Dobojlije u dijaspori: Ibro Mulaomerović   (Austrija)

 

 

                                                  GALEB I VRANE

 

 

 

 

 

            Nedjelja je praznik u kapitalizmu. Sanja se i spava duže.  Luka, naš kućni ljubimac, ne zna za "svetu nedjelju",  počeo je da cvili, najavljujući  jutarnje potrebe. Nakon kratke šetnje sa psom, vraćam se u još topao krevet . Zatvaram oči, ali fali mi ta blažena sekunda sna prije prodorne dernjave: kreee, kreee!  Vrane imaju vojnu vježbu.  Kree, kree! Znam šta se dešava, nije prvi put. Kree, kree! Galeb je sletio na žicu, vrane misle da su ugrožene, kolektivnom dernjavom hoće da ga otjeraju. Kree,kree! U Evropi, u centru grada, žice su pod zemljom, a na ovom kontinentu svaka ulica ima svoju sporednu, paralelnu, "back lane" i bandere. Sve je drugačije, samo su vrane iste. Kree, kree! Čujem komšiju kako lupa balkonskim vratima: "Fucking birds!" Kree,kree! Ima mjesta na tim  kilometarskim žicama za sve crne i bijele ptice iz ovog grada i čitave države  čak, ali vrane su neumoljive, žele po svaku cijenu otjerati galeba. Kree, kreee!  Jednom sam doživio u metafori veoma slično  jutrenje... Neću da se sjećam, bježi  noći, gotovo je sa snovima!  Ustajem i šaljem poruku Ibri Mulaomeroviću u Beč. Kod njega je sad popodne...

 

                         Ibro Mulaomerovic.bmp

                                Ibro Mulaomerović: Dobojlija od pera, kista i kulture

 

            Budjenje je bilo znak! U personifikaciji "ptičjeg ludila" ispod mog prozora,  letač  velikog neba, zaljubljenik mora, izazov svih crnih vrana, bijeli galeb neukrotivog duha prepoznatljiv  je  u svakom retku Ibrine knjige "Pisma iz Austrije". Izašla je davno, prije deset godina, i odonda traje (a možda još i ranije) ova priča o prognaniku iz malog grada podno Gradine, u kome je bilo mjesta za sve...

            Pisao je za "Glas komuna" i uredjivao novine "Radnik", u preduzeću gdje je radio. Šta još znamo o njemu? Zvali su ga Bajim. Igrao je nedjeljom (nisu ga budile vrane) mali nogomet na poligonu iza Gimnazije i bio u prvoj ligi gradske raje. Taj je čiko uvijek bio finih manira, od pera, kista i kulture, nadaren, obrazovan, talentovan i duhovit. Umjesto kafića, u vrijeme "privatne inicijative", otvorio je prvu i jedinu privatnu galeriju u Doboju, kroz koju su defilovali slikari, glumci, šansonjeri i pjesnici...

 

Hrvatska i BiH 145.jpg

Sa Jurajem Dalmatincem u Pagu

 

            - Daj, pomozi mi u prenosu utakmice iz drugog poluvremena, ko je sada Ibro Mulaomerović?

            - Nezgodno pitanje, jer kada čovjek govori o samom sebi, postoje velike šanse da padne u zamku subjektivnosti. Svako je za sebe najbolji, najpametniji, na kraju najuspješniji, a sva ta tri pojma su tako tužno relativna, da je, u svakom slučaju, bolje to prepustiti drugima. Ma šta čovjek mislio o sebi, trag ostavlja samo ono šta je stvarno uradio, i šta drugi, kompetentni, o tome misle. Rezultati onoga što si uradio, i sud drugih o tome, ne pate od sujete kojom je čovjek obično opterećen.

Ako ja sada kažem da je moj projekat unutrašnjeg uređenja jednog dijela prostora poslovnog centra „Cyta“ u Völsu kod Innsbrucka prihvaćen kao najuspješnije rješenje pored domaćih projektanata, ako kažem da je „ Tiroler Tageszeitung“ u svom prilogu za kulturu baš lijepo pisao o slikama sa moje izložbe u kulurnom centru „Congresshaus“, da moje slike stoje u domovima nekih eminentnih Austrijanaca, da su mi štampane knjige sa proznim tekstovima, ako kažem da je u knjizi sa nadnaslovom „Neue  österreichische Lyrik“ („Nova austrijska lirika“) i naslovom „Anthologie der Migration aus Südosteuropa“ na četiri stranice predstavljena i moja poezija, da se na bečkom Univerzitetu, na Slavistici, sa studentima  proučavaju neki moji prozni tekstovi, onda su to činjenice koje bi možda mogle pogodovati spomenutoj ljudskoj sujeti. Za mene je to, međutim, samo odgovor na moje pitanje samome sebi da li znam nešto uraditi, i ništa više.

 

         

 

            - Danas živiš u Beču, proveo si dosta dugo u Innsbrucku. Familija je na istoj paraleli?

            - U Austriju, u Innsbruck, sam došao u septembru 1992. godine.  Otišao sam iz Mog Rodnog  Grada sa čudnom željom ne bih li ugrabio šansu da umrem prirodnom smrću, u šta, da sam ostao, ne bih bio siguran. Innsbruck je jedan od najljepših europskih gradova, tu sam „došao sebi“ poslije ratnih trauma, bili su svi razlozi da mi bude prelijepo. Ali, u taj grad ja nisam došao svojom voljom, i onaj izbjeglički „grč“ je uvijek stajao između mene i nekakve ljepote tog grada. Kada su mi djeca, zbog posla, oboje prešli u Beč ( Innsbruck im bio „tijesan“) onda smo se, bezbeli, moja supruga Nadalina i ja pokupili, pa za svojom djecom. I unukom, naravno.

            Hoću da kažem, za razliku od Innsbrucka (rodni grad mog unuka), Beč je moj izbor, u njega sam došao svojom voljom, i u njemu sam „kod kuće“. Nema više onog grča, ljubav između mene i ovog grada je obostrana, kad negdje odem, brzo poželim nazad u Beč, „hoću kući“. Možda zvuči malo čudno poslije čitanja nekih mojih tekstova o Mom Rodnom Gradu, kako sam nazivao Doboj. Ne znam da li mogu reći „na žalost“, ali ja sam sada tamo stranac.

Gledajući na TV rukometnu utakmicu sa „Turnira šampiona“, primijetio sam transparent na kome piše: „Moj Doboj“. Molim!? Čiji Doboj? Nekoga ko se, možda, i rodio u Doboju, ali roditelji sigurno nisu. Ono što sam ja uspio da uganjam podataka o svojim precima vodi trag unazad do 250 godina njihovog boravka u Doboju (a nisam uspio sve uganjati), a ja sada kada dođem u taj Doboj, moram se i zvanično, u policiji, prijaviti kao stranac. A stranac sam zbog onih koji stoje iza onog transparenta.

                                                      Dva brata sestra kija,edo.jpg

Braća Ibro i Edo sa sestrom Kijom Haverić

 

            Doboj je, pisao sam ti već Mirko moj, kao prva ljubav. A prva ljubav asocira na nešto prelijepo,na nježnost i neku čednu ljepotu što se čovjeku nekada desila. Zamisli da sad sretneš tu stvarnu svoju prvu ljubav, to je, vjerovatno, sada postarija, nervozna dama koju muče proširene vene i angina pectoris, koja ima problema sa probavom, a srce joj "preskače" kad god se uzbudi (a uzbuđuje se samo zbog nervoze). I zamisli da sad nastaviš (neka se tvoja gospođa ne ljuti na mene, ovo je samo hipotetički) onu vezu sa svojom nekadašnjom ljubavi, ona iluzija prve ljubavi bi se raspršila kao mjehur sapunice. Zato je možda bolje i da naše sjećanje na Doboj ostane onakvo kakvo je bilo, neokrznuto nekom novom slikom i atmosferom tog "njihovog" grada.

 

            24318_105776549452463_100000603556793_131851_3414927_n.jpg

                Iz albuma uspomena: prof. Esad Kreso, Ibro Mulaomerović i Jadranko Durmić

 

            - Pisma iz Austrije i tvoja kolumna ovjekoviječili su zauvijek velike i male naše junake: i prof. Branu arheologa i Ćazeta, najstarijeg rokera na Balkanu, i Simu "prvoborca" i nekog trećeg sa margine.  Već nekoliko godina pratim sa zanimanjem i velikim zadovoljstvom  kolumnu, koja govori iz jednog prefinjenog estetskog ugla o prošlosti i sadašnjosti, o politici i nacionalizmu... U velikom broju zapisa centralno mjesto zauzimao  je Moj Rodni Grad.  Dugo nisi htio otkriti "identitet" glavnog junaka. Kako si zapravo započeo sa ovim duhovitim i čitljivim štivom?

            - Moja kolumna pod nazivom „Onako, usput“ je nastala prije skoro deset godina pokretanjem bosansko-hercegovačkog internet portala sa adresom www.cyberbulevar.com Momci koji su to pokrenuli čitali su neke moje tekstove, pa su tražili da pišem za njih. Kako su mi dali odriješene ruke i punu slobodu u pisanju, prihvatio sam to. Na početku mi je bilo prvo pitanje: “Kome to ja pišem?“ Skontao sam da su to mladi ljudi od, recimo, 15 do 40 godina, internetska publika koja se više ne „pali“ na klasične prozne tekstove. Kako je ovaj rat, pored svih nesreća, donio i to da je nekoliko generacija ostalo uskraćeno šireg obrazovanja, onda sam sa stilom, koji je samo na prvi pogled lagan i lepršav, počeo pisati o različitim temama kao što su nacionalizmi, politika, prijateljstvo, ljubav, nostalgija,(da ne nabrajam sve) i moj odnos prema svemu tome, ali sam se uvijek trudio da kroz te tekstove diskretno unesem i neke egzaktne podatke iz onog „šireg obrazovanja“. Sve je to dato u jednom ironičnom diskursu, ali i uz dozu samoironije, jer time izbijam oružje iz ruku onima protiv kojih se „borim“.

            - Objavio si do sada dvije knjige, koje su, svaka na svoj način, hronike vremena?

            - Prva knjiga „Likovi iz galerije“ govori o galeriji „Tiziano“ i onome šta se dešavalo u tom prostoru koji je svojom djelatnošću u ona teška vremena, pred sami rat, bio odbrana umjetnosti i (da ne budem patetičan) nekakve slobode, pred najezdom nacionalističkog barbarizma. Može se to nazvati i hronikom tog vremena pred sami rat, a „Pisma iz  Austrije“ su hronika vremena poslije toga. Knjiga je, u stvari, nastala od trideset i nešto prvih tekstova moje kolumne, a kako sada u arhivi kolumne ima blizu 150 tekstova, to bi mogla biti „podebela“ knjiga. Pošto ja priznajem svoj hedonizam, teško mi se baktati oko traženja sponzora za objavljivanje te nove knjige, a u Bosni knjigu je teško štampati ako ne uganjaš sponzora. Puno je lakše uganjati sponzorušu...

            - Čitav tvoj spisateljski projekat započet je sa ciljem "da se ne zahrdja". Znaci korozije još nisu vidljivi, nove stvari su na vidiku?

            - Teško ti je kod mene unaprijed išta reći, nisam ti od neke racionalne programiranosti. Ne znam hoću li sutra raditi novu sliku ili pisati novi tekst, ali sve nekako dođe na svoje. 

Nada nadgleda rad.jpg

Ibro i Nada - drugo poluvrijeme na moru                                 

            - Naš dobojski "galeb" iz austrijske prestonice svake godine leti na more. Primiče li se vrijeme morskog non-stop života?

            - To je jedna od rijetkih stvari  što je kod mene puno unaprijed planirano, a to je da se vrijeme po odlasku u penziju rasporedi na dva dijela; topli dio godine na moru, a hladni dio u Beču. Kako su svi moji, skupa sa mnom, zaljubljenici u more, na jednom otoku pored Zadra imamo svoj komad rahatluka. Tu nam dolaze drage osobe, a djeca, malo, malo, eto ih iz Beča. I što je najvažnije, prilika da me unuk pouči nekim finesama njemačkog jezika (naš govori dobro kao i ja), a ja njega plivanju i ronjenju. Samo, što je on sa svojih pet godina već naučio da pliva i roni, a njemački jezik je ogromno i nedovoljno ispitano prostranstvo. A da na moru budem non-stop, teško, pošto zimi zna biti ružno vrijeme, a Beč cijele godine pruža  takvu šansu da ti uljepša život nekim svojim sadržajima, da bi bio grijeh to propustiti.. A i unuk, kad nije ljeto, mora u vrtić, pa kako bi nas dvojica mogli živjeti odvojeno.    

            - Unatoč ovim radostima u obitelji, u našim životima  ne možemo pobjeći od politike, a budući  da  „obilježavamo“ Dan mladosti, čujem da se u Beogradu naplaćuje ulaz za posjetu Titovom grobu?

            - U jednoj mojoj priči govorim o istinitom događaju iz Zvornika pred rat, kada je Tito već bio mrtav. Jedan tip koji je za Brozovog života bio nakratko u zatvoru jer je opsovao Tita, sjedeći u kafani čuo je nekoga da psuje Titu majku. Fino je ustao i odvalio šamarčinu kretenu sa riječima: “Lahko ti je sad, što vrijeđaš mrtva čovjeka!“

Titu se danas može zamjeriti mnogo toga, pogotovo iz našeg sadašnjeg ugla naknadne pameti o tome šta je demokracija ali, eto, sad nema diktature, i  -  gdje smo?

On je bar imao stila, jest bio bravar (moje poštovanje bravarima), ali je bio gospodin. Ma šta mi prigovorili, pa makar mi nabacili na nos i etiketu jugonostalgičara, meni je onda bilo lijepo. Ako ništa, onda sam imao manje prilika da budem tužan. A kako čovjeka danas neće uhvatiti tuga kad vidi svog penzonisanog profesora da kopa po kontejneru za smeće, kad samo pročita cifru koliko je ljudi izvršilo samoubistvo.

            A što naplaćuju ulazak u „kuću cvijeća“ ne čudi me nimalo, da im se dozvoli oni bi naplaćivali i ulazak u grad što se zove Srebrenica.

 

                                                            ....             

                                                          

            Na ovoj  dalekoj koordinati koju zovu Britanska Kolumbija,  Dan mladosti podudario se sa rodjendanom engleske kraljice Viktorije.  Ni Tita, a ni kraljice više nema, sve je manje i Dobojlija u Doboju, jedino je ostao praznik koga slave - Kanadjani!  I omladinci iz pedeset i neke iz Ibrinog i Mog Rodnog Grada.  " Slet"  je bio oko jagnjeta sa Novog Zelanda, dok su u parku pokraj rijeke Frejzer  cuke trčale "štafetu" za baci-donesi  drvetom.  Iz Amerike, iz Sietla,  stigli su u goste Ferhat, Ferida i Amir Mehmedagić, iz Lenglija Emira i Amela Kečanović, što je uz domaće snage Blagoičevića, Mitrovića, Mišurića, Djukića, Hadžikadunića, Jeleča i Pranjića bilo lijepo podsjećanje na  sopstvenu mladost. Nakon jutarnje kiše, rijeka velika kao Dunav, uživala je na podnevnom suncu, a galebovi su u radosnom kliku pratili bijele ladje i splavove drveta iz kanadskih šuma. U parku toga dana nije bilo crnih vrana!

                            

 

Napisao: Mirko Jelec

 


Nase novine 2010 // www.tipura.com