Dobojlije u svijetu: Enisa Ristić, Švedska T R
E Š N J E Čim smo jedan drugome pružili
ruku, Allen je počeo pričati o trešnjama. "Jeste li znali,
prvi plodovi su gorki?! Počne radjati u trećoj godini a od desete
po stablu imam 200 paunda. Trešnja živi četrdeset-pedeset
godina..." Prevalio sam dug put, 400 kilometara, do njegove plantaže na
obali jezera Okanagan. Plan julske radosti je prelijep u jednostavnosti: Kelowna,
prazan stan na raspolaganju, prijepodne u trešnje, popodne na kupanje! Allen
Arndt je porijeklom Nijemac. Rodjen je u Kanadi, a njegov djed je doselio
nakon rata. Protjeran je 1946. godine iz Poljske, iz područja koga su
nekad naseljavali Nijemci. Povezuju nas prognaničke sudbine i - trešnje.
Meni moja ašlama iz roditeljskog dvorišta na Usori još maše granama. Kažem Allenu
kako su najsladje bile one nedohvatljive, sasvim pri vrhu, ili one koje sam
jedino mogao dohvatiti sa krova kuće. Svake godine slatki izazov je
plaćan sa par crijepova. Trešnju djeda Mijata ne smijem ni pomenuti. Njena
gorostasna veličina ne bi stala u ovu priču, pa sam je morao
ostaviti u djetinjstvu. Allen se smije,
kao da zna koliki je to bio rušt ispod Griča, valjda zato opravdava "patuljke" iz svoje plantaže
prozaičnim razlogom berbe: "Imam preko hiljadu stabala. Sutra stižu
berači Meksikanci, ko bi to pobrao da sam ih pustio da rastu u visinu?"
Rodile su, mašala! Crveni grozdovi proviruju kroz zeleno lišće, krupni
slatki plodovi tope se u ustima. Sad Snježana Deljkić Švarc zna zašto
kasni reportaža za "Naše novine". A trebala je početi ovako: Enisa Ristić (nekada Zgodić) je
moja školska drugarica iz osnovne i gimnazije. Slikala je u spomenarima
šarene cvjetiće na čijim laticama je pisalo: "U dalekom
svijetu kad nestane mene, crtam ti sliku radi uspomene!" Puno, puno godina
kasnije, njeno ime pronalazim u onoj dječijoj naslućenoj daljini, medju
likovnim umjetnicima Švedske. Potrošio sam velike i važne riječi (toliko
vremena je prošlo), pa ushićen pred šarenom kolekcijom njene izložbe
tražim spas u opisu osjećanja: slike su joj kao - trešnje! Stari drugovi
iz 4D, zadnja vrata na dnu hodnika, dogovorili su se da pišu o ljubavi,
prijateljstvu i slikarstvu. -Nije
lako pisati o sebi. Živim običan život, ovdje u Švedskoj, u koju smo došli
1992. godine nakon Bijelog Polja, gdje smo bili kod naše kume Vesne i njene
porodice. Centar mog života je moja porodica, Lana i Ženja, moje kćerke,
suprug Gojko, dva brata i moj otac Izudin, koji živi sa mnom. Sve nas
spaja ljubav prema mojoj mami, koja je
umrla na početku rata. Moji prijatelji su moja snaga. Vesna mi je
otvorila vrata svoje porodice, na samom početku rata, obgrlila sve nas,
dala nam, ne samo smještaj, nego ljubav, sigurnost, razumijevanje. Ankica,
moja draga školska drugarica, prijateljica i kuma, pronašla me u Jokkmokku,
malom mjestu na sjeveru Švedske, kad niko ni za koga nije znao. U smrznutom
malom gradiću, na ”kraju svijeta” njen glas je zvučao kao najljepša
pjesma ovog svijeta. Azra, prijateljica s kojom sam godinama dijelila
svakodnevnicu u Doboju i Sarajevu, bila je moja podrška, neko s kim sam mogla
dijeliti svo dobro i zlo u trenucima kad se srce nije smjelo otvarati tako
lako. Slikarski talenat u Švedskoj: "Osjećam da sam
konačno blizu onoga što najviše volim." Moji prijatelji su moja konstanta, koja mi je
dala i dalje daje sigurnost i odredjuje životni put s pozitivim gledanjem na
ljude, otvorenost i toleranciju. Osjećam da sam i ja nešto dobro učinila
kad sam zavrijedila takve prijatelje. Život je lijep… Zajedničke
uspomene, prošlost i budućnost, dragi ljudi i čiste duše… Imala sam
veliku sreću! -U Švedskoj si stekla nove prijatelje? -U Švedskoj smo upoznali nove
ljude, stekli nova prijateljstva: Hans, Lena, Thore, Salko, Nura i još mnogo
drugih. S prijateljima ni jedna briga nije nepremostiva, s prijateljima se i
najveće žalosti i tuge s manje bola prebole. Imali smo sreće, samo
dobri ljudi su oko nas, ili? Moji su prijatelji razumjeli mene. Ima nešto
medju ljudima prepoznatljivo, tajno i blisko što veže baš njih, i samo njih. Gojko i Enisa Ristić -Tvoja
socijalnost i druželjubivost pronašli su utočište i na poslu. Radila si
i pomagala novim emigrantima koji su stizali do Skandinavije? -Imala sam sreću raditi s ljudima iz
40-tak država u različitim projektima vezanim za ljudska prava,
diskriminaciju i pluralizam. Upoznala
sam somalijske žene, kurdske momke, indijske porodice itd. Osjećam to
kao privilegiju mog života, jer sam upoznajući njih, upoznala na neki
način i sebe, spoznala
univerzalnost kao nešto konkretno i opipljivo, pronašla bliskost s dalekom
Azijom, Afrikom, otkrila vlastite predrasude i načine borbe protiv njih,
oplemenila dušu družeći se s ljudima iz cijelog svijeta i osjetila
svijet bez granica. Skromnost, dijeljenje s drugim, razumjevanje drugačijeg,
tolerancija i otvorenost su vrijednosti kojima težim. -Pomenula si iz tog perioda jedan zanimljiv projekat? -Napisala sam knjigu,
zajedno s dvoje mojih kolega, na temu borbe protiv diskriminacije bilo koje
vrste, a koja se koristi u firmama, na radnim mjestima kao metod rada.
Osjećam veliku zahvalnost prema mojim roditeljima, mojoj porodici, koja
je dala temelje mog pogleda na svijet i ljude. Osjećam ponos prema
svojim kćerkama, koje su
prepoznale i slijede iste vrijednosti. Ženja studira, završila je za
psihologa, a sada nastavlja u Malmö-eu još dvije godine do zvanja profesora u
gimnaziji. Voli ples i pleše aktivno, a ove godine će dodatno studirati
i ples. Starija kćerka Lana, nakon završenog faksa radi u birou za zapošljavanje.
Avanturista je po prirodi. I ona živi u Malmö-eu, dok smo Gojko i ja u mjestu
koje se zove Ronneby. Svijet pred nama se još uvijek otvara, a zatvorenih vrata je sve manje. Ponosna na kćerke - Ženja i
Lana -Slikarstvo je oduvijek bilo u tebi. U
gimnaziji tvoji akvareli su bili izvan uobičajenog. Enisa je studirala
ekonomiju u Sarajevu i slikala za svoju dušu. Nastavila je taj svoj
neraskidivi odnos sa bojama po povratku u Doboj. Medjutim, tvoje stvaralaštvo,
poput one trešnje iz uvoda, počelo je davati najsladje plodove u zrelom
dobu, po dolasku u Švedsku? -
Rambler Blue vase, olja
Bonds of friendship, akvarel (70x100)
-Član si mnogih likovnih
udruženja i veoma lijepo si prezentirana na web-stranici švedskih umjetnika www.svenskakonstnarer.se -Za kratko vrijeme sam imala 4000 posjetilaca na toj stranici i dobila
mnogo lijepih komentara, kako od običnih ljudi, tako i od vrsnih,
poznatih slikara u Švedskoj (Margareta JB, Janne Samuelsson, Anders Wollin,
itd.) Naravno da to prija, iako u osnovi imam neki čudan otpor prema
izlaganju. Cijene slika su prilično visoke, što na neki način, možda
i nesvjesno, govori o tome da mi se teško rastaviti od onog što sam radila,
jer su moje slike svjedočanstvo onog što sam osjećala
proteklih godina. Imam stotinjak radova... Prijatelji kupuju moje slike.
Poklanjam slike prijateljima. Ponekad i prećutim vlastita
otkrića. Ljudi mi pišu. Mnogima se dopadaju moja platna. Nice!!! Osjećam da sam konačno blizu
onoga što najviše volim, jer sam trenutno u jednoj instituciji koja se bavi
oživljavanjem starog, već zaboravljenog, iz oblasti kulture. Organizujem
izložbe, srećem umjetnike…raj! Sve u svemu, život u Švedskoj ide svojim
tokom. Sumnje i preispitivanja su sastavni dio tog života. Ali, idemo
naprijed! Ljeto nam je donijelo posjetu zavičaju, našoj Gradini i našem
Doboju... Idemo naprijed, Enisa! Julskim vrućinama
je dozvoljeno da zarone u uspomene, ali trešnje zavjerenički namiguju
iza zelenih grana. Život je lijep! Unatoč svih sumnji, još sladji
plodovi su pred nama. MIRKO
JELEČ www.tipura.com // Naše novine 2010.
*** Mala izložba slika Enise Ristić Family (40x50cm), ulje Boasting
(50x50), akryl Like
a dream (40x50cm), akvarel
Down
in the dumps (30x34cm)Olja The
White Down
in the dumps (30x34), ulje
|