|
Dobojlija
(bio) u dijaspori: Ali Faruk
Biser (Bosna-Norveska-Bosna) O DOMOVINI I OTADZBINI I JOS PONECEM |
|
Nekad smo u nasoj domovini u ovom mjesecu slavili Dan mladosti, docekivali i ispracali stafetu. Anegdota je istinita: kolega Juka bio je zaduzen za pracenje “simbola mladosti i odanosti drugu Titu” u istocnoj Bosni. Kao mladi reporter razmahao se atributima, pripremljenim tekstom i svecarskim zanosom: “Stafetu mladosti docekalo je vise hiljada omladine, radnih ljudi i gradjana Foce, po divnom i suncanom danu.” A u tom momentu otvorilo se nebo, lilo je kao iz kabla!
Kad ga je urednik kasnije pitao za
razloge izvrtanja meteoroloskih
cinjenica, dobio je Jukin
“politicki pravilno orijentisan” odgovor: -Kako da izvijestim da je
stafeta stigla po kisi?! Toliko nam je nekad bilo
vazno sve: i vrijeme u Foci, i stafeta, i Dan mladosti u domovini nasoj
rodjenoj. Rasuti po globusu, poprijeko
i uzduz sarafa, danas imamo po
nekoliko domovina, pravih i rezervnih.
Malo se ko pita kako nasa djeca nose ovaj bezdomovinski teret, pa se nas
Dobojlija Ali Faruk Biser dosjetio da uradi jedan sveobuhvatan
socioloski projekat na prostoru bivse Jugoslavije. - Ovaj projekat je zapravo
završna faza prvog dijela dugorocnijeg angazmana koga krunisem knjigom
“Misticna rijec domovina”, u kojoj razmatram problem identiteta kod djece i
omladine u procesu globalizacije. Knjiga bi predhodila samoj izvedbi projekta
na nasim prostorima, a u njoj sam prikupio razmisljanja djece iz inostranstva o ovoj temi. Ja sam,
naime, proveo jedno vrijeme u Norveskoj, gdje sam radeci kao bibliotekar po
osnovnim skolama koje su pohadjala djeca iz 37 zemalja, pripremio materijal o
identitetu djece koja zive u toj skandinavskoj zemlji i njihovom
prilagodjavanju trenutnom mjestu zivljenja sa konfliktima koji se
javljaju pri integraciji. Ako se neko
od nasih Dobojlija u svijetu bavi slicnim problemima ili radi u prosvjeti,
bilo bi mi neobicno drago da uspostavimo kontakt. Domovino, lijepa si ko
zdravlje, ali znas li otkud Ali Faruk Biser u Oslu? Mozda se
sjecas njegovih gimnazijskih dana, mladalackih zanosa, trazenja i otkrivanja sebe u Amaterskom pozoristu,
Radio-Doboju, Knjizevnom klubu…Nakon zavrsenog studija vratio se nazad u
Doboj, zabiljezio se u “Glasu komuna” u eseju o razvoju stampe u nasem kraju, pa u casopisu
“Znacenja” o kulturoloskoj proslosti i
bibliotekarstvu u dobojskoj regiji. Onda je postao sef Maticne službe
Narodne biblioteke u Doboju, kasnije je preselio u Sarajevo, gdje je drug
Biser bio strucni saradnik u Centralnom komitetu. Onda se 1991. opet vratio u Doboj i sa bratom se
posvetio privatnoj inicijativi. Rat je proveo “na slobodnoj teritoriji, u
partizanima” kako voli reci. - Bio sam kratko vrijeme
borac na liniji, zatim ratovao perom, bez uvreda i ruznih rijeci, znajuci da
istina uvijek na kraju pobijedi! Objavio sam u toku rata dvije knjige: “Slike
Bosne”, koja govori o Doboju i pocetku rata, te “Grlice nad minskim poljem”,
knjigu koja je kasnije prevedena i objavljena i na norveskom jeziku. Kad je
prestalo pucanje, 1995. otisao sam u Norvesku, i u Oslu sam proveo tri i po
godine. - Pored prijevoda
pomenutog romana, u Norveskoj si za to kratko vrijeme bio prilicno aktivan? - Da, objavio sam jos
dvije knjige i napisao dvije pozorisne predstave: “Ko si ti” i “Mir nemira”.
U jednoj od tih predstava, koja je bila i na norveskoj televiziji, igram
jednu od uloga. Bili su to dvojezicni poetsko-scenski igrokazi u kojima sam
razvio pet elemenata koji kroz formu pitanja, ponavljanja, vica, pantomime
i ritual pozorisne igre “objasnjavaju” gledaocima prijevod i smisao radnje. U svakom pogledu bilo je to za mene veoma zanimljivo
iskustvo. -Tvoje norveske knjige
pisane su djeci, a namijenjene su odraslima? -Djeca su naša budućnost!
Budućnost koja ne odlucuje o budućnosti. U tome je poenta zasto njihov glas trebamo saslusati bistrog uma i
razuma.Djeca nemaju pravo birati roditelje, domovinu u kojoj će
živjeti.U knjizi “ Kapi mira” mali Norvežani pisu sta oni misle o toj velikoj
svjetskoj temi, dok sam u drugoj
dvojezicnoj knjizi “Oni ne pucaju na nas” prikupio svjedocanstva djece koja su provela rat u okolini Doboja,
a objavljena je uz podrsku norveskog Kulturrod-a, Savjeta za kulturu. - Sudeci po ovoj
spisateljskoj plodnosti u relativno kratkom periodu, ocito u Norveskoj nije
bilo lose, ali si ipak opet krenuo na jug. -Vratio sam se jer sam
uvidio da sam neraskidivo vezan za Bosnu i to, uslovno receno, racionalnom
ljubavlju. Otisao sam u Skandinaviju u zrelim godinama, umoran od rata,
opterecen stresovima, suocen sa novim”maternjim” jezikom, posve drugacijom
kulturoloskom sredinom. Radio sam u
dvije skolske biblioteke, organizirao izlozbe knjiga po skolama. Sve u svemu
nisam zivio lose, ali osjecao sam da to nije to, da tek disem i funkcionisem
u Bosni! Zato sam se 1999. vratio nazad. Danas zivim i radim u Tuzli. Imam
privatnu kompjutersku firmu već deset godina. Želim da se drušveno više angažujem i
ucinim nešto za tu našu budućnost. -Svakog sagovornika (bilo
mu milo ili drago) obavezno pitamo ponesto i o privatnom porodicnom zivotu.
Sta imas reci u svoju odbranu? -Sve najbolje. Svako je
izabrao ono gdje ga put odveo i odlučio po sopstvenoj procjeni. Sin iz
prvog braka mi je u Norveškoj. Moja šestogodišnja kćerka iz drugog braka
je uz mene i suprugu u Tuzli. Brat mi je u Austriji, jedna sestra u Hrvatskoj
a druga u Norveškoj, tako da sada Svijet ostaje Biseran. -Vratimo se ponovo
tvojoj osnovnoj zivotnoj funkciji, koja je sa objavljenih cetiri-pet knjiga,
ocito postala pisanje. - Po povratku sam
napisao roman “Svjetlost tame”, koji govori o izbjeglicama, a koji pocinje
tako sto me telefonom pozvao moj zivot i rekao mi da je otisao od mene. Rekao
je da živim neke druge živote i iz tih je razloga otišao od mene. Ocekujem
recenzije za tu knjigu. Radim i na satirama koje sam objavio za vrijeme rata,
a u poodmakloj sam fazi pripreme nove knjige koju opet radim sa djecom, a
ciji je radni naslov “Izmedju otadzbine i domovine”, ali mislim da se vec
isprofilirao u “Misticna rijec domovina”, koju pocinjem stihovime jedne male
Linde, ucenice osnovne skole iz Norveske. Domovina,domovina
gdje je to? Ja ne mogu naći to
Mjesto! Domovino,domovino,gdje
si Ti! Ne
razmišljam da se okrenem! Ja ću te tražiti dan i
noć!
…
Ali Faruk Biser u domovini sa kcerkom i kucnim
ljubimcima Premda sam vec u
uvodu pomenuo nesto o tom projektu, htio bih kazati da je to knjiga o borbi
za dječija prava, ili bolje rečeno sredstvo da djeca nešto kažu o
vremenu u kome žive. Jer, čovjek se ne bori za pravo i slobodu, kao što
reče jedan filozof, sloboda i pravo su mu oduvijek dati. Covjek se bori
protiv onih koji mu uskraćuju to pravo i slobodu. Ovo je knjiga od
djece za djecu i odrasle, od djece kod kojih pojmovi otadžbina i
domovina dobijaju različito znacenje i onih za koje ovi pojmovi imaju
isto značenje, jer žive u zemlji odakle su im roditelji. Za odrasle
kojima je bitno šta je rečeno a ne ko je to rekao. - Meni je semanticko znacenje
tih pojmova potpuno isto?! -Ja sam radeći na knjizi
pošao od toga da je domovina tamo gdje ti je dom,
kuća, a otadzbina odakle su ti roditelji. Ali radeci sa
djecom i čitajuci njihove radove, poput onog u kome dijete kaže “kako se čovjek
osjeća tome i pripada”, moja razmišljanja su otišla daleko dalje.
Politizacija svega dovela je do deformacija u jeziku, pa oni koji sanjaju o domovini, izgubili su
dom a oni koji su sanjali o otadžbini izgubili su i dom i otadžbinu. Ljudska
destruktivnost razorila je sve, pa i jezik. Trebalo bi da nas do otreznjenja
zabole ove djecije misli: -Kada čujem riječ domovina, ja mislim na rat ! -Kada čujem riječ domovina, osjećam da
moram ići iz domovine! -Kada zamislim domovinu vidim
samo crno i malo je tužno, ali ne znam zašto. Meni licno, najpotresnije moralno svjedocanstvo “transformacije” nase zajednicke domovine je ova pjesma “Zabranjenog pusenja”, koju vam za kraj prenosim u cjelini. Znam da je
pozdrav Dobojlijama sirom svijeta mogao biti veseliji, ali posluzicu se
rijecima iz predgovora moje knjige: Pišem ovo ne da bih druge učinio nemirnima, nego da bih umivajući svoje lice u onima koji tragaju za mirom pocivao u miru.
Domovina
(“Zabranjeno pusenje” 2006.)
MIRKO JELEC www.tipura.com // Nase novine 2009. |
