Onda
dolazimo i mi, klinci iz Potkamena i Lipca. Trenirao nas je Ivica Jurilj, a predsjednik kluba je bio Jusuf Makarevic. Nije bilo para, ali je bilo puno ljubavi prema veslanju i sportu.
Bog te pit’o koliko sam samo, u kondicionim pripremama, po snijegu i kisi, sparini i vrucini, pretrcao kilometara do Preslice
ili do garnizona u Sevarlijama. U isto vrijeme igrao sam i fudbal za Lipac.
Radilo se svojski, pa rezultati nisu izostali. Damir
Vosanovic i ja 1986-te postajemo prvaci Jugoslavije u kanuu dvokleku,a godinu kasnije na juniorskom prvenstvu svijeta
nas dvojica sti`emo do finala. Poslije toga odlazim u vojsku, da bi po
povratku od 1989. do 1991. bio pojedinacni
pobjednik, prvak Jugoslavije, u kanuu
na 10.000 metara. Seniorsko prvenstvo svijeta 1991. odrzavalo se u
Parizu, zavrsavam kao 14-ti na najduzoj stazi. Nakon toga, Damir dize ruke od veslanja, ostajem samo ja. Te godine nasao sam se na
spisku sportista stare Juge kao kandidat za Olimpijske igre u Barceloni 1992.
U to
vrijeme dobijam i neko priznanje od Opstine Doboj. U februaru
1992. stize mi poziv od Olimpijskog komiteta da idem
na pripreme u Beograd. Pakujem jednu sportsku torbu i moje veslo, ne znajuci
da je to moj oprostaj sa Dobojem. Kada je poceo rat bio sam u Pancevu, napustam pripreme
i veslanje i odlazim za Madjarsku, pa za Svedsku. -
U tvojoj svedskoj “izbjeglickoj ekipi” bili su u to vrijeme Zeljko Tipura i Danijel-Dunis Sarajlic. Sreli ste se u
Ystadu. Nasi medjunacionalni problemi preselili su se preko drzavnih granica,
Svedjani su vec bili imali problema sa ex-yu nacionalistickim ekscesima.
Tipura nam je ispricao ovu zgodu:”Nakon azilantskog kampa, stigli smo do
dugotrajnijeg smjestaja u hotelu Sweden Gate, gdje su nas razdvojili, jer su
se bojali da ne bude problema, posto su znali da sam ja Hrvat, Aco Srbin a
Dunis Musliman. Onda mene smjeste sa nekim Sandzaklijama, Dunisa sa
Albancima, a Acu sa crncima!? Isli smo da se zalimo, da nas ne rastavljaju,
da smo mi Dobojlije, iz istog grada,da nama nije
bitna nacija, da se znamo i da se slazemo. Tek nakon naseg insistiranja,
ponovo su nas smjestili u istu sobu.”
-
To je tacno, to je istina! Sjecam se tog cirkusa. Nase ludilo nije imalo
granica, ali ja sam se trudio da ostanem normalan. Medjutim,
zbog glupih azilantskih pravila i zbog prethodno duzeg zadrzavanja u
Madjarskoj, dobijem deportaciju iz Svedske. Kud cu - sta cu, vratim se ponovo u Segedin (Szeged). Tamo me prihvatio Jusuf
Makarevic, koji je i meni i mnogim drugim Dobojlijama jako pomogao na
njihovom proputovanju za Evropu i svijet. Ja sam se zabavljao sa
njegovom kcerkom, ali nasa veza se kasnije, nazalost, neslavno zavrsila. Nisam znao sta da radim u Segedinu. Da bih prezivio
preprodavao sam devize na ulici, sve dok mi nije palo na pamet da se opet
pocnem baviti sportom. Otisao sam na probu u njihov drugoligaski klub i – postao fudbaler!
Klub se takmicio u dosta jakoj ligi i tako sam ja postao madjarski profesionalac!
Najbolji strijelac lige u akciji - Kako si onda kao kajakas
stigao do Olimpijade? - Kako me je Olimpijski komitet Bosne i
Hercegovine pronasao u Mardjarskoj, to stvarno ne znam i do danas mi nije
jasno. Uglavnom, dobio sam poruku da Jugoslavija nece nastupiti na Olimpijadi
u Barceloni, da ce samo moci
ucestvovati pojedinacni sportovi i sportisti. Pitali su
me da li bih pristao da predstavljam Bosnu i Hercegovinu. Prihvatio
sam i ja sam vjerovatno jedini sportista u istoriji Olimpijade koji je iduci
na takmicenje pola puta presao stopirajuci kamione i automobile. Kada bih im
rekao da idem na Olimpijske igre u Barcelonu,vozaci
su mislili da sam malo “oho-ho” ili da im lazem, ali su me ipak vozili uz
nevjericu i veliko cudjenje. Tako sam nekako dogurao do Ljubljane, a odatle
avionom. Vodja naseg tima bio je Miroslav Sipek,koji je kasnije postao trener Australijske streljacke reprezentacije. Bilo nas
je deset sportista: Mirjana Horvat (stigla
u finale u streljastvu), Mirsada Buric, Kada Delic,
Zlatan Saracevic i Demir Mustafic (atletika), Janko
Gojkovic i Anja Margetic (plivanje), Vlado Paradzik (dzudo),Mehmed Skender
(dizanje tegova) i ja u kanuu na 500 metara…Bolje reci ovako: Aleksandar Djuric, bez vesla
(izgubilo se negdje na putu za Barcelonu), u pozajmljenom camcu, bez treninga, uspio da prodje prve
kvalifikacije. Ali jedno nikada necu zaboraviti, osjecaj
kad smo izlazili iz tunela na Olimpijskom stadionu, kada je spiker najavio:
Bosna i Hercegovina! Mi medju najmalobrojnijim
ekipama, a cijeli stadion je ustao na noge!
Novine
svakodnevno pisu o golgeteru iz Doboja - Sport, nazalost, nije bio jaci od rata.
Olimpijada je zavrsena pozivom nasima da prestanu
ratovati, ali rat je nastavljen, jos tragicnije i jos krvavije. - Da, a ja nisam imao kud! Vratio sam se nazad u Segedin
da bih avgusta 1993. dozivio svoju licnu i porodicnu tragediju - od granate poginula mi je majka! Znam da sam ja samo jedan
od ne znam koliko onih koji su izgubili majku, oca,
sestru, brata… Svojom tugom i svojim bolom iskusio sam svu prljavstinu rata
koji nije birao sredstva a ostavljao je na sve strane neduzne zrtve.
- Sport ti je pomogao da prebrodis gubitak i
da nastavis dalje?
- Sport je vjestina i plemenitost, dobrota i
humanost. Meni je mnogo pomogao i znaci mi sve u zivotu.
Zahvaljujuci sportu dobio sam 1993. dobar ugovor i stalni boravak u
Madjarskoj, medjutim odlucio sam da se selim za Australiju. Dobijam kao sportista useljenicku vizu i u septembru 1995-te
slecem u Melburn. Odlazim na probu u klub South Melbourne Palace koji se takmicio u Prvoj ligi i dobijem ugovor. Igrao sam za
njih do kraja 1996., onda odlazim u Kinu. Nastupam u kineskoj Super ligi, u
timu Pekinga. U medjuvremenu sam postao australijanski drzavljanin. Nakon
dvogodisnjeg boravka u Kini, vracam se u Australiju,
nazad u Melburn, gdje 1998. upoznajem moju sadasnju suprugu. Zove se Natasha. Imamo dvoje djece, kcerku Isabellu (5) i sina Alessandra (3).Ona
,inace, radi kao trener yoge i fitnesa za jednu firmu iz Hong Konga.
Aleksandar Djuric sa suprugom Natashom, kcerkom
Issabelom i sinom Alessandrom Najljepsi odmor – sa Isabellom i
Alessandrom - Otkuda Bosanac sa australijanskim pasosem u Singapuru? - To
je draz i ljepota sporta! Sa svojim znanjem i umijecem,sam
si svoj i svuda si kod kuce! U Singapuru sam od
1999. godine. U bukvalnom smislu, imam kucu u Melburnu, gdje svake godine sa
suprugom i djecom idem nakon zavrsene sezone, da proslavimo Bozic i Novu
godinu. Ona tamo ima roditelje, a ja nikoga. Zapravo, moja rodna
kuca je u Lipcu. U njoj, nakon oceve smrti, zivi moj brat Milan. Oca sam izgubio 2000-te
godine. Dobio sam poruku od brata da cale umire od
raka i da hoce da me vidi. U avgustu 2000. slecem na
Banjalucki aerodrom. Osam godina nakon odlaska bio je to moj prvi
susret sa najdrazima, sa bratom, ocem i Dobojem. Tata umire tri dana nakon
mog dolaska. Cekao je da me vidi, posljednji put!
- Na Internetu i
na You Tube puno je naslova o tebi. “Alex Duric” opasno trese mreze u Singapuru. Trenutno je najbolji strijelac lige! - Od mog prvog dolaska promijenio sam cetiri kluba u
Singapuru. Sada igram za armijski tim – Singapore Armed
Forces. Publika nas zove “Warriors”. Igram na poziciji centarfora. Kapiten sam tima.U ovom prvenstvu sam do sad postigao 25 golova iz 22
utakmice i najbolji sam strijelac lige, a sest puta sam proglasen za
najboljeg igraca utakmice. Imam 37 godina, ali sam jos u dobroj kondiciji i
stvarno me dobro ide, toliko dobro da mi je
singapurska vlada nedavno ponudila da uzmem njihovo drzavljanstvo kako bih
mogao igrati za njihovu reprezentaciju.
Inace, Singapur je medju nekoliko preostalih gradova-drzava na svijetu (Singapur,Monako i Vatikan). Ovdje
je sve “veoma” - veoma gusto naseljena zemlja (4,5 miliona stanovnika),veoma
multi-etnicka (govore engleski, malajski, mandarin i tamilski jezik), veoma
multi-religiozna (budizam, taoizam, krscanstvo, islam i hinduizam), veoma
bogata (spada medju 18 najbogatijih drzava na svijetu). Njene devizne rezerve
se procjenjuju na preko 200 milijardi dolara.
Pametni ljudi, umjesto ratovanja prave pare… - Za tebe se s pravom moze reci da si medju onim
Dobojlijama koji su uspjeli u zivotu? - Nisam ja to
htio, mene su natjerali da postanem slavan! Ha.ha.ha.
Salim se. Zadovoljan sam sa onim sto sam postigao.
Lijepo je kada ti, recimo, dvije godine za redom, neko poklanja automobil za
reklamu, i to Jeep, najnoviji model, samo zato da bi kazali kako moja fudbalerska
malenkost vozi ta kola. Lijep je to osjecaj, ali slava mi nije udarila u
glavu, mozda zato sto sam daleko od rodnog grada
koji me zaboravio i koji ne zna da
ovdje u Singapuru prepuni stadioni klicu moje ime, da sam redovno gost na TV,
da su u svim novinama moje slike. Lijepo je imati puno para
u dzepu, sigurnu buducnost, ali ja nisam zaboravio grad koji je zaboravio
mene. Kada na Internetu vidim slike Doboja, srce me
zaboli, odmah bih se vratio nazad. Za utjehu svima nama koji smo daleko od kuce neka barem ostane sjecanje i uspomena na nas Doboj
koji je nekada imao vrhunske sportiste i klubove, a da mozda nije ni znao
kakav kvalitet ima u Slogi, Zelji, rukometasima, stonoteniserima,
strijelcima, kuglasima i mojim dragim kajakasima. Ja ih
nisam zaboravio i ma gdje bio - nosim ih u srcu! Napisao: MIRKO JELEC
www.tipura.com // Nase novine 2007 |
