Nova knjiga Jozefine Dautbegovic

‘RAZLICITE LJUBAVI’

Pred citaocima je jedna izvanredna knjiga poezije, jos sa mirisom stamparske boje i jos vise zavicaja, koga autor bezmjerno voli. “Razlicite ljubavi”, tako se zove ova zbirka stihova, svojevrsni je pjesnicki omage nase dobojske pjesnikinje Jozefine Dautbegovic, koja danas zivi i radi u Zagrebu. Izbor njenih pjesama priredio je akademik Tonko Maroevic, doktor znanosti,trenutno najuvazeniji hrvatski knjizevni kriticar. Na 300 stranica ove prelijepe i hvale vrijedne knjige, zastupljene su po izboru sastavljaca najljepce pjesme Jozefine Dautbegovic, od 1979. godine do danas.Tako su se jos jednom ukoricili stihovi iz njenih ranijih knjiga, iz “Cemerika”, (Doboj 1979.), Uznesenje”(Druga svjetlost, Doboj 1985.), ”Od Rima do Kapue” (Druga svjetlost, Doboj,1990.). ”Rucak s Poncijem”(Meandar,Zagreb 1994.), ”Prizori s podnog mozaika”(Hrvatska sveucilisna naklada,Zagreb,1997.) ”Bozja televizija (Drustvo hrvatskih knjizevnika,Zagreb 2001.), pa sve do knjige “Vrijeme vrtnih strasila”, koja se u rukama sarajevskog izdavaca upravo nalazi u stampariji.

Iz bibliografije pominjemo jos da je Jozefina (Krajnovic) Dautbegovic rodjena 1948. godine u Susnjarima (Derventa), te da je nakon zavrsenog studija, pa sve do pocetka rata 1992. godine zivjela i stvarala u Doboju. Trinaest godina bila je nastavnik jezika i povijesti u Osnovnoj skoli “Ivan Goran Kovacic” na Vili, da bi potom devet godina radila kao bibliotekar u Narodnoj biblioteci u Doboju. Uporedo se bavila knjizevnim radom i objavila tri zbirke pjesama.

Danas je zaposlena u Muzejskom dokumentacijskom centru u Zagrebu. U biljesci o piscu jos stoji:”Od 1996. do 2000. bila je urednica strucnog muzeoloskog casopisa “Informatica Museologica”. Redovito objavljuje tekstove s muzejskom tematikom u muzejskim casopisima.

Po dolasku u Hrvatsku aktivno se ukljucuje u knjizevni zivot i suradjuje u brojnim knjizevnim casopisima i novinama, od kojih su neki: Republika, Forum, Most, Europski glasnik, Mogucnosti, Nova Istra, Vecernji list, Vijenac, Zarez, Knjizevna republika, Sarajevske biljeznice i dr., te na Hrvatskom radiju i televiziji.

Pise poeziju i prozu. Zastupljema je u brojnim domacim i nekim inozemnim antologijama.

Nagradjivana za poeziju, a nekoliko puta za redom nominirana je za nagradu Tin Ujevic, za najbolju knjigu poezije. Dobitnica je dviju nagrada Vecernjeg lista:1995. za kratku pricu i Ranko Marinkovic, 2001. godine.

Pjesme su joj do sada prevodjene na engleski, francuski, njemacki, poljski, svedski, makedonski, slovenski i talijanski jezik.”

No, vratimo se ponovo najnovijoj knjizi. “Razlizite ljubavi”, ubjedjeni smo, nikoga nece ostaviti ravnodusnim. Knjigu je priredila izdavacka kuca “Konzor” iz Zagreba, a ilustrirao ju je Josip Diminic, profesor na Likovnoj akademiji u Rijeci, dok je pogovor napisala doktor znanosti Tea Bencic Rimay, profesor zagrebackog Univerziteta. Promocija se ocekuje uskoro, u septembru u Zagrebu, i ves se moze slutiti sta ce reci kritika koja je Jozefinu Dautbegovic prihvatila kao hrvatsku pjesnicku zvijezdu, kao novu Vesnu Parun i koja je njenu izbjeglicku sudbinu i njen progon dozivjela (u svoj apsurdnosti) - kao najveci dobitak za hrvatsku poeziju i knjizevnost! Uostalom, evo samo nekoliko izvoda pisanih perom najpoznatijih.

Tonko Maroevic u “Slobodnoj Dalmaciji”:-…I dok se mnogi nasi suvremenici kite faktografijom i upravo ornamentalno sluze naturalistickim detaljima, ova pjesnikinja kao da jednostavno ne moze bez prepoznatljivih elemenata zbilje i podataka koji verificiraju istinitost govorenja…Cudo poezije Jozefine Dautbegovic je i u tome sto sa skepticnim ili nihilistickim predznakom zapravo afirmira intenzitete autenticnog bivanja.

Zvonimir Mrkonjic u “Novom listu”:-...U ove pjesnikinje fizicko i metafizicko svagda su medjuovisni na razini svake recenice kao u prijeporu osnovnih nacela Dobra i Zla, ljudskog i zvjerskog, svjetlosti i mraka, koji ravnaju sumornim ozracjima prognanickog zivota. Jozefina Dautbegovic moralist je bez moraliziranja, moralist stovise koji svoje poruke uljudno zadrzava za sebe, ali unatoc tome one su bjelodane. Ono cime se one urezuju u citaocevu pozornost nisu dakle zalbe, jer se na zalbe ionako nitko ne osvrce, nego ostrine “prizora” bez metaforskih omeksaja.”

Hrvoje Culic u “Vijencu”:- Jozefina Dautbegovic realni je spiritualist. Produhovljuje sve cega se dotakne. Njezine pjesme je lako citati, ali tesko, gotovo nemoguce potpuno “probaviti”: padaju nam na zeludac poput kamena. A tamo je negdje, kazu istocnjaci, pravo srediste naseg bica; i cini mi se da barem u ovom slucaju, zaista imaju pravo.”

Branimir Donat u “Republici”: -Jozefina Dautbegovic,barem za mene, jedna je od malobrojnih dobitaka koje je hrvatskoj knjizevnosti donio rat, iako je ona osobno jedan od njegovih nebrojenih gubitnika.”

Sead Begovic u “Vjesniku”:-Utjeha i ocaj starinska su boravista koja postaju nase intimne sjene, zauvijek s nama, kao mrmor vjecnih glasova i neizostavni su dio naseg domovinskog gnijezda, pa makar ono bilo i opustoseno. To je eto Bosna za Jozefinu Dautbegovic, jedan crv u gredi njene kuce. Zbog nje joj dragi kaze: ”Kako si ledena, daj da ti ugrijem ruke.”

Delimir Recicki u “Glasu Slavonije”:-Dautbegoviceva pise stihove cas cinicne vjere, cas slabacne epifanije, cas razarajuce, letargicne sumnje u ikakvu nazocnost bozanskoga.”

Zeljka Corak: u “Vijencu”:-Od teskog lebdenja knjiga Josefine Dautbegovic sadrzi i neke od najtezih i najpotresnijih ljubavnih pjesama novijeg hrvatskog pjesnistva – neke od njih ce mozda stati uz bok pjesmi Vesne Parun “Ti koja imas nevinije ruke”. Mislim konkretno na pjesmu “Moj prijatelj i demon”. Sve sto je Josefina Dautbegovic ispisala neobicnom elegancijom, bez zloporabe pridjeva ili genitivnih usporedbi, napisano je naizgled govornim, a zapravo iznimno osobno i gotovo pravilno ritmiziranim recenicama, stihovima koji gotovo preferiraju stanovite sklopove i brojeve.

Eto, i ovaj mali “uvid” u odjeke kritike sasvim dovoljno kazuje o pjesnickoj zrelosti Jozefine Dautbegovic, sto njene bivse sugradjane rasute diljem svijeta ispunjava ponosom, pa makar to neki nazivali i lokal-patriotizmom. Vjerujemo da ce na policama knjizara u nasem zavicaju ljubitelji pjesnistva i knjizevnosti moci pronaci ovu vrijednu knjigu, iz koje citaocima “Nasih novina” poklanjamo pjesmu “Prizor s Putnikova brda”.

Jozefina Dautbegovic

PRIZOR S PUTNIKOVA BRDA

Na tom je mjestu zemlju sigurno nesto

jako boljelo

tako valjda nastaju sva brda

Zemlja nepodnosljiv bol izbaci iz sebe

i poslije to utrne i zadeblja

Tko zna kad je na tom brdu boravio

netko usamljen

Bjezeci od svoga bola dosao na ovo brdo

i tako je brdo dobilo ime

O putniku se nista ne zna ali sam sklona

povjerovati kako je u osnovi svakog putovanja

bijeg

S brda se vidi moj grad kao na razglednici

ispod koje pice p a n o r a m a

S brda se vidi i moj balkon objesen

kao kengurov tobolac

Tu cu napisati pjesmu o Putnikovu brdu

kad sidjem u grad

tako sam mislila

U medjuvremenu su se na Putnikovo brdo

penjali izletnici zaljubljeni i djeca

Njihov smijeh je visio na liscu unaokolo

Kad su na Putnikovo brdo dovezli tenkove

Zapoceo je rat

Kroz crnu cijev tenka M 84

bijelio se grad

Od prvog pucnja li{sce se pokidalo

i razbjezalo odnoseci smijeh

u klorofilu

Dok daleko od doma na tudjem balkonu

pisem pjesmu o Putnikovu brdu

moj balkon pretvoren u lagan bijel oblak

putuje visoko van domasaja tenka M 84

Sklona sam povjerovati kako je

u osnovi svakog putovanja

bijeg.

Zagreb, 12.VIII 1995.

Napisao Mirko Jelec

Nase novine 2005 // www.tipura.com