Dobojlije u dijaspori:
Anto Facko (Hrvatska) “ZNAM
TE, ANTO, STO
POSTO!” |
Njemacki portret – iz vremena
zivljenja na “Duldung” - Nas
tri brata Facko, rodjeni smo u vremenskom razdoblju od deset godina, ali u
tri razlicite drzave. Prvi, Emil, u Kraljevini Jugoslaviji,
drugi, Borislav, u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, a treci, moja malenkost Anto,
u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Sva trojica rodjeni smo
u gradu sto se i danas zove Doboj! -
Danasnja drzava sto u Doboju stoluje od 1992. i “vreme je, bre, da se menja”
prognala me 25. avgusta 92-ge. Razmijenjen sam u Dragalicu za neke poginule
vojnike i ne mogavsi birati gdje cu, nasao sam se u Zagrebu, prepunom takvih
novopecenih beskucnika kakav sam i sam bio. Podijelili su nas na izbjeglice i
prognanike, kako bi se rasteretio drzavni proracun,
jer izbjeglice su oni iz drugih drzava a prognanici su samo oni koji su iz
Hrvatske i o kojima ce RH skrbiti. Ja sam imao jedan naziv za sve nas: ratni
stradalnici. Nakon mjesec dana potucanja, u "goste" iz Frankfurta
na Majni, pozvala nas je moja svastika. Kako sam desetak godina,
zahvaljujuci svojoj cijenjenoj tvrtki “Energoinvest”, suradjivao sa njemackim
firmama u koje sam nekad dolazio kao diplomirani inzenjer, uvazeni gospodin i
kupac licenci, dosta toga sam znao: jezik, mentalitet, nacin rada. To mi je
pomoglo da se brzo snadjem i uklopim u nesto sto sam ja nazivao IMITACIJOM
ZIVOTA. Moje prakticno znanje, steceno u nekadasnjoj Srednjoj tehnickoj
skoli-strojarskog smjera u Doboju ( prva generacija ), omogucilo mi je da
brzo nadjem posao i pocnem pristojno zaradjivati i zivjeti. Nedugo po dolasku
uspio sam dobiti i priznanje fakultetske naobrazbe, pa sam tako dobivao dosta
dobre poslove i zivio zivotom na "odredjeno vrijeme" jer se
boravisna i radna dozvola dobivala samo na nekoliko mjeseci. Nakon Njemacke, gdje su nasi
Bosanci vrijedno odradili za njihovo gostoprimstvo, a za nagradu dobili
Abschieubung, Anto Facko je bio prinudjen vratiti se
nazad. Na radnom mjestu u “Cordialu”
u Hrvatskoj - Kako
se zivi u tvojoj posljednjoj drzavi? -
Pitanje bi trebalo glasiti: kako zivjeti u Hrvatskoj? Trebalo bi mi stvarno
mnogo da to opisem, jer danas zivjeti u Hrvatskoj, veliko je umijece. Kad bi kojim - A
sta je tek onda sa tvojom drzavom Bosnom? - Ma
znas, umjesto odgovora na to pitanje najradije bih procitao odlomak iz jedne
moje price (pisem potajno za svoju dusu), koju sam napisao nakon mog prvog
poslijeratnog posjeta Bosni, 1997.godine. -
Hajde da cujemo. - “Nestalo
je Bosne prijatelju, zato sto su je ljudi u svojim srcima diljem svijeta
raznijeli. A ovi sto je sada pokusavaju nacrtati, skrojiti i uz pomoc
zapadnjacke alijanse napraviti, igraju se kao djeca
slagalica. Ako nekad i naprave nesto sto ce Bosnom
proglasiti, nece ona biti ziva bez stotina tisuca srca sto za nju kucaju i
dusa sto bi joj zivot udahnuti trebale. Mrtva je ona Bosna, u kojoj je
moja pokojna majka kuhala uvijek fildzan kafe vise, jer ce mozda netko od komsija nenajavljen navratiti. Bosna je umrla onda kad
je prestala biti “...i muslimanska i srpska i
hrvatska...”, jer se jedino tako mogla obraniti od hegemonisticke politike i
postati i ostati svoja drzava. Najprije ce ipak biti da ce
se Bosna doraspasti i da ce je sile, sto se medjunarodnom zajednicom zovu, onako raspadnutu u
tepsiji, kao lose napravljenu pitu zadrzati, jer je ne mogu na tanjuru,
takovu, Velikom Gospodaru s one strane Oceana, servirati. Ako pak Veliki
Gospodar i zazeli da je malo proba, sam ce iz tepsije uzeti neki veci i
ljepsi, neizgoreni komad. Ostatke ce pokupiti oni sto su pitu napravili i sto
stalno optuzuju Veliku Hrvatsku i Veliku Srbiju, kako bas one zele Bosnu progutati.” “Na slici
smo ja i moj stari prijatelj Eco Vodnik, dobojski slikar amater. Iza nas je njegova njegova
zadnja, jako lijepa slika naslikana na ogradi.”
-Ovdje,
sine, nema komsije. -Kako
to? -Ovdje ima samo susjed, a to ti je sasvim nesto
drugo. A
tamo gdje idemo nema ni komsije, ni susjeda. Tamo ima samo Nachbar ! Danas, nakon 13 godina, tamo gdje zivi
moj sin nema ni komsije, ni susjeda, ni nachbara. Tamo ima samo neighbour, a to ti je opet nesto
sasvim trece. Sinovi su mi zivi i zdravi, iako
je jedan na drugom kraju svijeta.Mladji je u Americi,u
Cikagu,inzenjer je informaticke tehnologije. Nedavno smo mu bili u posjeti,
pa smo se uvjerili kako tamo nasi zive. Vjerovatno ni sami Amerikanci nisu
vjerovali da ce “uvozom” Bosanaca tako jednostavno dobiti obrazovan i
sposoban radni potencijal, kakav se samo mogao pozeljeti. Mnoge nase
izbjeglice tamo rade najvrijednije poslove od programiranja do predavanja na
koledzima, a mnogi su i vlasnici uspjesnih vlastitih samostalnih zanatskih ili usluznih firmi.
Sve su to pametni i sposobni ljudi, koji su dobili veliku sansu za
napredovanje. Stariji sin je ovdje dovrsio ekonomski fakultet,
pa se bori da dobije nekakav bolji posao. Usprkos
teskim uvjetima u koje ih je otpuhao vihor rata, oni
su uspjeli othrvati se svemu, steci solidno visoko obrazovanje i postati
uspjesni ljudi. Teskom mukom, mnogo tezom jer se radi o trecoj zemlji, ali
posteno. Anto Facko sa suprugom
Gordanom – zajedno 37 godina Stanujemo u Zagrebu, a
nedaleko od Zagreba u jednom malom gradu smo
kupili kucu i cekamo da stignemo da
mirovine, cemu se najvise raduje moja supruga Gordana koja sa mnom dijeli i
dobro i zlo vec punih 37 godina. Gradic je malo manji od Doboja, malo traumatiziran
od rata, ali se oporavlja. Nadjem tamo i ponekog starog znanca iz rodnog grada,
pa se malo podsjetimo zajednickih uspomena. Zapravo, ja cu imati tri
mirovine: hrvatsku, bosansko-hercegovacku i njemacku. I kad ih zbrojim mislim
da ce biti manje od one koja bi bila u nekadasnjoj drzavi, da se kojim
slucajem odrzala. Tako smo se vratili na pocetak moje price o raznim
drzavama. Nadam se da citaoci “Nasih
novina” nece reci kao sto mi je rekao jedan poznanik: ” Znam te,Anto, sto
posto, samo te se ne sjecam!”
Napisao: Mirko JELEC
e-mail: jelec@telus.net
|
Nase novine // www.tipura.com |