|
Dobojska djevojcica uvrstena u kanadsku citanku NAJBOLJI ESEJ O BOSNI |
|
-
Zato
ne cudi da je ova bistra glavica na kraju skolovanja
bila medju najboljim studentima generacije.
West End Times “Mislim da je Kanada najbolja zemlja.
Ljudi su ljubazni i prijatni. U mojoj Bosni ljudi su bili dobri dok nije
poceo rat. Sada brinu samo o sebi kako
da ostanu zivi.. ” Ovako je prije sest godina pisala
jedna 11-godisnja djevojcica, u to vrijeme ucenica sestog razreda osnovne skole
Lord Roberts. Njen esej o Bosni osvojio je
nagradu na takmicenju ucenika kojima engleski nije maternji jezik. Tako su Dragana Panic iz
Doboja i njena skola dospjeli u novine - West End Times. Pobjednicki esej poredio je zivot
u Kanadi sa zivotom u Bosni. U svom
rodnom gradu Dragana je zavrsila tri razreda Osnovne skole Narodni heroji. Nazalost,
nije ih upamtila po dobru, posebno ne onu godinu kada je poceo rat. U zimu
1992/93. morala je u skolu svaki dan nositi po jednu cjepanicu. Svaki ucenik
tako. Nije bilo grijanja. Skola je bila
zadimljena i hladna. Onda su pocele padati granate… -Veoma sam zadovoljna njenim
uspjehom - izjavila je Draganina kanadska uciteljica Rita Ringdahl. -Kada je
prije godinu dana dosla u Kanadu, Dragana Panic nije znala niti jednu jedinu
rijec na engleskom, a sada prima nagradu za esej napisan na engleskom. To je
nevjerovatan uspjeh ! Nesto kasnije Draganin rukopis
dospio je i u skolski udzbenik, u “Language arts”, citanku za cetvrti razred
osnovnih skola u Kanadi. Kanadski osnovci jos uvijek citaju recenice ove nase
dobojske djevojcice.
Language Arts: Draganina prica u
citanci
Isjecak iz novina jos nije pozutio
od zaborava na skolske dane. Ove godine Dragana Panic je maturirala. Ne treba
govoriti kakvim uspjehom. Naravno, odlicnim. Medju 97 maturanata King George
Secondary School bila je medju najboljim. Za pokazane rezultate, ova bistra
crnokosa glavica, prelijepih zelenih ociju, nagradjena je sa cak tri
stipendije. Kao jedan od najaktivnijih i najagilnijih studenata, odrzala je pozdravni govor u ime svih
srednjoskolaca.
Pocasni
govor na oprostaju sa srednjom skolom Prelijepo maturantsko
vece, prepuna dvorana jednog vankuverskog teatra, skandiranje ispunjeno roditeljskim ponosom
i suze radosnice. Nasa djeca su u svakoj mogucoj kvantitativno-kvalitativnoj
kombinaciji ubjedljivo najbolja. Medju pet prvonagradjenih troje nasih.
Nagradna stipendija
za nastavak skolovanja - Odlucila sam
studirati na Simon Fraser Univerzitetu u Vankuveru. Predavanja su vec pocela,
iako jos nisam posve sigurna sta zelim da budem - kaze ova vedra i nasmijana
18-godisnjakinja. Dragana Panic – medju najboljim studentima
generacije -Sistem
univerzitetskog skolovanja je bolji
nego u nas. Studenti biraju predmete koje zele studirati, a prvoj godini studija uglavnom probaju koji im
predmet najvise odgovara i koji ih najvise interesuje. Dakle, studenti imaju
vremena da se odluce sta zele specijalizirati do kraja studija. Ako promijene
misljenje, onda mogu uzeti dodatne predmete i “promijeniti’ profesiju. Evo ja
sam npr. neodlucna zelim li biti
profesor engleskog, novinar ili kriminolog. Tokom studija ocekujem da ce se
definitivna odluka “iskristalizirati” i onda cu studirati samo ono sto najvise
volim. Nasa djeca u dijaspori imaju
drugacije poglede na zivot za razliku
od svojih roditelja. I dok stariji planiraju buducnost povratkom nazad
u Bosnu, ako ne sada a ono
barem u mirovini, mladji misle
da pripadaju ovom zapadnom svijetu i da taj svijet pripada njima. ******** Fragmenti iz Draganinih rukopisa
o Bosni i Kanadi “PEOPLE CAN CREATE
THEIR OWN REALITY” Written by Dragana Panic (prevedeno sa engleskog)
Tata je bio sa moje lijeve
strane. Desnom rukom drzala sam mog malog brata Borisa. Zena ispred nas,
predvodila nas je kao vucica sto predvodi svoj copor. Moja mama. Izgledala je
toga dana kao da moze proci kroz betonski zid. Djecijim, radoznalim ocima
pratila sam njen razgovor sa
nepoznatim ljudima, na nepoznatom jeziku. Nisam razumjela nista… Bilo je to vece kada smo bili
pred vratima sopstvene realnosti, novog pocetka u novoj zemlji. Nista nam u
zivotu nije bilo nikad darovano. Moja mama i tata izborili su se za sve. Istina je da se sve desava sa
razlogom. Takodje je istina da zbir
tih razloga predstavlja posljedicu
ljudskih odluka. Ljudi citavog svijeta kojima je bilo (pred)odredjeno
da iskrsne rat ili prirodna nepogoda, dobro znaju sta znaci imati sansu za
ponovno kreiranje svoje sudbine, sta znaci odrediti svoju stvarnost,
pocinjuci novi zivot u novoj sredini… Rat nije bio nas izbor, vec
odrednica buduceg zivota. Morali smo napustiti rodni grad. Bili smo medju onim
sretnicima sto su dobili imigrantsku vizu. Usli smo u Kanadu sa dva kofera i
200 maraka skrivenih jos u Bosni u pelene moga brata. Prezivjeli smo.
Izgubili smo i napustili sve, ali iskoristili smo svoju nesrecu , preokrenuli
minus u plus i poceli sretno, ispocetka…
|
|
|
