Dobojlije u dijaspori:  prof. dr. Ivan Petricevic (Hrvatska)

 

 

 

                                       “COVJEK SNUJE  A BOG ODREDJUJE”

 

 

 

 

                       -Godine 1943.putovao sam s roditeljima iz Imotskog u Zagreb. Bilo je to sredinom jeseni. Nas dom u Lovrecu, gdje sam roden, bio je u ratnom vihoru spaljen. Otac nam je osigurao smjestaj u Zagrebu kod rodjaka. Putovali smo na kamionima do Mostara,a odatle uskotracnom ze1jeznicom preko Sarajeva i Zenice do Bosanskog Broda. Nikada necu zaboraviti mucan "cirin" uspon uz Ivan planinu.gdje je uz dvije tracnice postojala medu njima treca, nazubljena,koja je osiguravala da kompozicija ne sklizne natrag niz strminu.

                       U Doboj smo stigli predvecer. Receno nam je da cemo tu cekati barem pola sata dok se izvrsi pregled kola i osigura voda i gorivo za lokomotivu. Izisao sam iz vagona da se prosetam. Bilo je prohladno sa sumaglicom. Oko stanice i u cekaonicama bilo je putnika i vojnika razlicitih sastava i cinova. A onda sam ugledao na obliznjem brijegu tvrdjavu i na njenim zidinama brojne cme ptice, vrane i gavrane.Bilo je tako sumorno. Nakon vedrih dalmatinskih dana pomislio sam da nikada ne bih mogao zivjeti u takvom okruzju. No, covjek snuje, a Bog odredjuje…

               Dr. Ivan Petricevic nije ocekivao da ce nakon ovakvog  prvog susreta sa    Gradinom  provesti tri i po decenije ispod njenih zidina. Jos manje je ocekivao da ce zavrsiti kao prognanik, daleko od Doboja. Danas zivi u Baskoj Vodi.

 

 

 

              -Kako ste doktore? - pitam sa suosjecajem i postovanjem, uz molbu za intervju.

                        -Staracki, - reci ce dok sum telefonske linije prikriva znani, blagi osmijeh, koji bi jos uvijek na dobojskim ulicama rado da pozdravi svoje sugradjane, raspita se za zdravlje, isprica neku anegdotu. Za svakoga je imao uljudan naklon i lijepu rijec. Obecao mi je poslati svoju knjigu poezije, slike i uspomene. Veliku kovertu cekao sam zeljno pun mjesec.”Razocarat cu vas sto nisam prijatelj intevjua. Znate, ispitaniku se pruza prilika da se hvali. Ovdje imate materijala za seriju natpisa, pa vi izaberite formu”.                    

                        Profesor doktor Ivan Petricevic je rodjen u Lovrecu kod Imotskog, 24. studenog 1924. godine. Nakon osnovne skole u rodnom mjestu, gimnaziju je pohadjao u Splitu i Travniku. Diplomirao je medicinu u Zagrebu 1952. i nastavio specijalizaciju u Klinickoj bolnici Jordanovac kod  prof. dr. Seada Midzica, koji ce o svom asistentu izreci kompliment: ”On je velikog znanja i siroke opce kulture i poznata je licnost u svojoj sredini.” Specijalizirao je pneumoftizeologiju 1956. u vrijeme kada su Rusi okupirali Madjarsku i kada je zaprijetila opasnost da i nas napadnu. Titovi generali su isplanirali posljednju liniju odbrane na Savi, a Doboj im je u kartama ucrtan kao logisticko-zdravstveno uporiste. Odmah se pocelo sa prikupljanjem zdravstvenog kadra i mladi Dalmatinac dobio je nalog za put. (“Ondasnja svemocna personalka u Ministarstvu zdravstva, Marija Vidovic, ubrzo mi je dostavila "Pakracki dekret"s obavezom da na novom radnom mjestu u Doboju provedem tri godine, koje su se produzile na 35, a mozda i dozivotno da 1992-ge nisam dobio nepotpisani dekret u suprotnom pravcu.”)

U Doboju ga je docekao tadasnji upravitelj Doma zdravlja Stojan Jovanovic. Posto su stanovi za doktore tek bili u planu, smjestio ga je u stari hotel Bosna, u kome pamti sobu sa brojem tri i pec marke “Zenit” na drva. Kasnije je sa suprugom Marijom bio podstanar kod Dzemala Turkica u Bosanskoj ulici.

-Zavrsetak rata Doboj je docekao kao mala kasaba, sa porusenim centrom i sa nekoliko uskih ulica i sokaka, sa manje od 3.000 stanovnika.Grad je imao samo jedan namjenski gradjen zdravstveni objekat. To je sanitarno‑epidemioloska stanica, kasniji Higijenski zavod. U bolnickorn krugu zatekao sam paviljon Omladinske bolnice gradjene 1950. godine, za potrebe omladinskih radnih brigada na izgradnji pruge Samac‑Sarajevo. Sada je u njemu smjesten kirurski i interni odjel. Nacelnici sluzbe bili su kirurg dr.Redzep Iljazovic i internist dr Milan Vajdic koji je dosao par mjeseci prije mene. U maloj skoli ispod Higijenskog Zavoda bio je smjesten pomocni Anti-tuberkulozni dispanzer. Prostorije i oprema su bili neuslovni. Odmah se pristupilo adaptaciji dispanzerskih prostorija i narucen je novi rentgen aparat. Ubrzo smo osposobili jednu baraku i u nju smjestili 20 kreveta za plucne bolesnike. Sa prosirenjern i novom opremom, dispanzer je  presao u “visu nadleznost” i postao je Sreski anti-tuberkulozni dispanzer, pokrivajuci  teritorij od "vrata Bosne " na Vranduku pa sve do Save na sjeveru.  Istodobno sam imenovan nacelnikom Sluzbe i predstojao mi je obilazak terena. Razumijevanjem tadasnjeg dopredsjednika Sreza Radmila Nedica dodijeljen je dispanzeru njihov automobil “Varsava” i sofer Hamdija, sto mi je umnogome olaksalo posao.

                       Tuberkoloza je harala i “Varsava” je sretno  provozala doktora Ivana kroz tesku epidemilosku situaciju u nasem kraju, posebno u Posavini. Godine njegovog predanog rada, napredak i razvoj zdravstva natjerali su TBC da uzmakne pa je inficiranost tom opakom bolescu 1977. pala ispod republickog prosjeka. Izgradnjom novog paviljona za plucne bolesti, dr. Petricevic postaje prvi upravnik grudnog odjeljenja, a ulici Seste proleterske, iznad katolicke crkve, napravljena je “doktorska zgrada”.

                       -U toj kuci na broju 6. stanove su dobili dr lljazovic i dr.Vajdic,a na broju 8 gornji stan pripao je nama…Iza kuce  nekada je tekao potok,koji je pogonio vodenicu kod Mulalica kuca iznad same trznice. lzgradnjom stanova uzvodno i potrebne kanalizacione mreze potok se je sveo na minimalan protok,pa je postao omiljelo rnjesto za igru moje kcerke Lade, po kojem je gacala sa djecom susjeda, najcesce sa kcerkom inzenjera Suljasa Begica. Iako rodena u Zagrebu, nikakvi veliki gradovi ne bi mi mogli nadomjestiti sjecanje na njezinu igru u tom potoku iza kuce, gdje je bilo i zabokrecine…

                       - Kako je vrijeme proticalo zdravstvena sluzba je u Doboju narastala. Niknula su nova odjeljena za plucne bolesti, internisticke sluzbe kao i nova kirurgija.Mi stariji specijalisti nastojali smo sto vise mladih lijecnika uputiti na specijalizaciju,tako da je broj lijecnika 1975. narastao na 981, uz osam stomatologa, 12 farmaceuta i blizu 5oo drugih medicinskih radnika, a dosegli smo brojku od tisucu bolesnickih postelja. Medicinski Centar "23.august" osnovan je 1967. g. integracijorn Opce bolnice i Doma Zdravlja, koji je 1972. verificiran u Regionalni medicinski Centar, obuhvatajuci osam opcinskih podrucja sa 350.000 stanovnika... U plemenitom natjecanju nas dobojskih lijecnika dogodilo se da sam postao, uz dr Iljazovica, prvi primarijus u Centru, a potom prvi doktor znanosti i prvi redovni profesor. Naime, nakon otvaranja Medicinskog fakulteta u Banja Luci imenovan sam naslovnim profesorom i preuzeo predavanja. Nakon tri godine postao sam vanredni, a zatim redovni profesor.   

                       Pored izuzetnog doprinosa razvoju zdravstva, dr. Petricevic je u slobodno vrijeme proucavao srednjovjekovnu proslost Bosne, posjecivao muzeje i arhive u Becu, Budimpesti i Dubrovniku. Njegovom zaslugom Doboj je dobio svoj “krsni list”, prvi pisani pomen iz 1415. godine. On je otkrio u latinskom pismu Dubrovcana caru Sigismundu magicne  rijeci “subtus castrum Dobuj” kojima se grad kiti u pominjanju svoje proslosti.

 

Strastveni istrazivac povijesti, stecaka i natpisa na njima

 

                       Erudita i intelektualac par excellence dr. Petricevic je ostavio vidan trag i u zdravstvu i u kulturi dobojskog kraja. Objavio je pedesetak strucnih i znanstvenih radova iz svoje struke, te veliki broj literarnih i povijesnih priloga. I dan-danas ne priznaje godine, proucava stecke u svom starom zavicaju, natpise na njima i neumorno pise u Makarskom primorju, Imotskom zborniku, Hrvatskim obzorjima i u Lovreckom libru. Prije dvije godine u izdanju Hrvatskog kulturnog drustva “Napredak” iz Splita objavio je i zbirku svoje mladenacke poezije, o kojoj ce kritika u Hrvatskom slovu napisati da je to “djelo covjeka neupitne klasicne, humanisticke i svekolike naobrazbe koji je od pocetka naginjao pjesnistvu”. Pjesme je poceo pisati jos u gimnazijskim danima i nastavio kasnije. Prijateljevao je sa mnogim umjetnicima i pjesnicima i dovodio ih u svom dom.

                       -Spomenuo bih da su mom stanu u Doboju boravili knjizevnik Ivan Raos, reziser Tonci Vrdoljak, glumac Mladen Serment,pjesnici Stevo Raickovic i Mak Dizdar, a Dobojem su bili odusevIjeni i Dobrisa Cesaric i nestor Dragutin Tadijanovic. Ova dvojica bili su tri dana moji gosti.Vodio sam ih u Teslic u razgledanje Ljecilista,a zatim u Tesanj na grob pjesnika Muse Cazima Catica. Uzivali su u rostilju na tesanjskom Kiseljaku i u orijentalnim slasticama kod Dizdarevica podno Hrvojeve kule o kojoj  je pjevao Vladimir Nazor. Komentirajuci njihov boravak zlobni Raos nije mogao a da ne kaze kako sam ja jedini covjek koji ih je uspio zbliziti da su cak spavali u istoj sobi. Moja kci Lada imala je tada cetiri godine i jednoga jutra dok su oni jos drijemali usla je polako u sobu i uvukla se u krevet Tadiji, koji ju je ocito osvojio, i pocela sa propitivanjem:

             Tadija, gdje je tvoja mama?

             -Ja nemarn mame, Lado, umrla je.

             A gdje ti je tata ?

             -I on je umro!

             -Jadni moj Tadija, ti si onda siroce!

 

                       Kad je bila pred ispitom zrelosti, Dragutin Tadijanovic sjetio se Lade i poslao joj svoju zbirku pjesama s posvetom.

 

Lada sa pjesnicima

 

U svojim “Usorskim sjecanjima” dr. Petricevic pominje katolicke svecenike u Doboju Emila-Antu Cehulica i Josipa Kudica, nakon mise kolo djevojaka i momaka u narodnim nosnjama iz Prisada,  Makljenovca i Ularica, franjevce sa Plehana, gvardijana fra Kresu, fra Andriju Zirduma,fra Miju Djolana, pravoslavnog  paroha iz Doboja Predraga Popovica, koji mu je poklonio Bibliju koju i sad cuva. Volio je Doboj i Dobojlije i zelio je ostati tu do kraja svog zivota. “Pripremao se” za starije dane, u Prisadama je izgradio vikendicu u bosanskom stilu sa doksatom. Barbarski je opljackana do golih zidova, kao sto mu je opustosen i stan.

 

Vikendica u Prisadama, nekad i sad

 

             -Kada sam 2000‑te godine dosao u Doboj da vidim sto mi je ostalo od stana, ustanovio sam da su mi sve vrijedne stvari, umjetnicke slike i skulpture nestale. Ali od svega me je najvise zacudilo da je netko odnio dva debela fascikla sa separatima mojih strucnih i znanstvenih radova,a ostavio mi je Bibliju i dva primjerka Kurana od kojih je jedan od prevoditelja Karabega objavljen u Sarajevu 1942.godine.Odnesena mi je i rijetka knjiga na perzijskom jeziku, poklon prijatelja i kulturnog radnika iz Tesnja Mustafe Cemana.

                       Premda u svojim sjecanjima nigdje eksplicitno ne pominje da mu je prognanicka sudbina tesko pala, izmedju redova provejava tiha tuga za Dobojem i Dobojlijama iz onog vremena.

                       -Ovo su poneka od mojih prisjecanja. Ostalo je mnogo toga sto bi trebalo iznijeti. Koliko god sam se trudio da budem objektivan i korektan, znam da cu se ponekom zamjeriti. Nezahvalnost ljudska svima nam je vise ili manje prirodjena.Odgojio sam desetke specijalista moje struke, kroz odjeljenje je proslo stotinjak stazera, stotine studenata slusalo je moja predavanja i polagalo ispite. Prema svima sam bio brizljiv i pravican,ali od svih tek dvoje mi se javilo kroz ove godine mog boravka u Dalmaciji. I taj Doboj od kojega sam zazirao kada sam ga prvi put ugledao, postajao mi je sve privlacnijim. Svoje najljepse godine proveo sam u njemu i dao mu svoj rad i znanje a na kraju i ljubav. I danas, kada nesto sanjam, najcesce je to o Doboju, dobojskim prostorima i ljudima. I zalim za svima onima koji su ga morali napustiti i danas lutaju po bijelom svijetu, zeljni povratka u svoje domove.

 

 

                                               MIRKO JELEC
                                        E-mail: jelec@telus.net

                              www.tipura.com // Nase novine 2009.

 

 

 

 

Grupa stecaka u Lovrecu, rodnom zavicaju dr. Petricevica




 

NEOBICNO KUMSTVO

 

 

 

Nikada ne mogu zaboraviti jednu pacijenticu iz Bijelog Bucja. Imala je 40 godina i bolovala od tuberkuloze. Nakon otpusta iz bolnice nastavila je lijecenje neredovitim uzimanjem lijekova. Jednoga dana dopratio ju je muz Gojko moleci da je opet primim. Bio je nesto imucniji od susjeda. Imao je dosta zem1je i bavio se stocarstvom. Zena kad sam je primio zamolila me da dodje u moju ordinaciju. Cim je usla pocela je plakati:

-Ajme, doktore, sta me je snaslo! Pomagaj, ako Boga znas! Nije mi do moje bolesti, ali    sam noseca. Doktor u Teslicu je kazao da je vec peti mjesec trudnoce. Ti si dobar covjek, pa to sredi s drugim doktorima.

Odgovorio sam da je vec prekasno i da se ja s time ne bavim, jer bi prekid trudnoce pogorsao njeno zdravlje, ali da cu je zadrzati na lijecenju do poroda.

-Kakav porod!? Ja imam tri odrasle kceri. Jedna je od njih udata i ona je noseca. Joj sramote da radjam s kceri. Radje cu se ubiti!

Nekako sam je smirio rekavsi da cemo obaviti sve pretrage i onda odluciti. Nakon par dana na viziti upitam je imaju li sina. Odgovori nijecno. Sijevne mi misao, rekoh:

-A slusaj, draga, sad je prilika da rodis sina.

-Ako ti znas da bih mogla roditi sina, moj Gojko bi dao stanje i imanje.

 

To je bilo vrijeme kad nije bilo ultrazvuka, pa se nije moglo utvrditi spol djeteta. Svoju tvrdnju da ce biti sin shvatio sam kao nadahnuce. Zena se smirila i jednoga dana pri viziti mi rece:

-Doktore ako ja rodim sina, kako ti kazes, dat cu mu tvoje ime. Zvat ce se Ivan! Ali, obecaj da ces ti biti kum!

Prihvatio sam se i te odluke da bih spasio dijete. I zaista, jednoga dana s proljeca rodila je bez komplikacija zdravo musko dijete i odmah ga uvela u knjigu rodenih pod imenom Ivan. Kada je njen svekar doznao da je dobio unuka od veselja zapalio je veliki stog sijena. Godinu dana kasnije podjoh u pohode Panicima.Morao sam jasiti i na konju da bi se popeo do njihovih kuca. Posto po protokolu Crkve nisarn mogao prisustvovati obredu postao sam "sisani kum", odrezavsi djetetu cuperak kose. Darovao sam mu zlatnu narukvicu sa datumom 25.6. i inicijalima I.P. /Ivan Panic/.

Moje neobicno kumstvo ima jos jedan dodatak. Kada je zena donijela dijete na crkveno krstenje u Blatnicu, pop ju je zapitao koje ime daje sinu:

-Ivan! - rekla je.

-Ne moze Ivan, nego Jovan, - odgovorice pop.

Zena je, medjutim, bila istrajna da joj dijete nosi moje ime, pa je spremno odgovorila:

-Moja baba je iste vjere kao i ja i zvala se po rodu Ivanovic, a i mi Srbi u Bosni slavimo Ivandan, a ne Jovandan! Pope, bice Ivan!

 

 

 

 

Iz "Usorskih uspomena" dr. Ivana Petricevica

 

Naslovna strana knjige poezije. Ilustracija: Karmela Darija  Kovacevic

 

 

 

 

Iz pogovora knjige "Lirika" dr Ivana Petricevica

 

…Novi susreti i dozivljaji ponukali su me da povremeno nastavim pisati. Bili su to intimni stihovi, koji nisu odgovarali prilikama. A ja unatoc sudjelovanja na dvije radne akcije nisam imao smisla ni za borbene, ni za radne zanose, pa ih nisam ni slao u tisak. Biljezio sam ih u dva mala notesa, koja su nestala skupa sa svim mojim strucnim i znanstvenim radovima nakon napustanja svog stana u Doboju. Stjecajem okolnosti, prije dvije godine u komunalnom skladistu u Doboju, medju otpadom, pronadjene su neke moje uspomene, slike i pisma i medju njima jedan notes s pjesmama, koje mi je plemeniti nalazac dostavio.

 

 

 

 

 

Mastanje

 

 

I tako tihi sanjarimo dnevno

O njenoj kosi, il' o ruci mekoj,

Mozda nam ceznja o zemlji dalekoj

Docara nesto prastaro i drevno.

 

Ili u misli tajanstveni otok

Javi se kao davna djecja bajka,

Protkana srebrom nasih sanja sajka,

Zaplovi uz neki zacarani potok.

 

I luta ceznja bez kraja i cilja,

Gradovi nicu: Napoli, Sevilja,

Firenza krasna, divna Salamanka.

 

O, to su slike carobnoga kista,

A iznad svega njeno lice blista,

Zanosa nasih Carmen ili Blanka.