In
Memoriam: Rajko Dolic –
Australija |
KOMSIJA SA DUSOM
“Dragi prijatelji
i rodbino, javljam vam tuznu
vijest da nas je moj
otac, Rajko Dolic, napustio juce (10.avgusta 2008.) u jednoj od sidnejskih
bolnica. Na srecu nije se puno patio, pozlilo mu je
prije sedam dana i odvezen
je hitnom nakon sto je
pao u komu iz koje se samo
povremeno nakratko budio.”
Poruku Jove
Dolica, doktora kineske tradicionalne medicine,
susrela je misao na putu
za Australiju. Cika Rajko je
bio zvao prije mjesec, bilo je vrijeme da
uzvratim poziv. U cudnoj slucajnosti, mislio sam na
njega, hiljadama milja daleko, bas u vrijeme dok se on oprastao sa ovim
svijetom. U julu mi je ispricao o zdravstvenim tegobama, o blazem mozdanom udaru, ali i o
planovima da ponovo gradi na Usori.
Na pomen nekih zajednickih prijatelja i planirane posjete
Doboju na proljece iduce godine zaplakao je. Kao da je i sam slutio da ovaj
put nece moci ostvariti svoje zelje.
Rajko Dolic je rodjen 3. maja
1929. godine u Vlajicima
kod Teslica. Sezdesetih
je sa svojom Todom doselio
u Doboj, u nase radnicko predgradje u kome je u ono doba bicikl
bio prestizna imovina, a skomnost manje vrlina a vise odlika. Usora ga je prihvatila kao sto je i on prihvatio nju. Njihova kuca bila je medju onim rijetkim u kvartu do koje
se stizalo malim mosticem preko kanala Lijesanj. Iz perspektive djetinjstva ta je voda znala ponekad
biti i brza i duboka.
Velicinu svijeta i maglovitih daljina naslucivala je austro-ugarska uskotracna pruga sto je kloparala pored njihove baste.Bio
je tu i “signal” koji je, povezan zicama sa zeljeznickom stanicom Usora, na starinski
nacin “rucne”
telekomunikacije propustao
i po potrebi, a na djeciju radost,
zaustavljao zadihane parnjace. Bilo je to jedno vrijeme (za razliku od ovog danasnjeg) sa puno djece u dvoristu, puno vise radosti u srcu i puno vise nade u danima besparice. U
kuci Dolicevih rodili su se i rasli Zagorka, Branka,Gordana i Jovo. Sve ih je na pravi
put izvela brizna roditeljska ruka.
Rajko Dolic je bio tesar.
Radio je u gradjevinskim firmama
u Teslicu i Doboju, a od 1967. do
1971. proveo je na privremenom radu u Njemackoj. Po povratku otvorio je svoj samostalni obrt, cime se
bavio sve do penzije. Bio je od one
posebne dobrocudne vrste koja je lako ostvarivala vezu i pronalazila sebe u toj vezi sa svijetom.
Sve ga je zanimalo, o svemu je znao i imao svoj sud. Bio je medju osnivacima Ekoloskog pokreta u Doboju i jedan od najaktivnijih
clanova u Mjesnoj zajednici Usora. Cika Rajko je bio velika postenjacina, nepravdu nanesenu drugom dozivljavao je kao svoju bol. Za svakoga je imao
dobru rijec, a posebno su ga
iritirale podjele po vjeri i naciji,
dozivljavajuci ih ne samo kao
glupost vec kao bolest uma.
Rat u Bosni mu je izuzetno
tesko pao.Proveo
je ratne godine na Usori, tugujuci
za odlaskom svakog od izbjeglica-starosjedilaca.
Borio se u Mjesnoj zajednici za svoje preostale komsije,za humanu
raspodjelu humanitarne pomoci zbog cega
je imao niz neprijatnosti. A kada su prijetnje postale ozbiljne, kad su djeca bila vani a oni sami,
kad vise nije imalo smisla ostati, odlucio je da se seli. Uz pomoc
sina Jove, koji je u to vrijeme bio u Sydneyu, Toda i Rajko spakovali su kofere za daleki
put. Prvo su otputovali
u Rumuniju, pa potom u Peking kod roditelja Jovine bivse supruge, Kineskinje Dzu Tien Dze, da bi nakon sest mjeseci stigli u Australiju. Dvije godine kasnije postali su australijski drzavljani, dobili mirovinu i prepustili
se unucima i starackom zivotu, u kome je znacajno mjesto zauzimala planirana posjeta, svake druge godine, zavicaju.
Bolest je prekinula
planove za proljece iduce godine i za sva
naredna proljeca, u kojima ce jedino
sjecanja rodbine i prijatelja cuvati od zaborava
velicinu i plemenitost ovog sasvim obicnog,
Dobojlijama dragog covjeka.
Telegrami su stizali sa svih
strana svijeta:
“Dugo
cu se sjecati nasih razgovora i Rajkovih zivih i slikovitih pricanja o njegovim zgodbama i nezgodama iz njemu tako
drage Bosne”
– napisao je Stevo Kovacevic, dok je iz Hrvatske nas bivsi rukometas Zoran Zubak
uz saucesce svom prijatelju Jovi pomenuo i neostvarenu zelju svojih roditelja: “Mato i Marija su se nadali da će vidjeti svoje komšije još ove jeseni.Prije par dana smo o njima razgovarali (svratili su neki susjedi iz Radničke
ulice pa se povela priča o Usori i svima sto su raseljeni diljem svijeta).Pazi na majku
i još jednom iskreno saučešće svima.”
Iz Svedske je stigla poruka od inzenjera
Reufa Jakupovica:“Upravo procitah tuznu vijest da je umro veliki, obicni,skromni i nadasve posteni covjek - moj iskreni prijatelj Rajko. O, kako sam tuzan sto tog covjeka vise nikada necu vidjeti, zagrliti i reci mu jedno veliko hvala za sve
sto je uradio za ljude koje je poznavao. Mada sam jak covjek, ipak placem dok ovo pisem.Vama koji
ostadoste bez Rajkana neka bar malo utjese rijeci: budite ponosni sto ste ga imali.”
Tanja Vlasov je potpisala ove recenice: “Rajko
Dolic ce ziveti uvek u secanjima ljudi koji su ga
znali. Nasi najmiliji
uvek ostaju da zive u nama.”Obitelji Dolic je stigla
i jedna komsijska poruka:“Primite moje iskreno saucesce povodom smrti naseg dragog
komsije i velikog prijatelja. Uvijek cu se sjecati izuzetnog i neponovljivog druzenja, sale i uzajamnog pomaganja nasih dviju porodica. Mile Ostojic”… U zapadnoj
kulturi oprostaj od najdrazih nazivaju “Celebration of life”. Umjesto suza i placa,
preminulog se sjecaju po radostima
iz zivota. Na komemorativnom skupu u Sydneyu, Jovo Dolic se prisjetio lijepih trenutaka iz zivota sa roditeljem koji je bio i otac i prijatelj. Ispricao je neke anegdote iz njihovog porodicnog
zivota. Rajko je cesto je govorio vic o komsinici kojoj su uz kafu
posluzeni i dobri kolaci.”Eh, lijepih li kolaca!- prokomentarisala
je. “Eto, uzela sam
tri, a da me nije stid, uzela
bih jos jedan." Na
to ce domacin spremno: “Draga kono, uzela si ti njih sest, ali
samo uzmi jos, kod nas se ne broji...”
- Primjenjivali smo ovo cesto
kod kuce – sjeca se
je Jovo.- Za rucak jedemo sarmu, ja sebi sipam treci tanjur,
pa kad ne mogu vise kazem:”E necu vise! Pojeo sam
tri sarme!” A Rajko
bi spremno uzvratio:
“Ma, pojeo si ti njih deset,
samo se u nasoj kuci ne broji!”. Onda se svi lijepo ismijemo.
Takav je bio cika Rajko: uvijek
pozitivan i vedar, sa blagim
osmijehom i sa uvijek spremnom
salom, najcesce na svoj racun.
Umjesto suza pamticemo ga takvog - u slavu
zivota! Posmrtni ostaci Rajka Dolica kremirani su u Sydneyu, a njegova urna bice polozena u zemlju njegovog zavicaja.
MIRKO JELEC
www.tipura.com // Nase novine
2008 |