Nova knjiga o Doboju: autor župnik Josip Senjak

RIJEČI NESTAJU – ZAPISANE OSTAJU

Ovdje, na ovom mjestu, najčešće se susreću Dobojlije iz daljine, ali ovaj put veselimo se Doboju iz starine – novoj knjizi koja čuva od zaborava vjersko-svjetovne prilike našeg zavičaja u stoljetnom periodu. Velečasni Josip Senjak, župnik dobojske župe upustio se u poduhvat rukovodjen Božjim providjenjem i Ciceronovom mišlju:

“Historia est testis temporum, lux veritatis,

vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.”

(Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine,

život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.)

Nakon četvorogodišnjeg istraživanja i prikupljanja gradje nastala je knjiga “110 godina župe Doboj 1896-2006. Littera scripta manet!” U njenom će predgovoru uzoriti Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup napisati: ”Stara je poslovica da svako vrijeme ima svoje breme. Nije uvijek lako se uživjeti u prošla događanja, ali je važno proučavati i razumijevati, kako bi ih se ispravno shvatilo. Duboki su korijeni života i rada te župe i župske zajednice predvođene svojim pastirima na tom prostoru. Svaka sila je ostavila svoje tragove, ali da se ne izbriše trag našeg postojanja, ova knjiga će prenijeti toliko pronađenih podataka iz života, kako bi se moglo ispravno tumačiti prošlost. Često puta se prekraja naša povijest prema onima koji su jači. Ipak činjenice zabilježene u ovoj knjizi govore jače od prekrajane povijesti.

Vjerujem da će svaki onaj koji je bilo na koji način povezan s ovim krajem posegnuti za ovom knjigom, te se radovati upoznavajući korijene života na tim prostorima. Pogotovo će biti draže pratiti povijesna zbivanja u svjetlu današnjice kada su nam htjeli zatrti trag opstojnosti, uništavajući naše vanjske znakove i otuđujući sve te papire, protjerujući žitelje i uništavajući naša imanja. Sretni smo da je pamet pobijedila te su nam najveći dio arhivske građe vratili, iz čijeg rudnika je vađena građa za ovu knjigu. Također, sam uvjeren da će svi oni koji malo znaju o našim krajevima, posegnuti za ovom knjigom, kako bi upoznavajući život kroz 110 godina ove župe imali još jedan kamenčić povijesnog saznanja u mozaiku svoga znanja.”

Knjiga, čiji je nakladnik Rimokatolička župa Presvetog Srca Isusova Doboj, nastala je u čudesnim okolnostima, koje su je od prvobitne nakane da bude skromna brošura za prigodu obljetnice preokrenuli u monumentalnu monografiju od 633 strane. Njen je autor svojim životopisom takodjer ispisao “čudesno preobraženje” od svjetovnih škola, civilnog posla do svećeničkog, duhovnog puta.

-U jesen 2003. preuzeo sam službu dobojskog župnika, - napominje on u predgovoru. -Bio je to drugi susret s gradom u kojem sam završio srednju školu i nepune dvije godine radio, a kraće vrijeme u njemu i stanovao. Župna kuća bila je potpuno obnovljena, a župna crkva pokrivena i iznutra gotovo posve završena. Do posvete crkve, na Svetu Kristinu 2005., bila je i izvana uređena, dvorište također, tako da većih građevinskih poslova u župi i nije bilo. Budući da pastoralni rad, s obzirom na dobnu strukturu župe, nije tako obiman da ne bi dopuštao povremeno bavljenje i nekim drugima poslom, nakon posvete crkve došao sam na ideju da za 110. obljetnicu župe (1. rujna 2006.) pokušam napraviti neku manju knjigu o župi. Krenuo sam u lagano čitanje župne kronike, koju sam do tada samo površno pregledao. Po završetku sam sebi kazao: Pa kad bi se samo ovo objavilo, to bi bilo već nešto. I tako sam počeo u ljeto 2005. Uz kroniku sam počeo skupljati i ponešto drugog materijala, smatrajući da ću do 1. rujna 2006. uspjeti završiti tu – planirao sam – brošuricu o župi Doboj.

Medjutim, tako se htjelo! Obimna gradja sa kojom se njen autor početkom 2006. godine susreo promijenili su prvobitne planove. Vlč. Senjak je prvo u arhivu sarajevske Nadbiskupije ušao u trag izuzetno vrijednim dokumentima koji su se odnosili na župu Doboj, a onda su i srpske vlasti napokon vratile oko 10.000 dokumenata župnog arhiva.

-Najvažniji događaj u stvaranju ove knjige bio je povrat župnog arhiva u siječnju 2006. godine. Za nastanak ove knjige bio je to presudan događaj, ne samo u tehničkom smislu, jer smo time dobili glavninu materijala, nego su sati i dani provedeni listajući i čitajući arhiv u meni stvorili čvrstu vezu s tim papirima i na neobjašnjiv način me vraćali u vremena u kojima su nastali. Kad je arhiv vraćen, gotovo svaku noć bih dokasna ostajao uz te stare papire, jer su me privlačili svojom starinom i otkrivanjem svoga vremena. Tada sam uvidio dvije očite stvari: da to što pripremam ne može biti neka brošurica i da, s obzirom na povratak arhiva, posao neće biti gotov do rujna 2006. To sam priopćio i članovima obaju župnih vijeća, kojima sam već ranije najavio pripremu knjige. Oni su me u potpunosti podržali u mišljenju da je bolje odgoditi izdavanje knjige, ali raditi na njenoj kvaliteti, iako je to zahtijevalo puno više vremena.

Sljedeći korak bilo je sređivanje arhiva. Tu smo radili dvostruk posao: najprije kronološko sortiranje arhiva i njegovo sređivanje, a nakon toga kompletan župni arhiv je pohranjen u digitalnom obliku u Filmoteci iz Osijeka, te je tako bio mnogo pristupačniji za korištenje u samoj knjizi. To je bio početak slaganja knjige, iz raznih kockica, sve dok ona nije dobila svoj konačni oblik.

Župnik Josip Senjak sa svojim župljanima

Knjiga piše o zavičaju kome njen priredjivač, Josip Senjak, pripada. Rodjen je 1967. u Komarici, kao četvrto dijete oca Petra i majke Lucije. Osnovnu školu završio je na Ceru, a srednju, smjer strojarski tehničar, u Doboju. Odslužio je vojsku i bio je počeo studirati u Slavonskom Brodu, pa onda promijenio odluku i zaposlio se u zagrebačkom ZET-u, kao bravar na održavanju tramvaja. Onda se vraća u Doboj i radi kratko kao civil pri vojsci bivše države, da bi 1990. krenuo duhovnim putem.

-Budući sam u osnovnoj školi redovno ministrirao, a i u srednjoj čitao u crkvi, mnogi su u mojoj rodnoj župi bili uvjereni da ću “u paroke”, kako se to kod nas kaže. A kad su svi o tome prestali razmišljati, ja sam počeo. Tako je to kod zvanja. Bog odredjuje kad, gdje i tko. Ja sam u 23. godini krenuo putem svećeništva. Godine 1990. upućen sam na pripreme u djakovački licej, gdje sam maturirao sljedeće godine. Prvu i zadnju godinu studija (1991/92. i 1996/97.) završio sam u Sarajevu, a ostale u dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braču, gdje je za vrijeme rata bila izmještena sarajevska Bogoslovija.

-Je li Župa Doboj vaše prvo svećeničko odredište?

-Ne, nije. Nakon redjenja bio sam župni vikar u katedralnoj župi u Sarajevu (1997-98.) Nakon toga imenovan sam župnikom u Glavicama kod Bugojna, gdje takodjer ostajem godinu dana. U ljeto 1999. imenovan sam župnikom razrušene i rastjerane rodne župe Cer, u kojoj je bila samo jedna starica i u kojoj sam, u to vrijeme, bio prvi i jedini povratnik. U ljeto 2001. preuzeo sam službu ekonoma u našoj nadbiskupiji, da bi 3. listopada 2003. došao u Doboj.

-Da li biste kazali nešto o župi i župljanima kojih je danas u Doboju petorostruko manje nego prije rata 1992.godine.

-Možda i više nego peterostruko. Prema župnom popisu, ima nas 641, od čega oko 400 u Doboju i oko 240 u Makljenovcu. Manji dio župljana živi u okolnim mjestima (Prisade i u gradu Gračanica, u kojem je svega desetak katolika). U Doboju ima zasigurno više od 100 Hrvata koji nemaju nikakva kontakta s Crkvom. U Doboju je najveći dio župljana cijelo vrijeme rata i ostao tu, dok su u Makljenovcu svi povratnici. Broj od 641 župljanina, s obzirom na prilike u našoj Nadbiskupiji i nije tako problematičan. Problem postaje ako se sjetimo koliko ih je bilo prije rata (blizu 4000), zatim ako pogledamo dobnu strukturu (većina su stariji), te posebno ako pogledamo broj onih koji redovito dolaze na svetu misu (a to je negdje oko 20 procenata, što je nažalost prosjek i drugdje u Bosni, Hrvatskoj, pa i svijetu). No, mi u prilikama kakve jesu, okolnostima kakve jesu i okruženju kakvo jest, nastojimo živjeti i djelovati. Župa ipak ima tridesetak djece u osnovnim školama, imamo zbor mladih Gabrijel koji zaista znači puno cijeloj župi, a iskreno župniku posebno. Ima i drugih znakova koji ohrabruju, kao što je povratak časnih sestara u Doboj, vraćanje stare župne kuće, itd.

Mi ne kukamo i ne žalimo se. Od kukanja nema koristi. Živimo, radimo i dobrom Bogu zahvaljujemo, slavimo ga i molimo mu se. Nažalost, Crkva je ovdje (kao i na mnogim drugim mjestima) jedina koja nešto čini za Hrvate, katolike. Crkva, odnosno župni ured je jedino mjesto gdje Dobojlije Hrvati, a i drugi mogu doći, i ako ništa drugo barem izjadati se. Hoću reći da nema drugih institucija s hrvatskim predznakom koje nešto čine. Istina, u Doboju je obnovljen rad Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ali zapravo njegov rad je sveden na rad jedne osobe, gospođe Ranke Ivić, koja i izvan “Napretka” čini zaista puno.

Vratimo se ponovo vašem djelu koje je “osim bogatim sadržajem napisanoga vrijedno i zbog slikovnih priloga (fotografije, faksimili, tabele) koji ne služe tek kao podrška tekstu, nego su vrlo često i sami istinsko svjedočanstvo prošlosti”. Recenzent, dr. sc. Slavko Slišković napisao je i ovo: -Knjiga Josipa Senjaka “110 godina župe Doboj, 1896.-2006.” vrijedno je svjedočanstvo povijesti Katoličke crkve, a većim dijelom i hrvatskog naroda, na bosanskim prostorima koji su kroz čitavu prošlost bili križišta naroda, vjera i kultura. Unatoč brojnim, uglavnom tragičnim pokušajima, nisu mogli egzistirati sami za sebe nego su bili upućeni jedni na druge, kako u dobru, tako i u zlu. Činili su jedni drugima ono čega se s ponosom mogu sjećati, ali nažalost i manje dobroga. Budući da je u ovoj knjizi sažeta povijest zajednice čiji je utemeljitelj učio da jedino istina oslobađa, niti je prvo osobito isticano, a niti drugo prešućivano. Ponuđene su činjenice koje je sastavljač marljivo skupljao i u većini slučajeva ostavio samome čitatelju na prosudbu. Ponekad se ni sam nije libio donijeti pokoji vrijednosni sud, ali je samim time i svoje zaključke ponudio na prosudbu zainteresiranom čitatelju, a takvih, vjerujem, neće nedostajati.

Profesor Franjo Marić u svojoj recenziji ovu knjigu nastalu na temelju izvornih dokumenata svrstava u kategoriju istraživačkog djela:

“Budući da je Bosna i Hercegovina kroz svoju dugu i burnu povijest bila izložena krvavim ratnim sukobima u kojima se sve razaralo, počevši od bogomolja, knjiga i dokumenta, svakako je hvalevrijedan poduhvat vlč. Josipa Senjaka da na jednom mjestu prikupi što više dokumenata i ilustracija o dobojskoj župi. Generacijama svećenika koji dođu poslije njega u župu Doboj ostavio je čvrste temelje na kojima će se moći graditi povijest ove župe, pa i šire okoline. Iz tih razloga smatram da ovo djelo ima izuzetnu povijesnu važnost, ne samo za lokalnu zajednicu, već i u slaganju kockica povijesti Bosne i Hercegovine… I na kraju treba svako napomenuti da Dobojlije, bez obzira na vjeru i naciju, trebaju iskazati duboku zahvalnost vlč. Josipu Senjaku što je prikupio hrabrosti, odlučnosti i vremena u otimanju od zaborava burne prošlosti njihova grada. Svaki budući imalo ozbiljniji istraživač dobojske prošlosti i njegove okolice morat će posegnuti za ovim velebnim djelom.”

Župnik Josip Senjak u predgovoru ove obimne monografije, prepune ilustracija, fotografija, raznih dokumenata, župnih oglasa, tabelarnih pregleda krštenih, krizmanih i umrlih, naglašava da je ova knjiga vjerni svjedok vremena:

-Ona želi biti svjedok vrlo različitih vremena kroz koja je prošla ova župa: doba Austro-ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, komunističke Jugoslavije i napokon zadnjeg, vremena raspada Jugoslavije i osamostaljenja njenih republika, među kojima i Bosne i Hercegovine. Upravo zato sam središnji dio knjige podijelio po tim razdobljima. Državni i politički kontekst imao je vrlo važan, značajan utjecaj na život ove župe. Ova knjiga želi biti i svjedok istine, ma kakva ona bila. Nisam pribjegavao dubljim komentarima, ni ocjenama. Spisi, govori i događaji sami svjedoče o istini svoga vremena. Stoga ona želi biti i jest život pamćenja. Našu povijest želio sam otrgnuti zaboravu. Za nas i za generacije koje dolaze, i to ne samo za generacije katolika.

Povijest je, kako poslovica kaže, i učiteljica života. Možda će ova knjiga pomoći ne samo da učimo, nego i da nešto naučimo, o sebi i o drugima: da s njenih stranica naučimo okretati se bitnome u životu – kako pojedinca, tako i zajednice. Konačno, ova je knjiga glasnica starine. Prolazeći kroz pojedina razdoblja, ponekad bih se toliko uživljavao da mi se znalo učiniti da i sam živim u tome vremenu. Vjerujem da će mnoge čitatelje stari dokumenti, slike i faksimili vratiti u starinu. Ona je bila nekad bolja, nekad gora, ali je starina. I to naša.

-Kako naši čitaoci mogu doći do vaše knjige?

-Knjiga “110 godina župe Doboj” osim u našoj dobojskoj župi može se nabaviti i u župnim uredima: Foča, Cer, Plehan, Derventa, Žepče, te u ćirilometodskoj knjižari na Kaptolu u Zagrebu (odmah iznad katedrale), kao i u nadbiskupiskoj knjižari u Đakovu, i u knjižari u sarajevskoj Bogosloviji, Josipa Stadlera 5.

-Ostaje nam se zahvaliti autoru.

-Ne smatram se autorom ove knjige. Njeni autori su 15 dobojskih župnika, 20 kapelana i pastoralnih suradnika, preko 40 časnih sestara, tisuće župljana koji su živjeli i žive u njenih 110 godina, kao i oni koji su s njima živjeli i pomagali im. Ili odmagali. Moja je uloga bila sve to nekako posložiti, odabrati ono što sam smatrao značajnim i zanimljivim za njih, za nas i za one koji dolaze, a sve s ciljem oteti našu povijest zaboravu. Uz to, nadam se da će ova knjiga makar malo pomoći povjesničarima i svima koji budu pisali o Katoličkoj crkvi, našem hrvatskom narodu, kao i drugima na ovim prostorima.

MIRKO JELEČ
E-mail: jelec@telus.net

www.tipura.com // Naše novine 2009.