Dobojlije u dijaspori: Davorka Milutinović (Švajcarska)

ŽIVOT JE "TOBLERONE"

Nedostaje mi Bosna.

Makovi procvali,

Nebo odjenuto zvjezdama,

Kiše mostarske,

Sarajevsko ljeto

I banjalučki susreti.

Nedostaju mi

Muzika i kiše pored puta.

I podrhtavanje

brezinih listova.

Nedostaje mi

miris moje Bosne

da mogu radjati stihove

ispod bagrema.

Naša pjesnikinja, Davorka Milutinović, sanja svoj dobojski bagrem u švicarskom gradu Sojcah (Seuzach). Gradić je u blizini Winterthura, na pola puta izmedju Konstanca i Ciriha, na zelenoj zaravni sa koje se u daljini slute Alpe, toliko gorde da nikom ne skidaju svoju bijelu kapu, čak duboko u ljeto. Okolo žubore bistre rijeke, svuda red, mir, čistoća. Šta čovjeku u tom raju više treba? Nedostaje miris Bosne, kaže poetska duša, koja je, unatoč nostalgičnom stihu, a nakon svih životnih nedaća, ponovo pronašla sebe u državi u kojoj prave takve satove da vozovi uopšte ne kasne i u kojoj niko ne zna ko im je predsjednik a ko ministar nekih "važnih poslova", ali svi znaju da im je lijepo.

Davorka Milutinović je rodjena u Banja Luci, a u Doboju je odrasla, propjevala, udala se, rodila djecu. Završila je prvo Medicinsku školu i počela raditi kao medicinska sestra. To će joj iskustvo kasnije, u presudnim danima opstanka u tudjini, biti zlata vrijedno. Ali, u ono zlatno mladalačko doba, htjela je više od medicine, tragala je za lijekom koji liječi dušu. Počela je pisati pjesme još u djetinjstvu, a kasnije se, prateći svoju unutarnju, pjesničku vokaciju, opredijelila za studij srpsko-hrvatskoj jezika i jugoslovenske književnosti na Pedagoškoj akademiji i kasnije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Banja Luci, zaokruživši znanje i zvanje titulom profesora. Preko deset godina učila je djecu ljepotama našeg jezika i pisane riječi. Na nagovor Kasima Derakovića, zajedno s njim i sa drugim pjesnicima našeg zavičaja, proputovala je regijom, čitajuci svoje pjesme na brojnim književnim večerima. Negdje u tom albumu uspomena draga joj je jedna slika iz galerije "Tiziano" Ibre Mulaomerovića, sa promocije njene zbirke "Putujuće kiše". Duško Trifunović je kazao neke tople, pohvalne riječi u uvodnom slovu, a sa stranica uokvirenih ilustracijama Jadranka Durmića zapjevala je poetesa "ženskim stihom":

Ne dam tu haljinu!

Hoću da putujem!

Da umrem u njoj.

Na njenom lijevom ramenu

na rukavu desnom

na oba skuta,

na volanu pod vratom

na nitima pokidanim

nestali su nečiji prsti.

Ne.Ne dam tu haljinu!

Njoj se nešto lijepo dogodilo.

Sa promocije "Putujucih kisa" u galeriji "Tiziano"

Lijepi dogadjaji ostali su iza nas, nekome u stihu, nekome u srcu. Ali, biće zanimljivo čuti kako se Davorka Milutinović oprostila sa prošlošću: - Bez dnevnika u ruci krenuh 1991. za Njemačku, da bih usavršila njemački jezik i vratila se svojoj kući, svojoj djeci, učenicima, učionici, majci, braći, onoj trešnji pored puta, poznatim ulicama moga grada. A ispratiše me njihove uplakane oči, oči moje djece i mojih školaraca u Medakovu. Krenuh sa suzama, samo na šest mjeseci, sa namjerom da se brzo vratim. To vraćanje produžilo se na 20 godina.

- Ostavih svoje snove u domovini a stvarnost postade teža nego što očekivah. Prekide rat snove, protegoše se kolone, promjeniše se ljudi i životi. Podjosmo svi nekim drugim putem sa ruksakom na ledjima, ne znajući kako ploviti i doploviti do života. Ponese svako sebe i ono što je u njemu, ne znajući hoće li ponovo jednog jutra zamirisati rodna zemlja i oslušnuti cvrkut probudjenih slavuja pod strehom. Kao medicinska sestra dobih odmah vizu, za mnom dodjoše i moja djeca – sa dva kofera i u njima više knjiga nego robe, jer će se za dvije sedmice, mislili smo, vratiti nazad. Ostadosmo, medjutim, svi ovdje gdje izgradismo svoj svijet, svoje dostojanstvo i svoj kutak naše domovine. U našoj Bosni ostade samo moja majka Ljubica, koja čeka djecu da im otvori vrata, da se nasmije i obraduje. Brat Mario, koji živi u Americi, razveseli je jednom godišnje. Brat Darko dodje iz Beograda, a ja svaka tri mjeseca uvučem se u njen život i vratim joj osmjeh i usrećim dane.

- Provela si desetak godina na jugu Njemačke, od marta 1991. do oktobra 2004. radeći u rehabilitacionim klinikama u Konstancu i Allensbachu, da bi onda prešla u susjednu državu?

- Te, nekima hladne a meni tople, Alpe došle su poslije jednog sna o tunelu na čijem kraju je sijalo sunce i na stanici pisalo "Schweiz". Taj san je za mene značio radost, uspjeh i sreću, pa se ja uputim sa mojim sinom Vladimirom za Švajcarsku, da bi poslije i kćerka sa porodicom preselila u ovu, nama dragu zemlju, jer podsjeća na našu brdovitu Bosnu. Poslije nam se pridružio i moj bivši suprug Ljubo, ali se on poslije našeg razvoda vratio u Bosnu, gdje i pripada, i svom rodnom selu gdje je sretan. A ja sam ovdje zadovoljna, unatoč burnih dogadjaja koji su me pratili, a koji naposlijetku obogaćuju život, čine nas bogatijim za jedno iskustvo i snažnijim i zrelijim za sljedeće.

- Sa slika nam se osmjehuje žena u najboljim godinama. Napisala je sedam zbirki stihova, rodila troje djece i sad se ponosi sa tri unučeta.

- Imam dva sina: Vladimira i Dalibora i kćerku Draganu, koji su mi rodili unuke Marka i Lea i unuku Enu. Najstariji sin Dalibor je samostalni financijski savjetnik, živi u Stuttgartu i radi za njemačku banku. Ima sina Lea, izvrsnog malog fudbalera sa snom da zaigra u Bajernu i kćerku Enu, gimnazijalku, sa snovima o advokaturi. Moja kćerka Dragana je modni dizajner i kozmetičarka, radi u Zürichu kao manager u jednoj veletrgovini. Ima sina Marka, koji igra tenis i voli svoju baku sto-posto, bez dvoumljenja. Moj najmladji sin Vladimir je fizio-terapeut i radi kao šef u jednoj rehabilitacionoj klinici u Waldu. Sve troje imaju svoje porodice, a ja se ponosim sa njima, jer su u tudjoj zemlji našli svoj put i što su zajedno sa roditeljima nekako došli do svojih željenih ciljeva. Snahe Sanja i Tijana našle su takodje svoje mesto pod ovim tudjim nebom, kao i zet Srdjan, kojem je domovina postala strana, jer je malo duže osjetio ratna previranja duša.

Baka i unuka Ena

Davorka putuje često u Doboj, da posjeti majku. Za grad je vežu lijepe uspomene, rasuti stihovi koje više ne može pokupiti. Pjevala je i u ratu o dušama koje su negdje u tudjim zemljama zalutale, o izbjeglicama bez imena, o slijepim kolonama... Ovi stihovi su iz dvojezične zbirke "Dom za čekanje" - "Das Haus des Wartens", objavljene 1998.godine.

Neki dan vidjeh kaplje rose

na obrazima

dječijim

ispred

kamene ploče

- Imali smo lijepu domovinu - kaže, ne krijući tugu. -Taj gubitak je teži od suze u stihu, ali život ide dalje. Počela sam pisati pjesme na njemačkom jeziku.

Prošle godine izdavačka kuća "Das Bosnische Wort" objavila joj je zbirku pjesama "Der Duft des Morgens", "Miris jutra". Inače, "Bosanska riječ" osnovana je još 1993. godine u Wuppertalu, kao jedna od naših prvih kulturnih institucija u egzilu,a koja djeluje na afirmaciji bosansko-hercegovačke literature u Evropi. Osnivač te publicističke kuće je poznati bosansko-hercegovački dječiji pjesnik i pisac Šimo Ešić. U najavi Davorkine knjige njemačko-švajcarskim čitaocima o njenom pjesničkom tkivu se kaže i ovo: "Ihre Gedichte sind eine Bereicherung für das Gefühlsleben. In ihren Gedichten liegt die Hoffnung, das wir mit der Liebe immer auf dem richtigen Weg sind." (Njene poeme su obogaćenje za emocionalni zivot. U njenim pjesmama leži nada da smo sa ljubavlju uvijek na pravom putu.)

Suncobran na stepenicama Venecije

- Radim kao menadžer u jednom staračkom domu i pomalo pišem. Posljednje javljanje moga srca osvanulo je u ovoj zbirci pjesama koju ste pomenuli, pisanih na njemačkom. Jedna nježna ljubav, jedan sasvim običan čovjek dotaknuo je moje srce svojom jednostavnošću i uspio mi vratiti nešto što sam već bila zametnula u srcu i u duši. Vratio mi je osmijeh i odsjaj sunca, miris dunja i šarenilo prirode, radost onih malih svari što grade sreću. A ja njemu svu pažnju, respekt i ljubav, onu iskrenu, koja živi.

Ostajemo da živimo izmedju prostora

Dodirnuti snagom ljubavi.

Obasjani, osnaženi,

čuvani od zla.

Da oko nas bdiju andjeli,

da nam bogovi poklanjaju trenutke,

koji ostaju disanju i stihovima.

Ostajemo snovima koje razdvojeni odsanjamo

I budjenjima u kojima trajemo.

Odlazimo

Ostajemo zagrljeni

Pretvaramo se u dugu

I plovimo nebom.

Stanovaćemo negdje u uglu oblaka

Čekajuci sljedece življenje muzike i tijela

Jer sva čekanja

Čine susrete trenutkom

Koji ne prestaje biti vječnost.

* Knjiga je putovala u daljinu, ne znajući da su se pred poezijom ispriječili prozaični razlozi štrajka poštara. Kad je država obećala pismonošama veće plate, konačno su iz šarenih korica stihovi potvrdili švajcarsku istinu. Život je "toblerone". Ponekad.

MIRKO JELEČ
E-mail: mirko.jelec@gmail.com