|
In Memoriam: profesor Fuad
Sinanović (1930-2011.) RED, RAD, DISCIPLINA U četvrtak, 31. marta 2011. godine u dobojskoj bolnici je umro profesor Fuad Sinanović. U Bosni kažu "preselio se na Ahiret", oprosti mi Bože, naš
profesor Fudo je bio humanista, oni nikud ne sele, ostaju zauvijek - u srcima. "Red, rad, disciplina",
- govorio je otvarajući
vrata fizikalne učionice, odmah čim zvono zazvoni, hitajući odlučnim i žurnim korakom ka katedri,
da se ništa ne izgubi od dragocjenog
časa. Naše knjige morale
su biti uredno složene u lijevom ćošku
klupe, a sveska otvorena i spremna za nove teoreme,
Njutnov zakon, Bernulijevu jednačinu i Pitagorino pravilo. Predavao je fiziku i matematiku generacijama dobojskih gimnazijalaca i ostao upamćen po metodici nastave,
širini znanja, akademskoj ozbiljnosti i odmjerenosti. Bio je pravičan
i strog profesor, ali ispod te fasade "profesorske strogosti" krilo se meko i toplo srce, dobra
i plemenita duša. Fuad Sinanović je rodjen 1930. godine u
Kotorskom kod Doboja. Nakon onog rata, kad je gradjanska škola nastavila
živjeti u tradiciji gimnazije, bio je u prvoj poslijeratnoj generaciji, medju
onima koji su dobili udarničku značku gradeći prugu Šamac -
Sarajevo (Vlado Babić, Marijana Doutlik, Aleksandar Karabin, Fuad
Sinanović), a takodje i medju onih pet najboljih maturanata koji su
1949. godine bili oslobodjeni polaganja "velike mature"
(Mehmedalija Djonlagić, Fuad Sinanović, Sonja Sivjakov, Sakib
Šahović, Mustafa Šaškinović). Nakon završenog Prirodoslovno-matematičkog
fakulteta u Zagrebu, profesorsku karijeru započeo je u Gradačcu,
gdje je krajem pedesetih postao
direktor tamošnje gimnazije. Zasnovao je obitelj i sa suprugom Zuhrom
dobio dva sina: Enesa i Esada. Čim se ukazala prilika, 1966.godine,
vratio se kući, u svoj Doboj i svoju gimnaziju, kojima je predao svoju
dušu i srce, a generacije gimnazijalaca obdario znanjem. Jedan duži period, pred kraj svoje
profesorske karijere, bio je i
direktor te škole, koja će po njegovom odlasku u
Prosvjetno-pedagoški zavod, pred naletom školskih reformi, za kratko prestati
da postoji, a usmjereno obrazovanje pod njen krov će primiti
učenike gradjevinske i prevodilačke struke. Profesor Fudo je
"usmjeravan" za direktora Narodne biblioteke, a potom u SIZ Srednjeg usmjerenog obrazovanja, gdje mu je
1992. godine prisilno prestao radni odnos. Jako je volio Doboj,
veoma teško je podnio početak rata. Svi ožiljci, strahovi i sve brige
udarili su svom silinom, odjednom.
Prljavština rata koštala ga dva srčana udara. Djeca su bila vani,
a profesor Fudo nikuda nije htio ići iz svoje skromnosti i iz svog
grada. Nažalost, 1995. našao se protjeran,
u masi nesretnih građana Doboja koji su nakon “postrojavanja” na
“Željinom” stadionu morali u zbjegu pješačiti 20-tak kilometara,
preko Ozrena ka Maglaju. Čak i
bolesna supruga, koja zbog pretrpljenog moždanog udara nije mogla ni
hodati. Nije se našao niko da zaštiti profesora i spriječi ove najtužnije slike potpisane sramotom,
pogaženim ponosom i dostojanstvom grada. Čim se moglo, vratio se odmah nazad u Doboj, da pregrmi "dolazak mira", operaciju srca i svoj dvostruki bajpas. Iz
"terapeutskih razloga" šetao
je puno, barem dva sata, ulicama na kojima ovaj put nije bilo poznatih i
dragih lica. Uspomene na sretniji i ljepši život boljele su još više,
potvrdjujući da stare Dobojlije žive samo od sjećanja, u kojima i
problemi čak imaju drugačije
značenje...
Bilo je proljeće, toplo vrijeme otvorilo je prozore gimnazije. Iz
učionice u prizemlju dopire glas profesora odbrane i zaštite. -Rodoljube, štedi municiju! Udri
kundakom! - dovikuju iza olistalog žbuna dvojica gimnazijalaca. Nastavio bi
on sa predavanjem, ali podgrijani proljetnim suncem hormoni one dvojice na putu su fermentacije:
-Rodoljube, kundakom! Slučaj odbrane preuzimaju
zakoni fizike, akcije i akceleracije. -Omiću, ko su ta dvojica? -Profesore, nisu naši, iz
ekonomske su! - Zovi mi direktora Ekonomske! -Nema direktora
danas.
Iza ledja podvornice Cvijete, Prale pritišće školsko zvono, 15
minuta prije kraja časa. Šta je ovo? Nastava završava ranije? Škripe
stolice, škola se komeša, kontaju možda će uspjeti pobjeći, ali
kroz zelene grane pogled otkriva kako profa odbrane iskače kroz prozor i
već je tu pred njima, kaže: -Ajmo, momci, kod
direktora Fude! Sjećanje ulazi
u kancelariju strogog direktora i kroz ultimatum isključenja iz škole
prolazi kroz kajanje i mučno saslušanje. -Šta da radimo sa
tobom? - pita oštro, iz dubine onih plavih, prodornih očiju. -Profesore, mogu li dobiti tri dana opravdana iz škole? -A gdje bi ti? -U Mostar! Da pobjegnem od svega ovoga! -U Mostar?! -
čudi se profesor. -Naš drug iz prvog razreda,
Željko Malević, odselio je u Mostar. Samo
da ga vidim! Neretva i stari most popraviće sve! -Može! -
kaže strogi profesor Fudo i vadi novčanik. -A treba li ti para? Ne treba i hvala
zastali su u grlu, a suza, izdajnica jedna, krenula bi prije no što ruka
dohvati kvaku vrata. Neka sad slobodno klizne niz lice. Gore, u nebeskoj
učionici, sad su obojica, i profesor Fudo i Željko, dosta gimnazijalaca
okupilo se već, no zakasnićemo malo, ne žuri nam se na taj
predčas. Ne znam da li se to odsustvo smatra opravdanim ili
neopravdanim, život nam je pobrkao sva pravila, ali sigurno ćemo
doći da još jednom, zajedno, čujemo zvonki glas. -Red,
rad, disciplina! Ta je uputa, valjda, i nebu potrebna. Kamo puste sreće da su
vojskovodje, nacionalisti, politikanti i prevaranti išli u dobojsku
gimnaziju, da im je čas počinjao tim riječima i da im je do svijesti dopro barem
djelić onoga o čemu je profesor Fudo govorio. MIRKO JELEČ www.tipura.com
// Naše novine 2011. |
|
|
