Dobojlije u dijaspori: Fausta Marianovic, Svedska

ROMAN O DOBOJU NA SVEDSKOM

Kakva vijest iz Svedske! Najprijatnije iznenadjenje oktobra: nasa Dobojka Fausta Marianovic objavila je roman o ratnoj Bosni i Doboju!

Njen prozni prvijenac napisan je i publikovan na svedskom, pod naslovom “Sista kulan sparar jag at grannen”. U prijevodu “Zadnji metak cuvam za komsiju”. Roman je objavljen u izdanju kuce “Bonniers AB”, jednog od najpoznatijih svedskih izdavaca, a uspjeh jos vise uvelicavaju pozitivne recenzije i nezaustavne pohvale knjizevne kritike. Nasa Fausta Marianovic je postala preko noci svedski pisac i knjizevna zvijezda!

Fausta Marianovic

-Pisem o fenomenu nacionalne neodredjenosti (autobiografski) koja je u nasim balkanskim medjunacionalnim ratovima opasnija od nacionalne opredjeljenosti. Kao nacionalno neopredijeljen nigdje "nisi pristao" i svi u tebi vide potencijalnog neprijatelja. Tako se negativna tenzija podize na sto posto, umjesto da se covjek "fino opredijeli”, pa smanji broj neprijatelja na jednu ili barem dvije trecine. Ni ja a ni moji sinovi nismo pristali da budemo samo Hrvati, Srbi i Muslimani, jer to nismo bili ni prije rata,niti smo se kao takvi rodili. To sto jedno od nas ima hrvatsko, drugo muslimansko a trece srpsko prezime je bila odrednica za druge, ne i za nas troje. Mi nismo mogli donijeti odluku o pripadnosti samo jednom od ova tri naroda, odluku koja je bila imperativ na Balkanu u to doba o kojem pisem. Drustvo u kojem prezime znaci vise nego sam covjek koji ga nosi je, po meni, bolesno i nemoralno drustvo. Posto je cijeli roman protest protiv fasizma, sovinizma i odsustva vjerske, nacionalne i kulturoloske tolerancije (koja cesto nedostaje i Evropi i svijetu), i molitva za mir i dijalog, odjeknuo je glasno u svedskoj javnosti.

Nekad u Radio-Doboju danas na svedskoj televiziji

Vijest o “iznenadjenju iz Svedske”, stigla mi je u Kanadu iz Izraela od Alekse Blagojevica. Dobojski network u planetarnim okvirima radi uspjesno. Nekada davno, u vrijeme bratstva i jedinstva, lica iz ovog pomenutog trokuta radila su zajedno u Radio-Doboju, a Faustu je pjesnicka vokacija vezala za krug dobojskih pjesnika i prijatelja: Jozefinu Dautbegovic, Pavla-Batu Stanisica, pokojnog dr. Zeljku Stengera. U Doboj je stigla udajom a nakon razvoda se vratila svom rodjenom prezimenu, kome su kasnije Svedjani slovo “j’ premiksali u “i” – Marianovic.

-Ja se vec odavno zovem Marianovic, a ne Marjanovic. Meni je stvarno svejedno da li mi prezime zvuci ovako ili onako, u kuci imam i suvenire iz Marije Bistrice i iz Svete Petke. Imam i Budhu iz Thailanda a i tespih iz Istambula. Sve je to samo romantika bez ideoloskog znacenja.  

-Ti nisi Dobojka po rodjenju, vec po opredjeljenju?

-U mom zivotu prije rata imala sam desetak adresa. Rodjena sam u Travniku, provela sam nekoliko godina u Vitezu u dva navrata, pa su onda moji roditelji preselili u Viroviticu, zatim u Beograd, gdje sam zavrsila osnovnu skolu. Srednju sam ucila opet u Travniku, pa u Banja Luci, a studirala sam u Zagrebu, Sarajevu i Doboju. Pod Gradinom sam provela najveci dio mog balkanskog zivota, dok sam najduzi boravisni staz, evo 16 godina, uknjizila u Umeau, u Svedskoj.

-Sem uspomena, je li ti ista ostalo u Bosni?

-U Bosni imam samo grobove i jednog prijatelja – Batu sa kojim se dopisujem nekim kratkim mejlovima. Takodjer i bivseg muza koji je vazna karika izmedju djece i njihovog zavicaja. Drugih prijatelja tamo vise nemam. Nikom da pozvonim na vrata, ne samo u Doboju, nego u cijeloj Bosni. Nemam nostalgiju, nista me nigdje ne vuce, dobro mi je gdje sam i da sam se zatekla u Tasmaniji vjerovatno ne bi bilo drugacije. Radim u zdravstvu. Zavrsila sam u Svedskoj visu medicinsku, psihijatrijsku specijalizaciju i magistrirala na Medicinskom fakultetu. Sada je prva godina otkako sam ovamo doselila i ne sjedim vise u autobusu za univerzitet. Nedostaje mi. Ali, srecem kolege svakodnevno pa imam vezu sa akademskim zivotom, jos uvijek.

Ia zavicajnog albuma- vrelo Bosne

Faustinu knjigu i njen osobni “curiculum vitae” prate neobicni usudi. Skandinavija je postala njeno odrediste - slucajno. Iz ratnog Doboja sa djecom krenula je prijateljima u Pariz, a zbog administrativnih zavrzlama okoncala je na Sjeveru. Njeni sinovi Sasa Miladinovic i Dzenan Sahovic, postali su svoji ljudi. (Majcine rijeci: “Predobri su, ni traga u njima od one balkanske zlobe, pomazu svakom i svi ih vole.”) Sasa je zaposlen u General Electrics-u, voditelj je raznih projekata i rukovodi timom od vise stotina zaposlenih, zivi sa Sheilom iz Tuzle i nedavno je dobio sina Leona. Dzeno je jos neozenjen, prije dvije godine doktorirao je politicke nauke, radi dijelom na univerzitetu, a inace je direktor jednog evropskog naucnog centra u izradnji. (Mama:“Da su ostali u Doboju mozda bi vozili taksi ili u najbolju ruku predavali matematiku u osnovnoj skoli.”) Inspiracija za roman potekla je iz Doboja, a podrska je stigla od supruga koji se zove Sven-Ake Bostrom. Radi kao rukovodilac preduzeca za medicinu rada i voli prirodu.

-Cim dodje jesen, Sven-Ake ide u lov i ribolov. Voli da peca pastrmku i losose u divljinama, gdje nema cesta nego se dolazi samo helikopterom. On me vuce na kojekakva planinarenja, a ja se otimam koliko mogu. Meni je asfalt pod nogama najsigurnija podloga.

Fausta je svoje prve izbjeglicke korake ispunjavala pisanjem poezije i eseja. Kad je savladala novi jezik, pocela je prevoditi svedsku liriku, a svoju knjigu je krenula pisati krajem devedesetih, i to ne kao roman, vec kao zbirku kratkih prica.Onda se desio peh, pa je pola rukopisa izgubila prebacivanjem materijala na novi kompjuter! Tad je proradio inat da se bosanske uspomene sacuvaju i zaokruze u jednu romanesknu cjelinu. Rukopis je poslala na dvije adrese i kad je pomislila da od svega nema nista, nakon godinu i po, Bonniers se javio i otkupio sva izdavacka prava.

-Radnja u mojoj knjizi se odvija u Doboju, Travniku, Sarajevu, Banjaluci, Brckom, Bosanskom Brodu, Capljini, Bijeljini. Likovi su i stvarni i izmisljeni. Trebali su mi u prici da bi oslikali bizarnost i apsurd rata, ali ulice, parkovi, kafane, vozovi i autobusi, gradjevine i mostovi, to je autenticno!

Vjerujem da se moja knjiga nece svidjeti ratnim huskacima. Sama ideja rata i buducnosti mira je jos uvijek nerijesena u globalnom smislu, u svjetskoj perspektivi. Mi znamo kako rade ratni mehanizmi i danas treba da stvaramo jedno razumnije i bolje sutra. Naravno da se ovaj diskurs mnogima nece svidjeti. Ali ce se svidjeti onima koji nisu agresivni zagovornici vlasti jednog naroda nad drugim i jednog covjeka nad drugim, bez obzira kojem se bogu mole. Nadam se.  

Sa TV-nastupa i predstavljanja knjige “Sista kulan sparar jag at grannen”

Predstavljanje knjige “Sista kulan sparar jag at grannen”, susreti sa citaocima, potpisivanje romana u knjizarama, intervjui na radiju, nastupi na televiziji, novinski clanci, sve ono u cemu je nasa Dobojka sada maksimalno zauzeta, dio je promotivne kampanje koju zahtijeva izdavac i koja Fausti pada teze od samog pisanja:

-U nedelju sam u Geteborgu na promotivnom putovanju, a u ponedeljak ponovo na televiziji u Stockholmu, a onda ko zna gdje. Ja zivim 500 kilometara ispod polarnog kruga i nemam direktne letove za sva ta mjesta . Naporno, do zla boga! Ja nisam medijski tip i samo jedva cekam da se ova guzva smiri, pa da ponovo zivim svoj mirni zivot, da radim na mom poslu, da se druzim s ljudima i da kuham sarmu i pecem pogacu. Sanjam ukus bosanske kukuruze koju nisam okusila 16 godina. Znas, to je posebno kukuruzno brasno, od kukuruza “bosanca”, nema ga ovdje za kupit…

MIRKO JELEC
E-mail: jelec@telus.net

www.tipura.com // Nase novine 2008

Autogrami prvim citaocima

O cemu Fausta Marianovic pise u svom romanu

”PATRIOTSKA PORNOGRAFIJA”

U proljece 92-ge zadesila sam se u Doboju i tu ostala sve do jula. Dan za danom se moze prepoznati u mojoj knjizi. Likovi koji ulaze, izlaze i prolaze kroz moj roman i kroz moj kafic u centru Doboja, su konstruisani. Neki su stvarno postojali, ali ih ne predstavljam dokumentarno, nego imaginarno poput Kusturicinih naturscika: uzela sam izgled prodavca novina iz Doboja, dodala mu karakter seoskog popa iz provincije i dala mu ulogu sefa politicke partije. A ucitelj iz osnovne skole, koji je bio mali i celav, necujan i nevidljiv, postao je odjednom brkati i gromoglasni oficir u srpskoj vojsci. Poigrala sam se likovima da bih osvijetlila ludost rata, pa sam izmislila velikog hrvatskog rodoljuba koji je postao ne hrvatski nego srpski heroj na Plehanu, a takodje sam izmislila majke podijeljene vjerom i nacijom, ali ujedinjene i poistovjecene u istoj manifestaciji bola i straha. Fokusirala sam posebno oceve i djedove, nacionaliste i fasiste svih sorti, koji navijaju za "nase" i protiv "njihovih" ispred televizora, stavljajuci pusku u ruke sopstvenim i komsijskim sinovima i tjerajuci ih u susjedno selo da ratuju. Iskarikirala sam do vulgarnosti moju ulogu, ulogu mojih najblizih u porodici i medju prijateljima da bi se svi dijelovi slagali i uklopili u taj kvazipolitizirani univerzum u kojem vlada nasilje i veliki gospodar Smrt. Ljudi su materijal od kojeg Gospodar Smrt pravi svoj svijet, sakuplja gradju prvo sunjajuci se iza ledja i odabirajuci svoje pomagace da bi se na kraju bestidno pojavio na sceni u svoj svojoj velicini i preuzeo vlast nad svakim razumom, logikom i poimanjem stvarnosti. Nije fasizam i sovinizam to sto vlada culima dostupnim svijetu, nego su vladari Smrt i njegove gospodje supruge Strah, Prijetnja, Bol i Mrznja. Covjek napada u strahu i odbrani i biva dehumaniziran. U mojoj knjizi nema napadaca Srba, Muslimana ili Hrvata, niti zrtava koje su jedni, drugi ili treci. Ali su moji likovi prisiljeni da se nadju u ulozi i jednih i drugih i trecih, i kao napadaci i kao zrtve. U mojoj knjizi je napadnut covjek i njegova predstava o humanizmu.

Nove nacionalne drzave, sada kao i uvijek u istoriji, se grade komsijskom krvlju, ali i krvlju sopstvenih sinova, cesto golobrade djece koja se beskrupulozno kidnapuju od strane svoje macehe domovine i tjeraju u smrtni triler, u masivnu gladijatorsku igru u kojoj postoje dvije poznate mogucnosti, da usmrtis ili budes usmrcen. Balkanska klasika. Moj alter ego prica ratne price novog doba, ali takodjer i ratne price iz partizanskih vremena. Razlike su marginalne. Rat je uvijek kolosalno nemoralan, od vremena pohoda na Isusov grob u srednjem vijeku, pa do modernog kapitalistickog imperijalizma i ubistava oko naftovoda i terorizma. Uvijek iste istrosene lazi. Motiv rata su uvijek vlast i pare. Pare i vlast. Objasnjenje je gotovo uvijek svjetlosnu godinu daleko od istine. Objasnjenje rata ima za cilj da nam natjera suze na oci, da nam utjera strah u kosti i da nam opravda postojanje vodja. Za vodje smo uvijek nesavrsene bozje ovcice koje treba grupisati i usmjeravati nekom parolom i svetinjom nekih majki otadzbina "sa svojim alegoricnim grudima i toplom grobnom rakom za svoje hrabre sinove, tom patriotskom pornografijom koje nam je pun kufer", kako fino pise Peter Sloterdijk. Kada smo nesretni, gladni i zaplaseni imamo neutoljivu potrebu za vodjama koji ce nas povesti u svijetlu buducnost, u kojoj cemo biti sretni.

Ratoborna balkanska plemena su od svog postanka vodila ratove protiv blizih i daljih komsija, sve u nekoj samoodbrani i bestijalnom lovu na srecu i napredak. Gdje i kad, i ko je uspio sebi ”naubijati” srece i napretka? Apsurd rata se ne moze osvijetliti ni knjigom, ni slikom, ni naucnim radom. Ako je bol nesto sto svaki covjek razumije, onda znamo cime su svi ti ratovi rezultirali.

Mi se moramo boriti svim sredstvima protiv politicara i politika koje mogu buducu djecu prisiliti na neke nove ratove. To je poruka moje knjige.

Napomena: kada kazem ”mi” onda je to ”mi ljudi”, ni sada niti ranije a ni u mom romanu ”mi” ne znaci jednu odredjenu populaciju, nego uvijek i konsekventno ”mi ljudi”.

Fausta Marianovic

Nova knjiga u svedskim knjizarama