In Memoriam: Rajko DolicAustralija

 

 

 

 

                                

 

                              

 

 

 

                                             KOMSIJA SA DUSOM

 

 

                  Dragi prijatelji i rodbino, javljam vam tuznu vijest da nas je moj otac, Rajko Dolic, napustio juce (10.avgusta 2008.) u jednoj od sidnejskih bolnica. Na srecu nije se puno patio, pozlilo mu je prije sedam dana i odvezen je hitnom nakon sto je pao u komu iz koje se samo povremeno nakratko budio.”

                   Poruku Jove Dolica, doktora kineske tradicionalne medicine, susrela je misao na putu za Australiju. Cika Rajko je bio zvao prije mjesec, bilo je vrijeme da uzvratim poziv. U cudnoj slucajnosti, mislio sam na njega, hiljadama milja daleko, bas u vrijeme dok se on oprastao sa ovim svijetom. U julu mi je ispricao o zdravstvenim tegobama, o blazem mozdanom udaru, ali i o planovima da  ponovo gradi na Usori. Na pomen nekih zajednickih prijatelja i planirane posjete Doboju na proljece iduce godine zaplakao je. Kao da je i sam slutio da ovaj put nece moci ostvariti svoje zelje.

                      Rajko Dolic je rodjen 3. maja 1929. godine u Vlajicima kod Teslica. Sezdesetih je sa svojom Todom doselio u Doboj, u nase radnicko predgradje u kome je u ono doba bicikl bio prestizna imovina, a skomnost manje vrlina a vise odlika. Usora ga je prihvatila kao sto je i on prihvatio nju. Njihova kuca bila je medju onim rijetkim u kvartu do koje se stizalo malim mosticem preko kanala Lijesanj. Iz perspektive djetinjstva ta je voda znala ponekad biti i brza i  duboka. Velicinu svijeta i maglovitih daljina naslucivala je austro-ugarska uskotracna pruga sto je kloparala pored njihove baste.Bio je tu i “signal” koji je, povezan zicama sa zeljeznickom stanicom Usora, na starinski nacinrucnetelekomunikacije propustao i po potrebi, a na djeciju radost, zaustavljao zadihane parnjace. Bilo je to jedno vrijeme (za razliku od ovog danasnjeg) sa puno djece u dvoristu, puno vise radosti u srcu i puno vise nade u danima besparice.

                     U kuci Dolicevih rodili su se i rasli Zagorka, Branka,Gordana i Jovo. Sve ih je na pravi put izvela brizna roditeljska ruka. Rajko Dolic je bio tesar. Radio je u gradjevinskim firmama u Teslicu i Doboju, a od 1967. do 1971. proveo je na privremenom radu u Njemackoj. Po povratku otvorio je svoj samostalni obrt, cime se bavio sve do penzije. Bio je od one posebne dobrocudne vrste koja je lako ostvarivala vezu i pronalazila sebe u toj vezi sa svijetom. Sve ga je zanimalo, o svemu je znao i imao svoj sud. Bio je medju osnivacima Ekoloskog pokreta u Doboju i jedan od najaktivnijih clanova u Mjesnoj zajednici Usora. Cika Rajko je bio velika postenjacina, nepravdu nanesenu drugom dozivljavao je kao svoju bol. Za svakoga je imao dobru rijec, a posebno su ga iritirale podjele po vjeri i naciji, dozivljavajuci ih ne samo kao glupost vec kao bolest uma. Rat u Bosni mu je izuzetno tesko pao.Proveo je ratne godine na Usori, tugujuci za odlaskom svakog od izbjeglica-starosjedilaca. Borio se u Mjesnoj zajednici za svoje preostale komsije,za humanu raspodjelu humanitarne pomoci zbog cega je imao niz neprijatnosti. A kada su prijetnje postale ozbiljne, kad su djeca bila vani a oni sami, kad vise nije imalo smisla ostati, odlucio je da se seli. Uz pomoc sina Jove, koji je u to vrijeme bio u Sydneyu, Toda i Rajko spakovali su kofere za daleki put. Prvo su otputovali u Rumuniju, pa potom u Peking kod roditelja Jovine bivse supruge, Kineskinje Dzu Tien Dze, da bi nakon sest mjeseci stigli u Australiju. Dvije godine kasnije postali su australijski drzavljani, dobili mirovinu  i prepustili se unucima i starackom zivotu, u kome je znacajno mjesto zauzimala planirana posjeta, svake druge godine, zavicaju.

                     Bolest je prekinula planove za proljece iduce godine i za sva naredna proljeca, u kojima ce jedino sjecanja rodbine i prijatelja cuvati od zaborava velicinu i plemenitost ovog sasvim obicnog, Dobojlijama dragog covjeka.

                    Telegrami su stizali  sa svih strana svijeta:

                    Dugo cu se sjecati nasih razgovora i Rajkovih zivih i slikovitih pricanja o njegovim zgodbama i nezgodama iz njemu tako drage Bosne” – napisao je Stevo Kovacevic, dok je iz Hrvatske nas bivsi rukometas Zoran Zubak uz saucesce svom prijatelju Jovi pomenuo i neostvarenu zelju svojih roditelja: “Mato i Marija su se nadali da će vidjeti svoje komšije još ove jeseni.Prije par dana smo o njima razgovarali (svratili su neki susjedi iz Radničke ulice pa se povela pričaUsori i svima sto su raseljeni diljem svijeta).Pazi na majku i još jednom iskreno saučešće svima.”
                  Iz Pariza se javio Jadranko Bacinic:“Tuzan sam sto nisam uspio da ostvarim nas dogovor da se vidimo u Doboju.Rajko je za mene puno znacio.Imali smo mnogo zajednickih tema i mogli satima razgovarati sa razumjevanjem,kao da smo ista generacija.U stvari, Rajko je imao mladalacki duh. Sa tugom u srcu zbog izgubljenog prijatelja, Borka, Andjelko i Jadranko.”

                  Iz Svedske je stigla poruka od inzenjera Reufa Jakupovica:“Upravo procitah tuznu vijest da je umro veliki, obicni,skromni i nadasve posteni covjek - moj iskreni prijatelj Rajko. O, kako sam tuzan sto tog covjeka vise nikada necu vidjeti, zagrliti i reci mu jedno veliko hvala za sve sto je uradio za ljude koje je poznavao. Mada sam jak covjek, ipak placem dok ovo pisem.Vama koji ostadoste bez Rajkana neka bar malo utjese rijeci: budite ponosni sto ste ga imali.”

                  Tanja Vlasov je potpisala ove recenice: “Rajko Dolic ce ziveti uvek u secanjima ljudi koji su ga znali. Nasi najmiliji uvek ostaju da zive u nama.”Obitelji Dolic je stigla i jedna komsijska poruka:“Primite moje iskreno saucesce povodom smrti naseg dragog komsije i velikog prijatelja. Uvijek cu se sjecati izuzetnog i neponovljivog druzenja, sale i uzajamnog pomaganja nasih dviju porodica. Mile Ostojic”…

 

                  U zapadnoj kulturi oprostaj od najdrazih nazivaju “Celebration of life”. Umjesto suza i placa, preminulog se sjecaju po radostima iz zivota. Na komemorativnom skupu u Sydneyu, Jovo Dolic se prisjetio lijepih trenutaka iz zivota sa roditeljem koji je bio i otac i prijatelj. Ispricao je neke anegdote iz njihovog porodicnog zivota. Rajko je cesto je govorio vic o  komsinici  kojoj su uz kafu posluzeni i dobri kolaci.”Eh, lijepih li kolaca!- prokomentarisala je. “Eto, uzela sam tri, a da me nije stid, uzela bih jos jedan." Na to ce domacin spremno: “Draga kono, uzela si ti njih sest, ali samo uzmi jos, kod nas se ne broji...”

                    - Primjenjivali smo ovo cesto kod kucesjeca se je Jovo.- Za rucak  jedemo sarmu,  ja sebi sipam treci tanjur, pa kad ne mogu vise kazem:”E necu vise! Pojeo sam tri sarme!” A Rajko bi spremno uzvratio: “Ma, pojeo si ti njih deset, samo se u nasoj kuci ne broji!”. Onda se svi lijepo ismijemo.                   

                    Takav je bio cika Rajko: uvijek pozitivan i vedar, sa blagim osmijehom i sa uvijek spremnom salom, najcesce na svoj racun. Umjesto suza pamticemo ga takvog -  u slavu zivota! Posmrtni ostaci Rajka Dolica kremirani su u Sydneyu, a njegova urna bice polozena u zemlju njegovog zavicaja.

 

 

 

 

                                            MIRKO JELEC
                                      E-mail: jelec@telus.net

                            www.tipura.com // Nase novine 2008