Dobojlije u dijaspori: Blanka Atijas Levi, Hrvatska

 

 

                                    VELIKO PISMO SJECANJA

 

 

-Molim te, naostri se strpljenjem, procitaj moje Veliko pismo sjecanja, pa onda odluci. Lomim se par godina da ti se javim. Osoba sam koja ne voli eksponiranje, proslo me je vrijeme ushicenja i samodokazivanja, zivim tihim i mirnim obiteljskim zivotom…

             Pismo sa ovom napomenom je stiglo iz Sibenika. Pise Blanka Atijas Levi. E pa, draga dijasporo, odavno nam nije stiglo ovoliko uspomena - deset gusto kucanih stranica! Nostalgije u ogromnim kolicinama! Nasa draga Dobojka Blanka radila je u Privrednoj banci a  otisla je iz svog rodnog grada 1982-ge, “lipe su cvale, krosnje su se u mojoj ulici savijale od mirisa, polen se prosuo po “stojadinu”, nakrcanom uspomenama moga djetinjstva i  mladosti”. Razlog odlaska - udaja! Po starom sefardskom obicaju, “po preporuci familija”, otisla je za Dalmatinca Boru Levija. Blanka danas pise i slika za svoju dusu, da otrgne od zaborava nekadasnji Doboj u kome su Jevreji bili njegov sastavni dio i prepoznatljivi znak. Nekoliko njenih prica i pjesama objavljeno je u Jevrejskom glasu, listu Jevrejske zajednice iz Sarajeva.

    

                       

                       Blanka sa suprugom Borom

 

             -Moj djed Solomun Atijas je bio poznati trgovac koji je imao han u Klokotnici i veliku cardakliju u mahali u Doboju, gdje su kasnije zivjele obitelji Grbesica i Salihbasica. Moju baku Blanku je “ukrao” na izvoru vode, kad je dosla napuniti ibrike. Izrodili su jedanaestoro djece. Nazalost, moji Atijasi skoncali su svoje zivote u Jasenovcu, a rat su jedino prezivjeli moj pokojni tata Mihael - Mika i njegova sestra Sara. Mika je svoj život  dao u Božije ruke i ruke plemenite familije naših begova, Smailbegovića iz Rudanke: Nurije, Edhema i Nusreta, velikih i svetih ljudi koji su doveli i svoj opstanak u opasnost, skrivajuci moga oca kod sebe na tavanu. Smailbegovići su bili potkazani i morali su u zbjeg, ali su tati pronašli vodica i u februaru 1942. g. razbija led na zaledjenoj Bosni čekicem,a na glavi mu je bio zavezan njegov obucarski alat, šilo i turpija.Prešao je Grapsku i ostatak rata je proveo kod bake Andje Jovičević u Kožuhama.

Po zavrsetku rata zeni se Bertom Elazar, intelektualkom iz Sarajeva,  kcerkom jednog bogatog sarajevskog veletrgovca. Rodila je moju bracu Mordehaja, Josipa i mene…

 

                  

                   Slika iz 1975 – Blanka sa bracom i pokojnim roditeljima

 

             -Imala si sretno djetinjstvo?

             -Presretno djetinjstvo! Imali smo kucu na kat  u cetru Doboja, odmah do nekadasnjeg hotela “Bosna”, sa velikim sobama, klavirom i perzijskim cilimom, koji zbog svoje velicine nikada nije prostrt, a koji je moja mama donijela u miraz.Mislim da je danas u jednoj gracanickoj dzamiji. Pamtim ogromno dvoriste prepuno zivine, a sa prednje strane kuce bio je jedan od prvih dobojskih ducana.Nas prvi komsija bio je doktor Izudin Dzananovic. U njegovoj vili u prizemlju zivjela je draga familija Dede i Almase Trampic, koji su imali tri prekrasne kcerke:Amiru, Zerinu i Miladu. Igrala sam se najvise sa njima i sa Nadjom Avdic, Fedjinom sestrom. Negdje oko 1956. tata dobiva dekret od opstine da moramo iseliti iz nase kuce, jer ce na njenom mjestu biti podignuta tadasnja a i sadasnja posta. Preseljavamo u obliznju ulicu, iznad pijace, Ismeta Kapetanovica 13., zavrsava se najljepsi period djetinjstva, krecem u osnovnu skolu…

 

                        

                        Blankini slikarski motivi – likovi, cvijece i uspomene

 

             -Iz tvog Velikog pisma sjecanja jasno se vidi da je u to doba Doboj bio periferija Usore.

            - Čitav društveni život tadašnjeg već probudjenog gradića faktički se dešavao na našoj Usori, gdje je bio Radnički dom i gde su se svake subote i nedelje sastajale naše familije da bi plesali, pjevali, zabavljali se i druzili…”Trudbenik” se ponosio svojim prvim udarnicima, a Usora najurednijim vrtovima punim krizantema, lala,božura,tulipana i jorgovana.

             U ovoj nasoj bisernici proslosti u kojoj je sve vjerovatno i u kojoj su pomjerene granice vremena, moguceg i nemoguceg, sad cemo zajedno sa Blankom krenuti na Usoru. Zamislite sebi ovu sliku. Ide nasa Blanka nasmijana, gorda i uspravna ulicom Milosa Kupresa. Osmijeh i dobar dan joj ne silaze sa usana, jer toliko je tu dragog svijeta: tisler Dane Konzani i njegove tri kcerke, mesar Dzafer Beslagic, sedmoro kceri i sin jedinac, pa onda trgovac Bukvic, pa kuca Habibovica, sestre Almasa i Azra, sin Almas. Dobar dan kaze i Cernijima, jer jorgovan gospodje Danice jos ponekad zamirise u snovima. Nece preskociti ni cika Josipa i teta Mariju Lesar, ciji sin Pepi nedavno preminuo u Doboju. Pozdravice i Kovace, doseljenike iz Vinkovaca i njihovog Ivicu i kcerku Djurdjicu. Tu je negdje bila prva hemijska cistiona u gradu, a lijevo kuca Dalmatinca Mije Balica. Jos joj se u ustima topi snita kruha koji je teta Marica namazala mascu i poskropila alevom paprikom.

          

 

Blankina obitelj u Sibeniku

 

Popricace kao i uvijek sa Eminagicima, uputice blagi naklon postovanom ugostitelju Salihu Berberovicu, prisjetice se doktora Nurke Mulaomerovica, pa ce se onda u ovom vremeplovu osmjehnuti preko ceste Dzananovicima. Do njihove kuce djeca iz radnicke “kolone” po citav dan ganjaju loptu na travnjaku. Plovi Blanka kroz snove i uspomene u kojima niko nije odselio ni u inostranstvo, a ni na Ahiret.  Zasto da se iz takve ljepote ide. Svi su opet na okupu, i kompletna obitelj Zadro, i Babici, i Zubci, i Komljenovici…

              -Kod njih sam uvijek isla po vodu kad smo radili u basti. Imali su Vladu, najzgodnijeg sina u gradu za kojim su ludovale dobojske cure. Ama, preskocila sam jednu neobicnu zgradu na Usori, Begovu vilu, kucu bega Kulenovica, kazu rodjaka pjesnika Skendera Kulenovica. Ta je vila raspaljivala nasu mastu o bogatstvu i nepoznatom. Moj otac je bio obucar i ja sam cesto nosila stanarima popravljene cipele i divila se labirintu prostorija. Nedaleko od vile zivjela je nasa rodica Donka Skutari, a malo dalje meni posebno draga familija cika Nikole Utjesinovica, njegove kcerke i zetovi Buntic i dr. Bolesnikov.

              Prije no sto se vratimo nazad u Doboj pusticemo nasu Sibencanku da jos malo proseta Usorom,da pozdravi cika Vinka Jaseka i velikog mestra automehanicara Hmuru, pa polako nazad pored tehnicke skole i  metereoloske stanice. Ne smijemo ni pogledati kazaljku sa godinama…

           - Nasa druga kuca se nalazila iznad pijace, u aleji najljepsih lipa kojih vise nema, koje su posjekli oni koji ih nisu sadili. Pocinjala je katolickom crkvom i zupnim domom u kojem je bio plemeniti zupnik  fra Vilim i njegova mama Hercegovka. Do crkve je bila nevelika kuca poznata po Burgijinim cevapima i gostioni “Stari grad”. Tu su zivjeli Mulalici, Esed i Hatidza i djeca: Mensur, Mensura i Suvada, moja dupla kuma. Ulicu je nastavljao masinovodja Salih i njegovi Mustafa, Zemka i Sabaheta. Do njih je bila novosagradjena kuca nasih frizera Tajbe, Ibre i Jasne a komsiluk su dijelili sa gazdama Avdicima. Tu dvojicu brace sam upamtila po dobrocinstvu, blagosti i finoci. Iduci kuci nailazila sam potom na bricu Salihovica, obucara Dzananovica, veliku kucu obitelji Vrhovski, kojoj je svaka nova vlast mijenjala namjenu. Pored nase kuca bila je tatina obucarska radiona, koja je otvarala vrata tacno u sest ujutro...

 

                                

 

          Kuce su mile i drage, ali ljudi su drazi. U Blankinim uspomenama i u njenim pricama vrvi na stotinu imena. U tom njenom spomenaru,od prve do zadnje strane,  je jedan veliki imenik Doboja koji je, nazalost, nepovratno nestao.

           - Neki ljudi su u mom odrastanju ostavili trag, a bez njih ni nas grad sigurno ne bio bio mjesto uspomena. Meni se cini da nije bilo cika Voje i tete Jarmile Vukovic, Mike i Bobe, bega Nurije, Edhema i Nusret Smailbegovica, Vjekoslava i Nevenke Rzeak, familije Cvitana Kovacevica, Mire Artofer-Kvaternik, obitelji Mazurkijevic, Vere i Dejana Vujasinovica, kcerke Nevenke i zeta profesora Ese Krese, nas Doboj ne bi bio ono sto je bio. Nikada necu zaboraviti drage ljude teta Ilonku i Sabita Dizdarevica i njegove Zlatu i Zlatana, pa onda mesara Nebijagu Hajrulahovica, ciji sin Firuz je bio moj najbolji direktor u zivotu. Pamticu uvijek Soku i Miku Dujkovica, Papu i Jasenku. Pa onda familiju Vidoni, ucitelje Janjanine iz Kostajnice, Bozu Gostica, gorostasa iz Plocnika, cija suma jos mirise u mojim snovima, pa onda profesora Matu Palijana i njegovu kcerku Jasnu i sina Miru, zgodnog momka u ono doba.Tu je negdje i prof.Vid Puljic i njegova Franciska, strah i trepet, predavala njemacki i djecake povlacila za zulufe da su suze frcale. Doboj su cinili i Momo i Kata Avdalovic, Lilo i Zlata Dautbegovic, moj dragi nastavnik Huso Hromalic i tetka Halima, gospodja Merica Mataja,  pa moje najdraze komsije Turalici o kojima sam napisala jednu cijelu pricu.

 

                             

 

 

             Grad gradom cine ljudi, a u nasem Doboju nazalost vise nema  mnogih imena koja ja pokusavam spasiti od zaborava: dr. Rap, ruske izbjeglice, plemici Meljnicki, cika Ferdo Lesar, familija Antuna Kaliha, (sin Vinko je imao mali zooloski vrt i najvecu zbirku prepariranih zivotinja u Bosni ),onda  familija Jiral, kcerka Pepina udata za Krunu Prajzlera, pa cika Ferdo Miskovic i njegov sin moj veliki i nikad prezaljeni prijatelj Zlatan. Tog Doboja vise nema, ni geometra Lalica, ni krojaca Glazera, ni nase legendarne nastavnice matematike Borke Lalic (sin Dordje, kcerka Ljilja), ni Lacija Zlamana, ni obucara Zigmana, ni aristokrata Brujica sa stare stanice, ni advokata Bobana Drakulica i Dragana Marica, Mire i Nade Ivovic.Ko jos ne zna nase pleh muzicare Blagiju Todorovica i Djoku Damjanovica, a ja jos pamtim i Rafu Gemajnera, naseg Dalmatinca, elektricara Ivicu Kristicevica, obitelj Lovis, Mersnike sa Usore, tislera Salihbasica, Hrvoja i Mirjanu Girardi. Posebno postovanje zasluzuje cijenjena uciteljica pokojna Ljubica Stanisic. Njen Bato je pravi dragulj sa nasih prostora, a njegova supruga Cica uvijek nasmijana, vesela i duhovita. Veoma mnogo se dalo nauciti od dvojice meni izuzetno dragih i vrsnih strucnjaka, profesora doktora Ivana Petricevica i kustosa naseg muzeja Brane Belica. Doboj je imao svoje velicine, koje su zivjele tiho u nasem susjedstvu…

 

              U najranijem djetinjstvu zalazila sam u kucu dobricine popa Ljube Ducica i popadije Ljubice u Barama. Za dobrodoslicu uvijek je cekalo slatko od sljiva ili ruza i posvecena psenica. Kad god dodjem u Doboj posjetim grob tog svetog, dobrog covjeka. Treba se takodje prisjetiti i familije popa Riste Krivokapica. Sin Savo je bio nas prvi arhitekta, a kcerka Milena profesorica u Medicinskoj skoli. Necu zaboraviti ni nasu dugogodisnju maticarku Olgu Nikic, udatu sa profesora Ljubu Nikolica. Familija Karabin, veoma dobri ljiudi, a kcerka Nadja pjevala je kao slavuj, skupa smo glumile u “Pokondirenoj tikvi”,u nasem amaterskom pozoristu,u reziji postovanog Rasida Muminagica.

 

 

Sa kcerkom Leom

 

                Sadasnja dobojska mladez nikada nece znati gdje su bile Velike i Male Klade, gdje je bila Cajtina njiva, niti kako je Hasan Cvaka, kao pravi Mikelandjelo, meni nacrtao konja. U mojim uspomenama sve to postoji i vjecno ce postojati Mulo i teta Ljiljana Hadzijusufovic, mama legendarnog rukometasa Avde, koji mi je bio kao treci brat, a njegova Elvira moja druga sestra. Nisam zaboravila ni cestite prosvjetare Nikolice Voju i Vukicu,  Veljka i Velu, kao i naseg prvog veterinara Leopolda Bastu, te obitelj Suhi, cika Vilima i teta Marjanku, kao i iz mog djetinjstva najdraze dvije tete: Gizelu Ofbauer i njenu snahu, Madjaricu Reziku. Od njih je trebalo uciti o stedljivosti. Nikada nisu bacali koru od oguljenog krompira, vec bi je susili i lozili. Miris tog skromnog doma osjecam i danas.

 

                                                    ….

 

               Blanka Atijas Levi sa suprugom Borom vec 25 godina zivi u Sibeniku. Imaju dvije prekrasne kcerke. Lea (23) je apsolvent gradjevine u Splitu, a Tamara pohadja drugi razred gimnazije.

               -Radim opet u banci, sada Jadranskoj. Nisam direktno na salteru i ne dijelim vise osmijehe, ali jos uvijek dobro pamtim stare likove koji hrane moju vec pomalo umornu dusu. Zdravlje me ne sluzi najbolje, imala sam mozdani udar prije pet godina, ali snagom volje plovim prema novom sutra. Otkrivam i vodim se malim zivotnim radostima, slobodom, obitelji, ljubavi, cvijecem, setnjom, kaletama, maslinom…

               Sjecate li se onog “stojadina” sa pocetka price? Krenuo je iz Doboja prije puno, puno godina nakrcan uspomenama i mirisom lipe.

               Jos je u zivotu, jos uvijek vozi!

 

 

 

 

 

                                     

                                           Napisao: MIRKO JELEC

                                           e-mail: jelec@telus.net

 

                                www.tipura.com // Nase novine 2007