|
Dobojlije
u dijaspori: Andrej Cerni, Virdzinija,
USA ZAKASNIO NA CAS I IZBJEGAO
TRAGEDIJU |
||
|
Nas mladi Dobojlija Andrej Cerni
(22) zahvaljujuci pukoj slucajnosti i svojoj sretnoj sudbini izbjegao je tragediju na americkom koledzu Virdzinija Tek, 16. aprila ove godine. Sumanuti
ubojica, korejanac Co Seung Hui (Cho
Seung Hui), ubio je 32 studenta a dvadesetoro ih je ranio. Nas zemljak se u tom trenutku nalazio na par koraka od mjesta
katastrofe. Hej sreco i radosti, prespavao je pocetak nastave i to mu je
spasilo zivot! - Vidio
sam policijska kola pred ulazom – kazuje Andrej. – Buduci su nekoliko
dana ranije bile dvije lazne dojave
o podmetnutoj bombi, nisam previse obracao paznju, a posto sam kasnio
na casove mehanike, utrcao sam i u punom
trku krenuo uz stepenice ka drugom spratu.
Vladala je potpuna
tisina. Skoro sam bio stigao do hodnika kada su odjeknuli pucnji, praceni
kricima studenata. Prenerazio sam se,
bacio ruksak, okrenuo se i pojurio ka glavnom izlazu. Policajci su vikali iz
sveg glasa da legnem, ali ja sam nastavio trk ka parkingu. Pametni momak je odmah
nazvao roditelje i olaksao njihovu brigu. -Stari, ovdje je pravi
rat! – javio mi se na posao – prisjeca se njegov otac Smiljan. -Mi jos nismo
bili znali sta se uopste desilo. Tek kasnije smo na radiju culi detalje i
razmjere ove tragedije. Zahvaljujuci Andrejevom pozivu izbjegli smo sok i
nerviranje. - Dvoje mojih poznanika je
poginulo - nastavlja Andrej. -Ubojica nije usao u moj razred, ali najvise
studenata je stradalo u ucionici do moje. Pucao je svuda, po ucionicama i po
hodniku. Ko zna sta bi bilo da nisam zakasnio, ili da sam samo minutu ranije
utrcao na hodnik… *** Hvala ti sudbino za sve
ove srecne okolnosti! Andreju si stvarno bila velikodusno naklonjena!
Zasluzio je momak da u novine dospije i nekim drugim, ljepsim povodom, ali
karma je odlucila da sve novine “od Vardara pa do Triglava” pisu bas sada, povezujuci pucnjavu koja ga je
ispratila iz Bosne i ovu nezapamcenu katastrofu u americkom skolstvu, kojoj
je nenadano prisustvovao. Kada je bio u prvom razredu Osnovne skole “Narodni
heroji” rat ga je otjerao iz zavicaja. Djecakove uspomene ostale su u bakinoj
kuci na Usori, tamo prekoputa Meteoroloske stanice, na djecijem igralistu i u
njihovom stanu na Pijeskovima. Sretno djetinjstvo preokrenulo se preko noci u
izbjeglistvo, prvo u Beogradu, pa onda u Zagrebu, gdje zavrsava drugi razred
osnovne skole. Roditelji nisu htjeli vani,vjerovali su da ce ratno ludilo
brzo stati, ali, nazalost, nije bilo nade za nomade…
Smiljan i Milenka Cerni imaju dvoje djece:
sina Andreja i kcerku Sandru. Pred rat bili su sastavni
dio onog dobojskog miljea, gradske raje, koja je nakon zavrsenih fakulteta dobojskom krvotoku pocela davati neophodnu kadrovsku transfuziju za brzi i prosperitetniji
rast i razvoj. Smiljan je dobojsko dijete od glave do pete, dok je
Milenka rodjena Sarajka, koju je ljubav vezala za nas grad. Oboje su zavrsili
srodne fakultete - on gradjevinarstvo, ona arhitekturu. Pred rat Milenka
je radila kao profesor na
Gradjevinskoj skoli, dok je Smiljan bio inzenjer u “Radniku”, rukovodilac
jednog vitalnog OOUR-a. Kada je prestalo gradjenje i pocelo pucanje, zbog
djece se moralo dalje, sto dalje od ludila. Rekosmo, put ih je prvo odveo u
Beograd, pa onda u Zagreb, odakle su otisli u Njemacku. U Minhenu, Andrej
nastavlja skolovanje. Prirodno obdaren, marljiv i vrijedan, zasluzuje iz
godine u godinu pohvale. Zivot je taman poceo liciti sebi, Andrej je dogurao
do devetog razreda gimnazije, ali njemacke vlasti nisu imale milosti za
bosanske izbjeglice. Moralo se ili nazad u mrznjom zavadjenu Bosnu ili ponovo
u bijeli svijet. Obitelj Cerni 2000-te stize u Ameriku. Novi pocetak, nove
strepnje, stare nade. Andrej i Sandra Cerni - Najveca
utjeha u svim nasim izbjeglickim danima bila su
nam nasa djeca - veli Smiljan. -Milenka i ja smo
stvarno sretni i ponosni na
nasu djecu. Zivimo u Aleksandriji, gradu koji se nalazi u drzavi Virdziniji, ali lezi na samoj
granici sa americkim glavnim gradom Vasingtonom. Prosli smo kroz
sve “razvojne faze”. Danas Milenka radi u jednom birou, a ja sam
posve blizu svoje struke i zaposlen sam
kao dizajner u kompaniji Setti and Associates,Ltd. koja se bavi instalaterskim poslovima struje, vode, grijanja, te dizajniranjem, projektovanjem i nadzorom. Nakon svih ovih godina
lutanja, sredili smo se i duhovno i materijalno. Medjutim, od svega nam
je najvaznije da su djeca po dolasku
u Ameriku nastavila skolovanje i sa uspjehom uklopila se u novu sredinu. Zaljubljeni – Andrej i
njegova djevojka Lisa Kepple - Kada sam zavrsio srednju skolu -
nastavlja Andrej, - trebalo je odluciti o studiju. Bile su mi nekako najdraze
i najblize tehnicke nauke. Odabrao sa Virdzinija Tek jer je to u ovoj nasoj
drzavi najveci i naprestizniji tehnicki univerzitet. Nalazi se u jednom malom
mjestu, Bleksburg, cetiri sata voznje od nase kuce, okruzen brdima, zelenilom
i prelijepom prirodom. Mjesto ima svega pet-sest hiljada stanovnika, a
koledz 26.000 studenata. Kampus lezi
na ogromnom prostranstvu i sam je za sebe grad, grad mladosti. - Nikako da stignem da te
upitam sta zapravo studiras? - Prvu godinu sam studirao
elektro-tehniku i stanovao u studentskom domu. Onda sam vidio da to nije za
mene, pa sam se preorijentisao na masinstvo, a studenjak sam zamijenio
stanovanjem u gradu. U medjuvremenu sam rijesio da kapitaliziram svoje znanje
njemackog jezika, pa sam pored masinstva odlucio da zavrsim i njemacki. Preostala
mi je jos jedna godina, nakon koje cu imati dvije americke diplome i dvije titule - inzenjer
masinstva i profesor njemackog jezika! - Svaka ti cast! Cestitka od
srca! Tvojim stopama ce sigurno krenuti i sestra Sandra? - Sandra ove godine zavrsava
srednju skolu. Njoj su blize drustvene nauke i vjerovatno ce studirati
spoljne poslove. Znate, Vasington je blizu, moralo bi biti posla u
diplomaciji. Jos nije, medjutim, odlucila gdje ce studirati. Mozda stvarno
dodje na Virdzinija Tek. - To sto se desilo na
fakultetu nece, znaci, bitno uticati na nastavak tvog skolovanja? - Prvi dani nakon sto je koledz
ponovo otvoren protekli su u cudnoj psihozi i zaljenju za neduznim zrtvama. Profesori
cine sve da pomognu da se sto prije prebrodi ova tragedija. Studentima je
ponudjeno vise opcija za dovrsetak skolske godine, a sto se mene tice ja
nastavljam dalje. Virdzinija Tek je izvanredan koledz. Raja je super. Imam
puno dobrih prijatelja. A jos ako dodje i Sandra, pola mojih najdrazih bice
tu. Istina, moja djevojka Lisa Kepple ne studira ovdje. Ona je na
koledzu “William and Mary”, udaljenom nekoliko sati voznje, ali vidjamo se,
naravno, redovno. I dok
pred omladinom jedino ostaje ljubav i ucenje,
roditelji imaju mnogo vecu brigu
kako skolovati dvoje djece u isto vrijeme. Skolarine su u Americi prilicno
visoke. Godina studija na Virdzinija Teku kosta oko 18.000 dolara. Ali,
izdrzace se, jer je to ulaganje u buducnost. Andrej ce studij zavrsiti na
vrijeme i poceti raditi kao inzenjer. Sretnom momku iz Doboja otvorena su vrata zivota. |
||
|
