Ferid Cehic - Svedska
PET DECENIJA U
NOVINARSTVU
|
|
Studirao je u Zagrebu i ispekao zanat u zagreba~koj redakciji “Borbe”.Po povratku u rodni grad, smisao i cilj postojanja
pronasao je u profesiji sa sedam kora, najljepsem i najtezem zanimanju na
svijetu.U sazrijevanju dobojskog novinarstva dijelio je i dobro i zlo sa brojnim
prijateljima kojih se uvijek rado sjeca i u svom autorskom prilogu pominje. Sredinom
sedamdesetih kada je bio glavni i odgovorni urednik “Glasa komuna”, list je
bio veoma respektabilna be-ha regionalna novina. Karijeru je potom nastavio
u sarajevskom “Oslobodjenju”, kao urednik dobojskog dopisnistva. Ceha je bio
sinonim zeljene novinarske slobode, boemstva i odgovornosti prema
redakcijskoj obavezi. Malo je kome u be-ha relacijama uspijevalo kao njemu da
pomiri ta dva antipoda, privatnosti i ljepote druzenja sa svakodnevnom
obavezom ispisivanja bijelog papira.Njegova redakcija bila je mjesto
okupljanja ne samo novinara, vec i kulturnih poslenika i prijatelja javne
rijeci. Gdje se sada ova plemenita
i nemirna dusa nalazi?
Ferid Cehic – “Boluje od
novinarstva” Fraza koju
sam odavno lansirao da ovdje u Svedskoj “slobodno disem, podosta pisem i
nastojim da sjecanja ne izbrisem” - postala je vec asicare stvarnost. Bez
pisanja ne mogu. Da njime nisam od malih nogu “pelcovan”, vjerovatno bih, poslije svega sto dozivjeh posljednjih
desetak godina, vec bio u ludnici ili pod zemljom. Kao da sam bio uzorak
onome sto je napisao kako je novinarstvo divna profesija, ali ko na vrijeme
iz nje pobjegne! Nisam
pobjegao. Naprosto, nikad nisam ni mogao, a ni zelio. Bas je suprotno: ove
godine je 50 godina kako uopse pisem. Prvi napis objavio sam 1953. godine. U profesionalne vode uplovio sam nesto
kasnije. Zajedno sa Feliksom Pasicem poceo sam istog dana 1958-me
posao novinara u zagrebackoj “Borbi”. Eto,od tada
proteklo je ravno 45 godina. Mojim “godisnjicama” pridodao bih i pune cetiri
decenije kako sam postao clan Saveza novinara eks-Jugoslavije, odnosno
Udruzenja novinara Bosne i Hercegovine.
Mnogo, zar ne, pa i
kad je rijec o “novinarskom starcu”
kakav sve vise objektivno postajem, a koji, na moju veliku radost, jos
ima snage da se hvata u kostac sa tom “opakom bolescu” zvanom novinarstvo. Drzim da je to jedino
moje bogatstvo koje se ne moze otudjiti.
Stvarnije je od onog stvarnog, jer se nosi u
dusi i to moje blago niko mi ne moze uzeti, ni ukrasti… Bogatstvo je sjecati se sa radoscu
svojih dragih kolega po peru i prijatelja sa kojima sam radio. Pisali smo i
uredjivali razne listove i radio programe, publikacije i knjige. Zauvijek su
potpisani u mom srcu Miralem Ljubovic, Salem Bravo, Rajko Skvarica, Milan
Andric, Zulfo Bostandzic, Dusan Paravac, Smail Terzic, Tiho Lesic, Muhamed Kopic, Nikola
Davidovic, Feliks Pasic, Kasim Derakovic,
Zlatko Miskovic, Adil Galijasevic, Savo Petrovic, Asim Losic, Bato
Stanisic, Bosko Jelic, Mirko Jelec, Mehmed Imsirovic, Ivica Trtanj, Alija i Rasim
Galijasevic, Salih Begovic, Savo Zigic, Nikola Rasic, Iso Krijestarac, Rizo
Biser, Ratko Karabatkovic, Dobrivoje Seslija, Osman Kikic, Mito Kresoja,
Fahrudin Kapetanovic, Caslav Vasiljevic, Esad Hadzikadunic, Aleksa
Blagojevic, Zdravko Neskovic, Muharem Omerovic, Slobodan Puhalo, Ibro
Mulaomerovic, Jasna Dulas, Sena Spahic, Mato Bikic, Borka Miljkovic, Vaso
Antic i mnogi drugi… Bio je 21.
mart 1996. kada sam sletio na najvecem aerodrom sjeverne Evrope, na Arlandu
kod Stokholma. Bio je to, da, da, PRVI DAN PROLJECA! Od mog dolaska u Svedsku
do danas, napisao sam oko 300 razlicitih tekstova, uglavnom u listovima
“Bosanska posta” (Norveska), Nase novine (Doboj), BHRijec (Geteborg), “Glas”
(Stokholm), u reviji “Svijet” (Sarajevo), te “Gradini”, listu Dobojlija. Moram dodati da sam isto tako
zaokupljenom svojom drugom ljubavlju - literaturom. Objavio sam zbirku
pjesama “Crni kabare”. Uskoro treba da izadje roman “Zablude gospodina R”, a
pripremam za stampu “Ora pro nobis”, reminescencije na temu kako su mi
unakazili buducnost, knjiga posvecena Esadu Kresi, te zbirku poezije “Mostovi
Fyrisona”. Jos jedna knjiga pjesma je vec pripremljena. Zvace se “Kroz moje
prste Bosna protice”. U njoj ce biti stihovi Kasima Derakovica, Rajka
Skvarice, Save Petrovica ,
te moje pjesme. Ideju je dao i najvise posla
oko ove knjige odradio je Savo Petrovic. No, to nije sve. Zapoceo sam pisati roman “Treci pakao”, a paralelno
radim na publikaciji “Café Mona k’o bonbona”.
Druzina
“Café Mona” – Ferid Cehic prvi s lijeva Moja supruga Zina veli: “Da
si toliko pisao u Doboju, gdje bi nam bio kraj?” A ja joj odgovorim: “Opet na
nekom sjeveru!” Godine, ipak, cine svoje.
Fleke fasovane u onih kobnih ratnih 1237 dana provedenih u rodnom Doboju, pa
sest mjeseci u Zenici, kobajagi u slobodi, te dani u tudjini i najnovija
razocarenja u ono sto se zbiva u domovini, napose u neke prijatelje, nacinju
moj organizam i dusu moju. No, kako bilo da bilo, u tom i takvom organizmu,
toj i takvoj dusi, nalazim dodatnu snagu da pored navedenog odrzavam kontakte
sa mnogobrojnim prijateljima sirom svijeta. Njihovi me telefonski razgovori
krijepe, njihova pisma me vracaju u zivot i daju do znanja da “treba ici novim stazama,
ali nikada, nikada, nikada zaboravljati stare prijatelje…” Danas zivim u Uppsali, koja je
uz Oksford, Kembridz, Hajdelberg i Krakov, jedan od najstarijih
univerzitetskih centara Evrope. Po
dolasku, prvi mi je ruku pomoci, saradnje i prijateljstva pruzio Adolf Dahl,
profesor slavistike ovdasnjeg Univerziteta i uvazeni prevodilac. Prevodio je
Krlezu, “Dervis i smrt” Mese Selimovica, “Upotrebu covjeka” Aleksandra Tisme.
Taj divni Svedjanin , izmedju ostalog, angazovao me da studentima Slavistike
govorim o sebi, prilikama u BiH, o bosanskoj kulturi , posebno knjizevnosti,
a, eto, da ne bude odvise pretenciozno, napisao je o meni prigodne priloge na
svedskom jeziku i objavio ih u svedskim casopisima zajedno sa prijevodima
nekih mojih pjesama. Svakodnevnicu, inace,
popunjavam sjedeci za kompjuterom, koji mi je zajedno sa printerom poklonila
Komuna Uppsala. Angazovan sam i u Druzini “Café Mona”, koju smo osnovali
prije dvije godine zajedno sa ovdasnjim institucijama. S posebnom radoscu
isticem da nasu druzinu cine Srbi, Hrvati i Muslimani iz Bosne i Hercegovine,
Srbi, Crnogorci i Albanci iz Crne Gore i da niko nikog ne pita “koji ti ono
bi?” Nek’ crknu dusmani!
Naravno, moje misli najcesce su usmjerene prema jugu, tamo gdje sunce
drugacije grije i gdje postoji jedna domovina koja “nije samo mjesto gdje
leze na{i mrtvi. To je kutak mnogostruke
zasticenosti, to je mjesto gdje si siguran, u govoru, u osjecanjima, cak i u
sutnji siguran. I to je kutak gdje te ponovo prepoznaju, a to bi valjda svako
htio jednog dana: da ga prepoznaju, a
to znaci i prihvate…”
|
|
