Dobojlije u dijaspori: prof. dr. Ivan Petricevic (Hrvatska) “COVJEK
SNUJE A BOG ODREDJUJE” |
-Godine 1943.putovao
sam s roditeljima iz Imotskog u Zagreb. Bilo je to sredinom
jeseni. Nas dom u Lovrecu, gdje sam roden, bio je u
ratnom vihoru spaljen. Otac nam je osigurao smjestaj u Zagrebu kod rodjaka.
Putovali smo na kamionima do Mostara,a odatle
uskotracnom ze1jeznicom preko Sarajeva i Zenice do Bosanskog Broda. Nikada
necu zaboraviti mucan "cirin" uspon uz Ivan planinu.gdje je uz
dvije tracnice postojala medu njima treca, nazubljena,koja
je osiguravala da kompozicija ne sklizne natrag niz strminu. U Doboj smo stigli
predvecer. Receno nam je da cemo tu cekati barem
pola sata dok se izvrsi pregled kola i osigura voda i gorivo za lokomotivu.
Izisao sam iz vagona da se prosetam. Bilo je prohladno sa sumaglicom. Oko
stanice i u cekaonicama bilo je putnika i vojnika razlicitih sastava i cinova.
A onda sam ugledao na obliznjem brijegu tvrdjavu i na njenim zidinama brojne
cme ptice, vrane i gavrane.Bilo je tako sumorno.
Nakon vedrih dalmatinskih dana pomislio sam da nikada ne bih mogao zivjeti u
takvom okruzju. No, covjek snuje, a Bog odredjuje… Dr. Ivan
Petricevic nije ocekivao da ce nakon ovakvog prvog susreta sa Gradinom
provesti tri i po decenije ispod njenih zidina. Jos manje je ocekivao
da ce zavrsiti kao prognanik, daleko od Doboja. Danas zivi u Baskoj Vodi. -Kako
ste doktore? - pitam sa suosjecajem i postovanjem, uz molbu za intervju. -Staracki,
- reci ce dok sum telefonske linije prikriva znani, blagi osmijeh, koji bi
jos uvijek na dobojskim ulicama rado da pozdravi svoje sugradjane, raspita se
za zdravlje, isprica neku anegdotu. Za svakoga je imao uljudan naklon i
lijepu rijec. Obecao mi je poslati svoju knjigu poezije, slike i uspomene.
Veliku kovertu cekao sam zeljno pun mjesec.”Razocarat cu vas sto nisam prijatelj
intevjua. Znate, ispitaniku se pruza prilika da se hvali. Ovdje imate
materijala za seriju natpisa, pa vi izaberite formu”.
Profesor doktor Ivan Petricevic je rodjen u Lovrecu kod Imotskog, 24. studenog 1924. godine. Nakon osnovne skole u rodnom
mjestu, gimnaziju je pohadjao u Splitu i Travniku. Diplomirao je medicinu u
Zagrebu 1952. i nastavio specijalizaciju u Klinickoj bolnici Jordanovac kod prof. dr. Seada
Midzica, koji ce o svom asistentu izreci kompliment: ”On je velikog
znanja i siroke opce kulture i poznata je licnost u svojoj sredini.”
Specijalizirao je pneumoftizeologiju 1956. u vrijeme kada su Rusi okupirali
Madjarsku i kada je zaprijetila opasnost da i nas napadnu. Titovi generali su
isplanirali posljednju liniju odbrane na Savi, a Doboj im je u kartama ucrtan
kao logisticko-zdravstveno uporiste. Odmah se pocelo sa prikupljanjem
zdravstvenog kadra i mladi Dalmatinac dobio je nalog za put. (“Ondasnja
svemocna personalka u Ministarstvu zdravstva, Marija Vidovic, ubrzo mi
je dostavila "Pakracki dekret"s obavezom da na novom radnom mjestu
u Doboju provedem tri godine, koje su se produzile na 35, a mozda i dozivotno
da 1992-ge nisam dobio nepotpisani dekret u suprotnom pravcu.”) U Doboju ga je docekao tadasnji upravitelj Doma
zdravlja Stojan Jovanovic. Posto su stanovi za doktore tek bili u
planu, smjestio ga je u stari hotel Bosna, u kome pamti sobu sa brojem tri i
pec marke “Zenit” na drva. Kasnije je sa suprugom Marijom bio podstanar
kod Dzemala Turkica u Bosanskoj ulici. -Zavrsetak rata Doboj
je docekao kao mala kasaba, sa porusenim centrom i sa nekoliko uskih ulica i
sokaka, sa manje od 3.000 stanovnika.Grad je imao samo jedan namjenski
gradjen zdravstveni objekat. To je sanitarno‑epidemioloska stanica,
kasniji Higijenski zavod. U bolnickorn krugu zatekao sam paviljon Omladinske
bolnice gradjene 1950. godine, za potrebe omladinskih radnih brigada na
izgradnji pruge Samac‑Sarajevo. Sada je u njemu smjesten kirurski i
interni odjel. Nacelnici sluzbe bili su kirurg dr.Redzep
Iljazovic i internist dr Milan Vajdic koji je dosao par
mjeseci prije mene. U maloj skoli ispod Higijenskog Zavoda bio je smjesten
pomocni Anti-tuberkulozni dispanzer. Prostorije i oprema su bili neuslovni.
Odmah se pristupilo adaptaciji dispanzerskih prostorija i narucen je novi
rentgen aparat. Ubrzo smo osposobili jednu baraku i u nju smjestili 20
kreveta za plucne bolesnike. Sa prosirenjern i novom opremom, dispanzer je presao u “visu nadleznost”
i postao je Sreski anti-tuberkulozni dispanzer, pokrivajuci teritorij od "vrata Bosne " na
Vranduku pa sve do Save na sjeveru.
Istodobno sam imenovan nacelnikom Sluzbe i predstojao mi je obilazak
terena. Razumijevanjem tadasnjeg dopredsjednika Sreza Radmila Nedica
dodijeljen je dispanzeru njihov automobil “Varsava” i sofer Hamdija,
sto mi je umnogome olaksalo posao. Tuberkoloza
je harala i “Varsava” je sretno provozala doktora Ivana kroz tesku
epidemilosku situaciju u nasem kraju, posebno u Posavini. Godine njegovog
predanog rada, napredak i razvoj zdravstva natjerali su TBC da uzmakne pa je
inficiranost tom opakom bolescu 1977. pala ispod republickog prosjeka. Izgradnjom
novog paviljona za plucne bolesti, dr. Petricevic postaje prvi upravnik
grudnog odjeljenja, a ulici Seste proleterske, iznad katolicke crkve,
napravljena je “doktorska zgrada”. -U toj kuci na broju 6. stanove su dobili dr lljazovic i
dr.Vajdic,a na broju 8 gornji stan pripao je nama…Iza kuce nekada je tekao potok,koji je pogonio
vodenicu kod Mulalica kuca iznad same trznice. lzgradnjom stanova uzvodno i
potrebne kanalizacione mreze potok se je sveo na minimalan protok,pa
je postao omiljelo rnjesto za igru moje kcerke Lade, po kojem je
gacala sa djecom susjeda, najcesce sa kcerkom inzenjera Suljasa Begica.
Iako rodena u Zagrebu, nikakvi veliki gradovi ne bi mi mogli nadomjestiti
sjecanje na njezinu igru u tom potoku iza kuce, gdje je bilo i zabokrecine… -
Kako je vrijeme proticalo zdravstvena sluzba je u Doboju narastala. Niknula
su nova odjeljena za plucne bolesti, internisticke sluzbe kao i nova
kirurgija.Mi stariji specijalisti nastojali smo sto
vise mladih lijecnika uputiti na specijalizaciju,tako da je broj lijecnika
1975. narastao na 981, uz osam stomatologa, 12 farmaceuta i blizu 5oo drugih
medicinskih radnika, a dosegli smo brojku od tisucu bolesnickih postelja.
Medicinski Centar "23.august" osnovan je 1967. g. integracijorn
Opce bolnice i Doma Zdravlja, koji je 1972. verificiran u Regionalni
medicinski Centar, obuhvatajuci osam opcinskih podrucja sa 350.000
stanovnika... U plemenitom natjecanju nas dobojskih lijecnika dogodilo se da
sam postao, uz dr Iljazovica, prvi primarijus u Centru, a potom prvi doktor
znanosti i prvi redovni profesor. Naime, nakon otvaranja Medicinskog
fakulteta u Banja Luci imenovan sam naslovnim profesorom i preuzeo
predavanja. Nakon tri godine postao sam vanredni, a zatim redovni
profesor. Pored izuzetnog
doprinosa razvoju zdravstva, dr. Petricevic je u slobodno vrijeme proucavao
srednjovjekovnu proslost Bosne, posjecivao muzeje i arhive u Becu, Budimpesti
i Dubrovniku. Njegovom zaslugom Doboj je dobio svoj “krsni list”, prvi pisani
pomen iz 1415. godine. On je otkrio u latinskom pismu Dubrovcana caru
Sigismundu magicne
rijeci “subtus castrum Dobuj” kojima se grad kiti u pominjanju
svoje proslosti. Strastveni istrazivac povijesti, stecaka i natpisa na njima
Erudita i intelektualac par excellence dr. Petricevic je
ostavio vidan trag i u zdravstvu i u kulturi dobojskog kraja. Objavio je
pedesetak strucnih i znanstvenih radova iz svoje struke, te veliki broj
literarnih i povijesnih priloga. I dan-danas ne priznaje godine, proucava
stecke u svom starom zavicaju, natpise na njima i neumorno pise u Makarskom
primorju, Imotskom zborniku, Hrvatskim obzorjima i u Lovreckom
libru. Prije dvije godine u izdanju Hrvatskog kulturnog drustva
“Napredak” iz Splita objavio je i zbirku svoje mladenacke poezije, o kojoj ce
kritika u Hrvatskom slovu napisati da je to “djelo covjeka
neupitne klasicne, humanisticke i svekolike naobrazbe koji je od pocetka naginjao pjesnistvu”. Pjesme je poceo pisati
jos u gimnazijskim danima i nastavio kasnije. Prijateljevao je sa mnogim
umjetnicima i pjesnicima i dovodio ih u svom dom.
-Spomenuo bih da su mom stanu u Doboju
boravili knjizevnik Ivan Raos, reziser Tonci Vrdoljak, glumac Mladen
Serment,pjesnici Stevo Raickovic i Mak Dizdar, a Dobojem su
bili odusevIjeni i Dobrisa Cesaric i nestor Dragutin Tadijanovic.
Ova dvojica bili su tri dana moji gosti.Vodio sam ih
u Teslic u razgledanje Ljecilista,a zatim u Tesanj na grob pjesnika Muse
Cazima Catica. Uzivali su u rostilju na tesanjskom Kiseljaku i u
orijentalnim slasticama kod Dizdarevica podno Hrvojeve kule o kojoj je pjevao Vladimir
Nazor. Komentirajuci njihov boravak zlobni Raos nije mogao a da ne kaze
kako sam ja jedini covjek koji ih je uspio zbliziti da su cak spavali u istoj
sobi. Moja kci Lada imala je tada cetiri godine i jednoga jutra dok su oni
jos drijemali usla je polako u sobu i uvukla se u krevet Tadiji, koji ju je
ocito osvojio, i pocela sa propitivanjem: ‑Tadija, gdje je tvoja mama? -Ja
nemarn mame, Lado, umrla je. ‑A gdje ti je
tata ? -I on je umro! -Jadni moj Tadija,
ti si onda siroce! Kad je bila
pred ispitom zrelosti, Dragutin Tadijanovic sjetio se Lade i poslao joj svoju
zbirku pjesama s posvetom. Lada sa pjesnicima U svojim “Usorskim sjecanjima” dr. Petricevic pominje
katolicke svecenike u Doboju Emila-Antu Cehulica i Josipa Kudica,
nakon mise kolo djevojaka i momaka u narodnim nosnjama iz Prisada,
Makljenovca i Ularica,
franjevce sa Plehana, gvardijana fra Kresu, fra Andriju Zirduma,fra
Miju Djolana, pravoslavnog paroha
iz Doboja Predraga Popovica, koji mu je poklonio Bibliju koju i
sad cuva. Volio je Doboj i Dobojlije i zelio je ostati tu
do kraja svog zivota. “Pripremao se” za starije dane, u Prisadama je izgradio
vikendicu u bosanskom stilu sa doksatom. Barbarski je opljackana do golih
zidova, kao sto mu je opustosen i stan. Vikendica u Prisadama, nekad i sad -Kada sam 2000‑te godine dosao u Doboj da vidim sto
mi je ostalo od stana, ustanovio sam da su mi sve vrijedne stvari, umjetnicke
slike i skulpture nestale. Ali od svega me je
najvise zacudilo da je netko odnio dva debela fascikla sa separatima mojih
strucnih i znanstvenih radova,a ostavio mi je Bibliju i dva primjerka Kurana
od kojih je jedan od prevoditelja Karabega objavljen u Sarajevu
1942.godine.Odnesena mi je i rijetka knjiga na perzijskom jeziku, poklon
prijatelja i kulturnog radnika iz Tesnja Mustafe Cemana. Premda u svojim sjecanjima
nigdje eksplicitno ne pominje da mu je prognanicka sudbina tesko pala,
izmedju redova provejava tiha tuga za Dobojem i Dobojlijama iz onog vremena.
-Ovo su poneka od mojih prisjecanja. Ostalo je
mnogo toga sto bi trebalo iznijeti. Koliko god sam se trudio da budem
objektivan i korektan, znam da cu se ponekom zamjeriti. Nezahvalnost ljudska
svima nam je vise ili manje prirodjena.Odgojio sam
desetke specijalista moje struke, kroz odjeljenje je proslo stotinjak
stazera, stotine studenata slusalo je moja predavanja i polagalo ispite.
Prema svima sam bio brizljiv i pravican,ali od svih
tek dvoje mi se javilo kroz ove godine mog boravka u Dalmaciji. I taj Doboj od kojega sam zazirao kada sam ga prvi put ugledao,
postajao mi je sve privlacnijim. Svoje najljepse godine proveo sam u njemu i
dao mu svoj rad i znanje a na kraju i ljubav. I danas, kada nesto sanjam,
najcesce je to o Doboju, dobojskim prostorima i ljudima. I zalim za svima
onima koji su ga morali napustiti i danas lutaju po bijelom svijetu, zeljni
povratka u svoje domove.
MIRKO
JELEC www.tipura.com
// Nase novine 2009. Grupa stecaka u Lovrecu, rodnom zavicaju dr. Petricevica
NEOBICNO
KUMSTVO Nikada
ne mogu zaboraviti jednu pacijenticu iz Bijelog Bucja. Imala je 40 godina i
bolovala od tuberkuloze. Nakon otpusta iz bolnice nastavila je lijecenje
neredovitim uzimanjem lijekova. Jednoga dana
dopratio ju je muz Gojko moleci da je opet primim. Bio je nesto imucniji od susjeda. Imao je dosta zem1je i bavio se stocarstvom.
Zena kad sam je primio zamolila me da dodje u moju
ordinaciju. Cim je usla pocela je plakati: -Ajme, doktore, sta
me je snaslo! Pomagaj, ako Boga znas! Nije mi do moje bolesti, ali sam noseca.
Doktor u Teslicu je kazao da je vec peti mjesec trudnoce. Ti si
dobar covjek, pa to sredi s drugim doktorima. Odgovorio
sam da je vec prekasno i da se ja s time ne bavim, jer bi prekid trudnoce
pogorsao njeno zdravlje, ali da cu je zadrzati na lijecenju do poroda. -Kakav porod!? Ja
imam tri odrasle kceri. Jedna je od njih udata i ona
je noseca. Joj sramote da radjam s kceri. Radje cu se ubiti! Nekako sam je smirio rekavsi da cemo obaviti sve pretrage i onda
odluciti. Nakon par dana na viziti upitam je imaju li sina. Odgovori nijecno.
Sijevne mi misao, rekoh: -A slusaj, draga, sad
je prilika da rodis sina. -Ako ti znas da bih
mogla roditi sina, moj Gojko bi dao stanje i imanje. To je bilo vrijeme kad nije bilo ultrazvuka, pa se nije moglo utvrditi
spol djeteta. Svoju tvrdnju da ce biti sin shvatio sam kao nadahnuce. Zena se
smirila i jednoga dana pri viziti mi rece: -Doktore ako ja rodim
sina, kako ti kazes, dat cu mu tvoje ime. Zvat ce se Ivan! Ali, obecaj da ces
ti biti kum! Prihvatio sam se i te odluke da bih spasio dijete. I zaista, jednoga dana
s proljeca rodila je bez komplikacija zdravo musko dijete i odmah ga uvela u
knjigu rodenih pod imenom Ivan. Kada je njen svekar doznao da je dobio unuka od veselja zapalio je veliki stog sijena. Godinu dana
kasnije podjoh u pohode Panicima.Morao sam jasiti i
na konju da bi se popeo do njihovih kuca. Posto po protokolu Crkve nisarn
mogao prisustvovati obredu postao sam "sisani kum", odrezavsi
djetetu cuperak kose. Darovao sam mu zlatnu narukvicu sa datumom 25.6. i
inicijalima I.P. /Ivan Panic/. Moje neobicno kumstvo ima jos jedan dodatak. Kada je zena donijela dijete
na crkveno krstenje u Blatnicu, pop ju je zapitao koje ime daje sinu: -Ivan! - rekla je. -Ne moze Ivan, nego
Jovan, - odgovorice pop. Zena je, medjutim, bila istrajna da joj dijete nosi moje ime, pa je
spremno odgovorila: -Moja baba je iste
vjere kao i ja i zvala se po rodu Ivanovic, a i mi Srbi u Bosni slavimo
Ivandan, a ne Jovandan! Pope, bice Ivan! Iz "Usorskih uspomena" dr. Ivana Petricevica Naslovna strana knjige poezije. Ilustracija: Karmela Darija Kovacevic Iz pogovora knjige "Lirika" dr Ivana Petricevica …Novi susreti i
dozivljaji ponukali su me da povremeno nastavim pisati. Bili
su to intimni stihovi, koji nisu odgovarali prilikama. A ja unatoc
sudjelovanja na dvije radne akcije nisam imao smisla ni za borbene, ni za
radne zanose, pa ih nisam ni slao u tisak. Biljezio sam
ih u dva mala notesa, koja su nestala skupa sa svim mojim strucnim i
znanstvenim radovima nakon napustanja svog stana u Doboju. Stjecajem
okolnosti, prije dvije godine u komunalnom skladistu u Doboju, medju otpadom,
pronadjene su neke moje uspomene, slike i pisma i medju njima jedan notes s
pjesmama, koje mi je plemeniti nalazac dostavio. Mastanje I tako tihi sanjarimo dnevno O njenoj kosi, il' o ruci mekoj, Mozda nam ceznja o zemlji dalekoj Docara nesto prastaro i drevno. Ili u misli tajanstveni otok Javi se kao davna djecja bajka, Protkana srebrom nasih sanja sajka, Zaplovi uz neki zacarani potok. I luta ceznja bez kraja i cilja, Gradovi nicu: Napoli, Sevilja, Firenza krasna, divna Salamanka. O, to
su slike carobnoga kista, A iznad svega njeno lice blista, Zanosa nasih Carmen ili Blanka. |