Dobojlije iz(van) dijaspore: Almir Suljic, (Sydney-Sarajevo)

POVRATNIK

Macak Edo je najpouzdaniji budilnik. Zuto-narandzastog, prugastog avlijanera preuzeli smo iz macijeg sirotista pod njegovim pravim engleskim imenom Edgar. Istog dana smo ga prilagodili nasem kulturnom habitu. Edo, pored toga sto podsjeca na bosanskog macora i nasu avliju, ima jos jednu za ovu pricu bitnu osobinu. Svako jutro nudi besplatno budjenje. Za razliku od pasa koji obiljezavaju teritoriju podignutom nogom, macke svoj gospodarski prostor “ocrtaju” mirisom zlijezda i zadnjim dijelom tijela. Prvo cujem zvuk testere. Edo prede jos sa vrata spavace sobe. Onda sa svojih sedam kila skace na krevet ili, joj, direktno na cilj. Pravim se da spavam, ako primjeti da sam budan, gotovo je, pocinje da vuce deku i da grize, valja odmah ustati ili ostati - bez ruke. Disem ravnomjerno da ga prevarim i kroz poluotvorene oci gledam u strahoti i uzasu kako podize rep i krece u rikverc prema mom licu, da obiljezi teritoriju. Ako i ovaj put uspijem odglumiti usnulog insana, leci ce pored mene i pustice me da spavam jos malo - do zvonjave sata.

***

Moj prijatelj Almir iz Sydneya nije “nasjedao” na trikove. Bio je dobro posvadjan sa vremenskim zonama i zvao je uvijek u ranu zoru:

- Halo! Znam da ne spavate! – nakon uporne zvonjave cujem mu glas sa telefonske sekretarice. – Ako spavate, nazvacu vas opet, za pet minuta!

Pa hajd’ sad, ne ustani! U protivnom ustace ti komsije!

Pun sale i vedrog duha, Almir Suljic je zvao onda kad ga ponese nostalgija ili prvorazredno australsko vino, ili da cestita Novu godinu onda kad je njemu stigla, 15 sati ranije nego meni, onda kad je njemu ponoc a meni tri ujutro 31. decembra. Bogo blagi, na zapadu je to jos uvijek radni dan! Kako, medjutim, sada stvari stoje, izgleda ce mi to rano budjenje nedostajati: Suljici vise ne zive u Australiji. Vratili su se u Bosnu.

Almir i Vesna Suljic – novopecene Sarajlije

Almir i Vesna su dio onog Doboja koga nosim u srcu. On je svirao (cuj kombinacije) harmoniku za sebe i raju, a trubu u vatrogasnom orkestru za publiku (uglavnom na groblju). Ona je pjevala u gradskom horu, na boljim mjestima i u sretnijim prilikama, za Dan Republike, naprimjer. Srodne duse su se pronasle u ljubavi i bracnoj vezi koja im je pred rat podarila kcerku Asju. Almir je zavrsio stomatologiju u Sarajevu, a Vesna engleski i talijanski jezik u Beogradu. Kad se mladi zubar zaposlio u Doboju, imao sam vezu za popravku zuba “preko reda” – u Stanarima. Jedno vrijeme radio je u tamosnjoj zubnoj ambulanti. Vesna je kao srednjoskolka volontirala u “Poplitu”, na Radio-Doboju, a po zavrsetku studija zaposlila se u Privrednoj banci. Svi preduslovi za srecu, lijep i ugodan zivot bili su ostvareni. Rat je pokvario sve.

Necemo se sad prisjecati te muke, bolje je pricu nastaviti sletanjem jumbo-jeta na sidnejski aerodrom.

-Poceli smo kao i svi nasi useljenici, od nule – zapocinje Almir.-Trudili smo se da te prve korake razvedrimo i sami sebi ucinimo laksim, ali nije bilo lako. Useljavanje u novu zemlju, pa i povratak u svoju rodjenu, je proces. Nista se ne desava preko noci. Oboje smo znali da zelimo ostati u svojoj struci. Posto je Vesna zavrsila engleski, njoj je relativno bilo lakse. Mene je cekao dug put ucenja jezika i verifikacije diplome, bolje reci ponovnog ucenja i polaganja ispita. Imao sam srecu da sam uopste uvrsten u taj proces “usavrsavanja”. Morao sam ici u Melbourne na dalje skolovanje.

Suljici iz australijskih dana

-U mom slucaju – nastavlja Vesna - iako sam znala jezik, takodje je bilo neophodno polagati ispite, tako da sam zavrsila postdiplomski studij engleskog i dobila profesorsku diplomu za rad sa useljenicima. Jedno vrijeme sam predavala i na koledzu predmet prevodjenje, a prevodilacki posao je bio neka moja konstanta od prvog dana u Sydneyu.

-Kada je Almir “proradio”?

-Proradio sam odmah nakon verifikacije diplome, ali me krenulo tek kad sam usao u privatni biznis. Naucio sam na svojoj kozi teoriju kapitalizma i klasicnog iskoristavanja radne snage. Radio sam,naime, u nekoliko zubarskih klinika, stekao dobru reputaciju medju pacijentima, donosio gazdama enormne prihode, a zaradjivao mrvice.

Sve se promijenilo nakon naseg prvog odlaska u Bosnu 1999. godine. Bilo nam je lijepo i potrosili smo nasu ustedjevinu, a kad smo se vratili jedan moj kolega sa fakulteta odlucio je da ide nazad i da proda svoju ordinaciju. Nekako smo uspjeli uvjeriti bankare da cemo biti solventni.

-Prvo nocima nismo spavali od brige i silne zelje da nam banka odobri taj kredit, - prisjeca se Vesna - a onda kad smo culi da ce se to ostvariti, opet nismo mogli spavati od silnih planova za buducnost. Almiru je odlazak u privatnike jako puno znacio. Mislili smo da ce se i u psihickom i u profesionalnom smislu preporoditi. Ordinacija je bila u jugozapadnom dijelu Sydneya, jedno 60-tak kilometara od mjesta gdje smo mi stanovali, pa smo uz svu radost morali preseliti blize njegovom poslu.

-Hajde sad da pohvalimo mladog zubara: posao je procvjetao, sto najbolje svjedoci o strucnosti i njegovoj neposrednosti koja je pacijente uvjeravala da ce dobiti najbolji moguci tretman.

-To je tacno. Pacijenata je bilo sve vise i vise, pa je Almir odlazio ujutro a vracao se u osam navece. Mada je ordinacija bila blizu kuce, nije imao vremena da skokne na rucak. Dugovi su otplaceni u rekordnom roku, kupili smo kucu. Bilo je svega, a najmanje slobodnog vremena i sna, jer smo se nakon naporne sedmice trudili da druzenje i socijalizaciju nadoknadimo vikendom, pa smo uglavnom bili neispavani.

-Mozda je i to bio razlog sto je Almir zvao Kanadu u gluvo doba noci, ali svakako nije bilo presudno za odluku o povratku nazad u Bosnu?

Iz doba sevdaha

-Odluku o povratku diktirala je moja nostalgija - nastavlja Almir. -U Australiju su bili doselili i moja sestra Dika i zet Asmir, moja majka, a takodje i Vesnini roditelji. Bili smo svi na okupu. Onda su se Dika i Asmir odlucili vratiti u Gracanicu. To nije bilo presudno za moj povratak. Imao sam izuzetno dobar posao, imao sam sve, ali nazalost ne i zivot kakav sam htio. Kad bih poceo razmisljati o tome, nostalgija me tako drmala da su mi znale poteci suze. Jednostavno, nisam vise mogao biti tako daleko od kuce i svojih korijena. Shvatio sam da se ne moze biti raspolucen, da valja biti ili Australac u Australiji, ili Bosanac u Bosni. A ja sam sve do tada bio Bosanac u Australiji.

-Definitivna odluka pala je u 2007. godini?

-Odluka se zacela ranije, ali ja sam dosao u Sarajevo krajem 2007. godine, da “izvidim”teren i sa namjerom da se vise na vracam. Vesna i Asja su mi se pridruzili u januaru ove godine, po zavrsetku skolske godine u Australiji. Asja ce od septembra nastaviti skolovanje u srednjoj muzickoj skoli u Sarajevu, a Vesna ce predavati engleski. Disem opet punim plucima! Sretan sam sto sam ponovo “kod kuce”, medju svojim ljudima, u sredini koju volim i kojoj pripadam.

Kcerka Asja – odusevljena bosanskim pejsazima

-Nedavno si poceo raditi u novoj ordinaciji na Cengic Vili. Nije bilo prepreka u ostvarenju tog cilja?

-Prodao sam ordinaciju i kucu u Sydneyu, pa materijalnih prepreka nije bilo. Teskoce administrativne prirode oko dobijanja raznih dozvola i nasa balkanska “papirologija” su mi bile poznate i ocekivane, ali sav se proces ipak zavrsio u razumno vrijeme. Kupio sam poslovni prostor i otvorio ordinaciju u jednom novoizgradjenom objektu na Cengic Vili, u Gradacackoj 29A, odmah pored trznog centra Merkur i u blizini Bosmala. Zgrada je upecatljiva sa zuto-crvenim detaljima, na idealnom mjestu. Obojio sam enterijer toplim bojama da se moja raja ugodno i prijatno osjeca, nabavio najsavremeniju opremu i primio prve pacijente u julu ove godine. Iskustvo i usavrsavanje na zapadu profilirali su moju “standardizaciju” u svim vrstama protetskih radova, lijecenja zuba, preventivne stomatologije, estetike zuba…

-Vec je poznato da nasi ljudi, zbog razlika u cijeni, dolaze iz dijaspore u Bosnu na godisnji odmor i popravku zuba. U ovom slucaju izgleda ce se posao odvijati po sloganu “Iz dijaspore – za dijasporu!”

-Dobar dio mojih novih pacijenata stvarno stize iz inostranstva. Ljudi imaju pravo spojiti korisno sa ugodnim, ali ipak najveci broj njih su Sarajlije. Ovi sto dolaze iz dijaspore vjeruju da su nasi zubari, koji su zavrsili stomatologiju kod nas, strucnije i bolje obrazovani nego oni na zapadu. Jos vise su zaintrigirani kad se stomatolog vrati sa zapada, jer s pravom ocekuju bolju uslugu i bolji tretman u spoju naseg obrazovanja i zapadnjackog iskustva i tehnoloskih dostignuca. Drago mi je da im mogu pomoci, sretan sam sto sam se vratio. Sarajevo kao glavni gtrad BiH pruza velike mogucnosti za rad, odmor, zabavu, skolovanje. More je na dohvat ruke, skijanje na nasim prelijepim olimpijskim planinama , takodje. A navece tu su koncerti, pozoriste… Na kraju krajeva, Sarajevo je puno – Dobojlija! Srce mi je na mjestu!

***

Kad Dobojlije zasjednu na vrelu Bosne, kad se “igranka” produzi u necijem stanu do sitnih sati, vise se ne bojim zvonjave telefona. Razlika u vremenskoj zoni sada je “samo” devet sati, pa kada Almiru bude dva ujutro, meni ce biti, joj ljepote, tek pet popodne. Jos samo da ubijedim Edu da ne skace k’o mahnit u cik zore i da ne podize rep (ja sam definitivno njegova teritorija), pa da se radujem svakom novom danu sve dok - ne zabole zubi! Onda valja trpiti do godisnjeg odmora!

MIRKO JELEC
E-mail: jelec@telus.net