Dobojlije u dijaspori: Anto Facko (Hrvatska)

“ZNAM TE, ANTO, STO POSTO!”

Onima sto sanjaju Doboj pa bi jutarnju zvonjavu nekog kapitalistickog budilnika rado poklopili jastukom i nastavili taj san sto se ne moze do kraja odsanjati a koji iz noci u noc traje vec 15 godina, bice sasvim razumljivo da se i u svojoj zemlji moze biti kao u dijaspori. Cim nisi kod kuce, osudjen si na presudu nostalgije koja je sama po sebi teska, a jos joj pride o vratu visi povelik kamen naseg pojedinacnog i nezaustavnog starenja. “Nostalgija je izmastana bolja proslost koja je vezana za gubitke kroz koje smo prosli. Ne treba dozvoliti da nostalgija određuje gdje se i kako živi, jer ono što je izgubljeno, nepovratno je izgubljeno", mudro veli nas americki be-ha pisac Aleksandar Hemon. Ali, budi ti koliko hoces pametan, cim svjetlo utrne i san se navuce na oci, zamirise lipa iz dobojskog Parka, a gradom krenu u setnju, ne kao sada strana i nepoznata lica, vec sve neki dragi i po dobru upamceni ljudi. Medju njima, evo, ide sa svoje Usore Anto Facko.

Njemacki portret – iz vremena zivljenja na “Duldung”

- Nas tri brata Facko, rodjeni smo u vremenskom razdoblju od deset godina, ali u tri razlicite drzave. Prvi, Emil, u Kraljevini Jugoslaviji, drugi, Borislav, u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, a treci, moja malenkost Anto, u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Sva trojica rodjeni smo u gradu sto se i danas zove Doboj!

Ne znam da li svi nasi susreti, svako dopisivanje i e-mail poruka pocinju ovako,kao u snu, ali meni je kontakt sa nasim zemljakom Antom Fackom, diplomiranim inzenjerom strojarstva iz nekadasnje Energoinvestove Tvornice nisko-naponske opreme, pricinio veliku radost. Odmah na pocetku sudaram se sa njegovim umnim promisljanjem: Nas cine nesrecnima nase drzave!

- Danasnja drzava sto u Doboju stoluje od 1992. i “vreme je, bre, da se menja” prognala me 25. avgusta 92-ge. Razmijenjen sam u Dragalicu za neke poginule vojnike i ne mogavsi birati gdje cu, nasao sam se u Zagrebu, prepunom takvih novopecenih beskucnika kakav sam i sam bio. Podijelili su nas na izbjeglice i prognanike, kako bi se rasteretio drzavni proracun, jer izbjeglice su oni iz drugih drzava a prognanici su samo oni koji su iz Hrvatske i o kojima ce RH skrbiti. Ja sam imao jedan naziv za sve nas: ratni stradalnici. Nakon mjesec dana potucanja, u "goste" iz Frankfurta na Majni, pozvala nas je moja svastika.

Kako sam desetak godina, zahvaljujuci svojoj cijenjenoj tvrtki “Energoinvest”, suradjivao sa njemackim firmama u koje sam nekad dolazio kao diplomirani inzenjer, uvazeni gospodin i kupac licenci, dosta toga sam znao: jezik, mentalitet, nacin rada. To mi je pomoglo da se brzo snadjem i uklopim u nesto sto sam ja nazivao IMITACIJOM ZIVOTA. Moje prakticno znanje, steceno u nekadasnjoj Srednjoj tehnickoj skoli-strojarskog smjera u Doboju ( prva generacija ), omogucilo mi je da brzo nadjem posao i pocnem pristojno zaradjivati i zivjeti. Nedugo po dolasku uspio sam dobiti i priznanje fakultetske naobrazbe, pa sam tako dobivao dosta dobre poslove i zivio zivotom na "odredjeno vrijeme" jer se boravisna i radna dozvola dobivala samo na nekoliko mjeseci.

Nakon Njemacke, gdje su nasi Bosanci vrijedno odradili za njihovo gostoprimstvo, a za nagradu dobili Abschieubung, Anto Facko je bio prinudjen vratiti se nazad.

Na radnom mjestu u “Cordialu” u Hrvatskoj

-Opet sam se nasao u Zagrebu, koji mi je izgledao 1998. godine, jos crnji i sumorniji nego 1992. Po svojoj naravi veliki i uporni borac, nikada se nisam predavao i nisam bio bez posla, unatoc poznim godinama. Prvo sam racunao na “velike” prijatelje i rodjake, sto se pokazalo pogresnim i u sta sam se najvise razocarao. No, ubrzo sam krenuo u samostalno snalazenje i samo zahvaljujuci svom znanju, odgovornosti i odnosu prema radu, danas sam zaposlen u jednoj jako dobroj firmi u kojoj su odnosi korektni i u kojoj me ljudi zaista cijene. Mislim da joj ime ne mogu zaobici:”Cordial” d.o.o. u Svetoj Nedjelji kod Zagreba. Tu radim u jednom malom ali dobrom segmentu na poslovima savjetodavnog inzenjera za alate a nedavno mi je nakon tri godine rada, ukazano povjerenje da budem imenovan za voditelja odjela.

- Kako se zivi u tvojoj posljednjoj drzavi?

- Pitanje bi trebalo glasiti: kako zivjeti u Hrvatskoj? Trebalo bi mi stvarno mnogo da to opisem, jer danas zivjeti u Hrvatskoj, veliko je umijece. Kad bi kojim
slucajem ovdje kao izbjeglice dosli Nijemci, Svedjani, Ameri ili Kanadjani, svi bi pocrkali za nekoliko mjeseci. Ali mi NE ! Mi smo ti otporni na sva ovozemaljska sredstva za unistenje. Pokradeno, nekad zvano drustveno vlasnistvo, naslo se u rukama pogresnih ljudi, koji ga ne znaju koristiti u svrhu daljnjeg razvoja i napretka, nego ga trose na neka prizemna zadovoljstva: skupe jahte, vile, hotele ... i sve ono sto potencira samo potrosnju a siroke narodne mase dovodi u jos vece siromastvo.
Nedavno je, medjutim, Hrvatska dobila sansu, nakon 87 godina, da se ponovo za dvije-tri godine vrati u Europu. Da bi se to ostvarilo (a nuzno je da bi se uveo red, a red na ovim prostorima uvijek su uvodili stranci) najveci problem je u glavama ljudi. Taj će zaokret biti strasno tesko napraviti. Neka nam je Bog na pomoci !

- A sta je tek onda sa tvojom drzavom Bosnom?

- Ma znas, umjesto odgovora na to pitanje najradije bih procitao odlomak iz jedne moje price (pisem potajno za svoju dusu), koju sam napisao nakon mog prvog poslijeratnog posjeta Bosni, 1997.godine.

- Hajde da cujemo.

- “Nestalo je Bosne prijatelju, zato sto su je ljudi u svojim srcima diljem svijeta raznijeli. A ovi sto je sada pokusavaju nacrtati, skrojiti i uz pomoc zapadnjacke alijanse napraviti, igraju se kao djeca slagalica. Ako nekad i naprave nesto sto ce Bosnom proglasiti, nece ona biti ziva bez stotina tisuca srca sto za nju kucaju i dusa sto bi joj zivot udahnuti trebale. Mrtva je ona Bosna, u kojoj je moja pokojna majka kuhala uvijek fildzan kafe vise, jer ce mozda netko od komsija nenajavljen navratiti. Bosna je umrla onda kad je prestala biti “...i muslimanska i srpska i hrvatska...”, jer se jedino tako mogla obraniti od hegemonisticke politike i postati i ostati svoja drzava.

Najprije ce ipak biti da ce se Bosna doraspasti i da ce je sile, sto se medjunarodnom zajednicom zovu, onako raspadnutu u tepsiji, kao lose napravljenu pitu zadrzati, jer je ne mogu na tanjuru, takovu, Velikom Gospodaru s one strane Oceana, servirati. Ako pak Veliki Gospodar i zazeli da je malo proba, sam ce iz tepsije uzeti neki veci i ljepsi, neizgoreni komad. Ostatke ce pokupiti oni sto su pitu napravili i sto stalno optuzuju Veliku Hrvatsku i Veliku Srbiju, kako bas one zele Bosnu progutati.”

“Na slici smo ja i moj stari prijatelj Eco Vodnik, dobojski slikar amater. Iza nas je njegova njegova zadnja, jako lijepa slika naslikana na ogradi.”

Kad to citam danas, nakon osam godina, razmisljam koliko sam bio u pravu. Nedavno sam vodio u Tesanj, sa kojim poslovno dobro suradjujem, svoje poslovne partnere iz Austrije. Ljudi prvi put dolaze u Bosnu, pa sam ih upozorio na stravicne prizore razaranja koje ce vidjeti izmedju Bosanskog Broda i Doboja. Nisu mogli doci sebi od onoga što su vidjeli. A u nasem gradu, ulice se nisu promijenile ali su se ljudi “promijenili”. Meni se sad nakon 15 godina javljaju neki stari znanci i "brinu" se za mene gdje sam i sto radim.Ta nazovi briga ide dotle da bi navodno bili kao nesto spremni i pomoci.Najcesce su to oni koji su bili u prilici pomoci 91. i 92. godine, a nisu. Sad se ja pitam gdje su bili dok je grmilo, a grmilo je od topova iz kojih su pucali njima dobro poznati ljudi i koje su oni opravdavali (presutno ili javno ) ili ih cak podrzavali. Sada kad je sve upropasteno i kad od “projekta” cetiri svesrpske zemlje nema nista i kad smo mi vec nasli utocista i spas u trecim zemljama i postigli ono sto nismo mogli u svojoj ili svojim drzavama, sad se odjedanput za nas neki interesiraju i kazu: Moramo se pomagati! Stari smo znanci, kolege,prijatelji...
Ma ja mislim ovako: tko je za koga htio saznati i saznao je. Tko je koga htio naci - nasao je. Tko je komu htio pomoci - pomogao je. Na vrijeme.

- Bjez’mo, Anto, iz ove depresije. Na obiteljskom planu svima nam je ljepse. Kako je familija pronasla sebe u dijaspori?
- Kad smo 92. sa vrecicama u ruci stigli u Zagreb, kao usputnu stanicu na putu ka Zapadu i nasli nekakav smjestaj, upitao me moj mladji sin:

-Tata, kako se ovdje kaze komsija ?

-Ovdje, sine, nema komsije.

-Kako to?

-Ovdje ima samo susjed, a to ti je sasvim nesto drugo. A tamo gdje idemo nema ni komsije, ni susjeda. Tamo ima samo Nachbar !

Danas, nakon 13 godina, tamo gdje zivi moj sin nema ni komsije, ni susjeda, ni nachbara. Tamo ima samo neighbour, a to ti je opet nesto sasvim trece.

Sinovi su mi zivi i zdravi, iako je jedan na drugom kraju svijeta.Mladji je u Americi,u Cikagu,inzenjer je informaticke tehnologije. Nedavno smo mu bili u posjeti, pa smo se uvjerili kako tamo nasi zive. Vjerovatno ni sami Amerikanci nisu vjerovali da ce “uvozom” Bosanaca tako jednostavno dobiti obrazovan i sposoban radni potencijal, kakav se samo mogao pozeljeti. Mnoge nase izbjeglice tamo rade najvrijednije poslove od programiranja do predavanja na koledzima, a mnogi su i vlasnici uspjesnih vlastitih samostalnih zanatskih ili usluznih firmi. Sve su to pametni i sposobni ljudi, koji su dobili veliku sansu za napredovanje.

Stariji sin je ovdje dovrsio ekonomski fakultet, pa se bori da dobije nekakav bolji posao. Usprkos teskim uvjetima u koje ih je otpuhao vihor rata, oni su uspjeli othrvati se svemu, steci solidno visoko obrazovanje i postati uspjesni ljudi. Teskom mukom, mnogo tezom jer se radi o trecoj zemlji, ali posteno.

Anto Facko sa suprugom Gordanom – zajedno 37 godina

Stanujemo u Zagrebu, a nedaleko od Zagreba u jednom malom gradu smo kupili kucu i cekamo da stignemo da mirovine, cemu se najvise raduje moja supruga Gordana koja sa mnom dijeli i dobro i zlo vec punih 37 godina. Gradic je malo manji od Doboja, malo traumatiziran od rata, ali se oporavlja. Nadjem tamo i ponekog starog znanca iz rodnog grada, pa se malo podsjetimo zajednickih uspomena. Zapravo, ja cu imati tri mirovine: hrvatsku, bosansko-hercegovacku i njemacku. I kad ih zbrojim mislim da ce biti manje od one koja bi bila u nekadasnjoj drzavi, da se kojim slucajem odrzala. Tako smo se vratili na pocetak moje price o raznim drzavama.

Za ovu reportazu saljem i slike zabiljezene kamerom u raznim razdobljima i drzavama koje su se nasle u mom zivotnom vremeplovu.

Nadam se da citaoci “Nasih novina” nece reci kao sto mi je rekao jedan poznanik:

” Znam te,Anto, sto posto, samo te se ne sjecam!”

Napisao: Mirko JELEC

e-mail: jelec@telus.net

Nase novine // www.tipura.com