Likovi iz zavičaja: Ivan Kopčić (Hrvatska)

PRELO KOD IVANČIĆEVIH

Ivan Kopčić je od one posebne, rijetke sorte kojoj najviše pogoduje domaća klima. Voli svoj Makljenovac najviše na svijetu. Znam ga od onog vremena kad smo se kao djeca za julskih vrucina kupali kod kamena na Usori. Voda je tu bila najdublja, bogomdani vir za nepomućenu bistrinu mladosti i smione skokove na glavu. Sa makljenovačkih padina dolazili su domaći da se osvježe od napora žetve ili nekog drugog teškog i neizbježnog posla koji nije mogao čekati da žega umine, a gradski svijet u to vrijeme nije imao bazen i Kamen ga je privlačio, jer je bio malo dalje od vreve kupača. Više takvih dubina nema. Usora se uvukla u svoja njedra, smanjila i utanjila. Kamena glava što je nekad jedva virila iznad površine, danas više i nije u vodi, posve se ružno razgolitila na obali. Više nema ni vrbaka, ni hladovine, ni gradske, a ni seoske mladeži koja se nadmetala u ljepoti skoka. Još malo pa će sve biti u zaboravu. Definitivno nema više onakve mladosti, iako Ivan tvrdi da je važno srce u junaka, koje u njegovom slučaju ne benda za 57-mu…

Ivan Kopčić: “Bolujem od ljubavi prema rodnom selu”

U vrijeme kad nije bilo asfalta, kad je makadamski put vodio uz Vilu, pa obodom napuštenog kamenoloma, preko Marijinog Vrela ka vodi “Komarici” i stadionu “Proletera”, kluba koji je obilježio 50. godina postojanja i koji je uz kapelu na Griču zaštitni znaka sela, svaka kuća u Kopčićima, Krajinama, Pranjićima, Jelečima i Zubcima imala je brojnu čeljad.

-Moju obitelj su prepoznavali po nadimku Ivančićevi. U kući je bilo devetoro djece, četiri sestre i petoro braće. Koliko god je svega drugog falilo, toliko i još više bilo je veselja, radosti, igre i pjesme. Tu sam ja zaradio ovu moju “bolest” koju bolujem više od pola stoljeća, a biću sretan da me prati do kraja. Neizlječivo sam, naime, bolestan od ljubavi prema mom selu i prema mojim Makljenovčanima.

Organizator “Makljenovačkog prela” u Zagrebu

Čitaocu odmah treba reći – opasna je to bolest, ne prilazite blizu, jer moraćete u – kolo. Ivan Kopčić koga znaju još i po nadimku Ježo, koristi svaki momenat i svaku priliku da okupi svoje mještane.

-Prije deset godina započeo sam u mojoj režiji organizirati “Makljenovačko prelo u Zagrebu”, uvijek u šestom mjesecu, subotom prije Duhova. Unajmim autobus i dovezem na moje prelo goste iz Makljenovca, a takodjer pozivam sve Makljenovčane iz Zagreba i sa raznih drugih strana da dodju mojoj kući, gdje ih čeka harmonika i šargija, kolo i gozba. Uzvratni susret u Makljenovcu organiziram za Malu Gospu u rujnu, kada mi iz Zagreba idemo u svoj zavičaj. Imam kuću u Gornjem Vrapču, u blizini Črnomerca. Prvi put sam zemljake ugostio pod šatorom,u dvorištu, a sad sam napravio veliku nadstrešnicu pod kojom mogu skloniti stotinu ljudi od kiše (ako slučajno naleti). Asfaltirao sam dvorište da možemo razvezati kolo, osvijetlio teren i postavio koševe da naša mladež dok mi pjevamo i tugujemo za Makljenovcem, može košarke zaigrati. U okviru tog druženja, zakupim negdje sportski teren, pa sa našim gostima poigramo malo i lopte. Svake godine na prelo kod Ivančićeve kuće stignu i zemljaci iz evropskih zemalja…

Veselje na tribinama “Proletera” u Makljenovcu

Ivan je došao u Zagreb poodavno, trbuhom za kruhom, kako se u narodu kaže. Završio je zanat u Doboju i dvije godine je bezuspješno tragao za poslom, pa je onda 1975. došao u Zagreb. Na putu od radničkih baraka, do vlastite kuđe, vrijedne ruke radile su svašta, a pametna glava izučila je još par zanata i sa uspjehom okončala studij prometa. Diplomirani inženjer zaposlio je samog sebe u svojoj elektro-instalaterskoj radionici, na adresi Čehovečki put 22. u Zagrebu. Ima dvoje djece iz prvog braka i dvoipogodišnjeg sina Pavla iz drugog pokušaja. Kćerka Marina (26) je diplomirala matematiku, a njenim stopama ide i sin Vlado (24).

-Prelo kod Ivančićevih je postalo jedna lijepa tradicija svih Makljenovčana u Zagrebu. Meni je srce puno, baš me briga za trošak! Nema boljih ljudi od mojih mještana! Svako od njih priskoči u pomoć svojom donacijom, ili pripomogne u pripremi hrane, pa je naše prelo gozba nad gozbama, praznik za dušu. A kad još zasvira harmonika i šargija, kad se po mom dvorištu razvuče naše usorsko kolo meni srce igra od radosti!

-“Zagrebacka dijaspora” iz Usore, što vrijeme više prolazi, potaknuta nostalgijom izgleda je sve aktivnija?

-Mi smo posve blizu svom zavičaju i ne znam da li smo uopće dijaspora i da li je posrijedi nostalgija, ili ljubav prema rodnom kraju. Istina je da se o nama sve više čuje, po dobru. U Zagrebu aktivno djeluje Udruga bosanskih Hrvata “Prsten”, vjerojatno ekonomski najmoćnija organizacija te vrste u dijaspori, a od prošle godine osnovali smo Zavičajni klub usorskog kraja, koji ima i svoje prostorije u Aveniji Dubrava, a oformili smo i Nogometni klub Usora - Zagreb, koji okuplja sportske veterane željne druženja. U devetom mjesecu prošle godine imali smo svoje prvo “Usorsko prelo”, a organizirali smo i nekoliko nogometnih susreta sa Usoranima u Austriji, u Villachu i Tulmu. Nedavno smo ovdje u Sesvetskom Kraljevcu odigrali tekmu izmedju crvenih i žutih, izmedju nas sa izvora i sa ušća Usore. Tek da se zna, pobijedilo je Ušće!

Veterani Makljenovca na tekmi u Zagrebu

-Izgleda se Usorani “najvise pale” na kolo i na loptu?

-Ljudi koji proučavaju etnografiju dobru znadu da se u krajevima Usore i Pousorja sačuvalo od zaborava čak desetak autohtonih, originalnih kola, koja su po načinu izvedbe i igranja jedinstvena u svijetu! Mi ne možemo pobjeći od svojih gena i korijena, od svog kulturološkog nasljedja - mi Usorani volimo kolo! A što se nogometa tiče, Makljenovac je dao desetak vrsnih nogometaša koji su branili boje i dobojske “Sloge” i naših bivših prvoligaša. Tu tradiciju njegujemo i dalje. U sedmom mjesecu na stadionu “Proletera” održava se Memorijalni turnir usorskih sela u nogometu. Tribine su pune! Usorani dolazi iz svih krajeva, sa svih kontinenata! Planiraju svoj godišnji odmor unaprijed, jer ne bi ni za što na svijetu htjeli propustiti taj susret u rodnom kraju! Nakon tog turnira, u devetom mjesecu sastaju se makljenovački veterani. Prošle godine naš zemljak, profesor Zlatko Martić, koji danas živi u Koprivnici, doveo je veterane iz tog grada na susret u Makljenovac. Sa njima je stigao i podpredsjednik Hrvatske vlade, ministar gospodarstva Damir Polančec, koji je omogućio Makljenovčanima donaciju za podizanje mrtvačnice na novom groblju.

-Ivan je, izgleda, neumoran od susreta. Kad nije sa zemljacima, onda je sa familijom.

-Moji Kopčići, moja braća i sestre, takodjer vole druženje, pa smo uspostavili obiteljsku tradiciju okupljanja u osmom mjesecu. U Valbandonu kod Pule imamo 13 kamp-kućica i već 18 godina dolazimo da provedemo barem tjedan-dva zajedno, a onda kud-koji-mili-moji. Brojna nam je obitelj. Kad se okupimo bude nas 30-40 zajedno sa djecom. Zanimljivo je i to da svi volimo šah, pa nam taj susret protekne kao šahovski turnir. U Istri imamo kamp-kućice od 1991. godine. Svih petoro braće je financiralo, a brat Ante ih je dovozio iz Njemačke, jer nas je nužda na to natjerala. Naime, kad je zaratilo i kad su počele pristizati izbjeglice, rodbina, prijatelji i poznanici, morali smo im osigurati privremeni smještaj. Tako je nastalo Ivančićevo kamp-naselje u Valbandonu kod Fažane, preko puta Briona. Sad je to mjesto gdje se ljeti okuplja naša familija.

-Tajim u sebi još jednu neostvarenu ideju. Želio bih da jednom godišnje okupim sve Kopčiće sa naših prostora. Moji su, inače, porijeklom od Rame kod Prozora. Kopčića ima i sa drugih strana, a samo u Hrvatskoj brojimo se na oko tri stotine. Baš bi bilo lijepo otkriti i upoznati sve “rodjake”. Po prirodi sam takav, ne držim previše do materijalnih vrijednosti. Draža su mi putovanja i susreti sa ljudima nego svo zlato ovoga svijeta.. Proputovao sam kroz evropske zemlje, bio sam u Maroku, Turskoj, Španiji, na Kubi i u Australiji. Na tim putovanjima trudio sam se da pokupim dio kulture i običaja tih zemalja. Posebno me je zanimao tradicionalni ples. Tek tada sam shvatio koliko je “jako” naše bosansko kolo, i u koreografiji, i u ritmu, i u koraku. Raduje me kada vidim djecu u kolu. Naše kolo je ples za sve generacije, i za djeda i za unuka. Naša kultura nikad neće umrijeti. Narod treba da se okuplja, da se veseli i raduje. Ja volim ples, plešem sve i valcer i polku, i salsu i tango i rokenrol. Svi Ivančićevi plešu, toliko dobro da u obitelji imamo i dva učitelja plesa. Mi smo, jednostavno, ljudi od veselja i zabave.

-Ti si izgleda rodjen kao svat za neku vječitu nebesku svadbu?

-Ha.ha.ha! To je istina! Ja stvarno volim svadbe. Otkriću vam tajnu: bio sam na jedno 30-40 svadbi - nepozvan! Imao sam jednu veliku pauzu izmedju dva braka. Od 1994. do 2004. nisam bio oženjen i imao sam dosta vremena samo za sebe. Znao sam se “skockati” i otići u najekskluzivniji hotel, u zagrebačku “Eksplanadu” na nečiju svadbu i provesti vrijeme u plesu i zabavi, a da me niko ne upita otkud ja tu. Mladoženjini misle da sam svat sa mladine strane, a mladina svojta konta da sam neko od mladoženjenih. Svi su uglavnom zadovoljni kad vide kako se svat veseli i kako dobro pleše!

Možda će zvučati nevjerojatno: ja na pušim i nikad u životu nisam bio pijan! Za druženje i veselje nisu potrebni poroci! Ja sam ubijedjen da dosada tjera omladinu u alkoholizam i pijanstvo. Svakom roditelju bih preporučio da djecu obavezno nauče da igraju i plešu. Biće sretniji u životu!

-Tebi tvoj nemirni duh ne da naslutiti mirovinu?

-Na mirovinu i ne pomišljam! Ako si mlad u srcu, životna dob ti je duža, a mladost nema granicu, nikad ne prestaje! Ja sam u 53-oj godini naučio da skijam! Prošlu zimu sam krenuo na sedmodnevni odmor, na skijanje u Švicarsku. Šta mislite koliko mi je trebalo da dodjem do skijališta? Punih 14 dana! Putovao sam kroz Sloveniju, Austriju i Njemačku i posjećivao moje Makljenovčane. Ima nas na svakom koraku i kod svakog sam proveo po jedan dan, i svako od njih je poželio da ostanem barem jos malo. Tako se mojih sedam dan skijanja pretvorilo u odmor od tri tjedna!

Sta vam rekoh u prvoj rečenici: Ivan Kopčić je od posebne, rijetke sorte. Voli svoj Makljenovac - najviše na svijetu!

MIRKO JELEC
E-mail: jelec@telus.net

www.tipura.com // Nase novine 2009.