Naši u dijaspori:  Marica Mršić (Njemačka)

 

                                   MALE DOBOJLIJE I VELIKA DOBOJKA




                                 

            Rivalstvo se nekad mjerilo po geografskoj i regionalnoj osnovi. Doboj to možda nije htio, ali je zbog svog nezaustavnog napretka ponekad bio trun u oku komšiluku. Jednom, kad je "Sloga" igrala neku važnu utakmicu, komšije su bodrile protivnike Dobojlija sa velikim transparentom "Tešanj je sa vama". Je li to bio osjećaj inferiornosti, ili malo slatke, dozvoljene zavisti prema "centru regije" nikad nije razjašnjeno, ali se tome nisu mogli oduprijeti  Gračanlije, Maglajlije, Odžačani, Šamčani i Brodjani. Teslićani bi, recimo,  na pojavu ovog članka odmah kazali: "Ukradoše nam našu Maricu Mršić", a nisu ni prstom mrdnuli da zadrže najtrofejnijeg sportistu svoga grada. Moj drug Zvono, rukometni sudija iz Dervente, dodao bi ovom slučaju derventsku averziju prema Doboju iz pravca Ukrine i Bijelog Brda, a vesela duša, Sedat Hurtić zvani Tarzo iz Modriče, jednom je duhovito prokomentarisao kako su Dobojlije vjerovatno imale uticaja i onom prilikom kad je Modriča konačno dobila (a Derventa nikad nije!) sopstvenu registarsku oznaku na automobilima koja je počinjala slovima "MD": -Jašta, samo radi toga da bi nas mogli zvati "Male Dobojlije"!

 

 

            Atletičarka Marica Mršić, naše dvostruko zlato, vice-šampion Mediteranskih, pobjednik Balkanskih igara,  spada u velike Dobojlije. Ukrašćemo je, uprkos! Živjela je s nama od 1984. godine pa sve dok ovo naše naivno regionalno rivalstvo nije zamijenila ozbiljna bolest "etničke čistoće". Onda su i male i velike Dobojlije, uključujuci i Derventu, morali da odsele u tudjinu i da se tamo zajedno potraže  u svijetu uspomena.

            -Ja sam rodjena septembra 1961. u Tesliću. Započela sam sportsku karijeru kao učenica teslićke Gimnazije. Na školskom krosu na Banji Vrućici otkrili su da imam duge noge, osvojila sam prvo mjesto. Poslali su me na kros Bosne i Hercegovine, na kome su trčale već poznate i afirmirane atletičarke, ali ja sam i u toj utrci bila najbrža.To je trajalo jednu školsku godinu.

    

 U drugom gimnazije ponavlja se ista priča, trčim razne utrke, kroseve, male olimpijske igre,  pobjedjujem bez ikakvog treninga i tad me moj, sada već nažalost preminuli,  profesor Slobodan Lazarević učlanjuje u Atletičarski klub "Borac" iz Banja Luke i ja počinjem s treninzima po cestama i igralištima Teslića. Kako i sami znate nismo imali atletske staze. Nakon samo četiri mjeseca aktivnog treniranja,  osvajam drugo mjesto, visešampionsku titulu u krosu na 2000 m na prvenstvu Jugoslavije, koje se održalo u Ljubljani. Automatski ulazim u državnu reprezentaciju.

            -Bila je to velika, neočekivana radost za ljubitelje sporta iz našeg kraja. Raskošni talenat bljesnuo je iznenada. Nismo do pojave Marice Mršić imali predstavnika u vrhunskoj atletici.

  

            -Jest, bilo je to skoro za svakoga iznenadjenje, a moji Teslićani su bili jako ponosni. Poslije godinu dana nastupa za banjalučki "Borac"  nekolicina zaljubljenika u atletiku osnivaju Atletski klub "Proleter" u Tesliću, tako da sam konačno mogla nastupati za svoj grad. Do završetka gimnazije trenirala sam u Tesliću, istini za volju bez ikakvih uvjeta,  ali upornost se isplatila.  Bila sam nekoliko puta najbrža u B i H, kao i Jugoslaviji, na dionicama od 800 do 3000 metara. Odlaskom na studij u Tuzlu postajem član A.K. "Sloboda"  i tad počinju moji najveći uspjesi.  Bila sam višestruka  prvakinja Jugoslavije , imala sam šesto mjesto na prvenstvu Evrope u krosu na 4,5 km, dvije srebrne medalje sa Mediteranskih igara iz Kazablanke na 1500 i 3000m, zlato i srebro sa Kupa Evrope u Lisabonu. Ipak, mislim moj najveći uspjeh su dva zlata sa Balkanskih igara 83. u Izmiru takodje na 1500 i 3000m. Nastupila sam na prvom Svjetskom atletskom prvenstvu 1983. u Helsinkiju, nisam izborila finale, ali sam trčala svoj osobni rekord na 3000 metara što je za mene bio uspjeh. Na svjetskom prvenstvu u krosu na 10 000 metara koje je održano u San Diegu, od 120 učesnica zauzela sam 21. mjesto. Bilo je još puno medjudržavnih susreta  i dobrih rezultata. Mislim da moje vrijeme od 4 minute i 12 sekundi na 1500 metara još stoji kao zvanični neoboreni rekord Bosne i Hercegovine.

                                                     

            -Bravo Marice! Koliko zlata, nije ni čudo što smo vas "prisvojili". Kad ste, zapravo, doselili u Doboj?

            -Ja sam doselila u Doboj kad sam završila Pedagošku akademiju, smjer fizička kultura, i bila sam Dobojka osam godina, od 1984. pa do one nesretne 1992.godine. U Doboju sam postala "specijalista" za rad na odredjeno vrijeme. Radila sam u školama "Josip Jovanovic", "Narodni heroji" , u Ševarlijama, par puta u Kostajnici, u dva navrata  po nekoliko mjeseci u Podnovlju, nekoliko puta u Klokotnici, a rat me zatekao u školi u Maglaju. Sve su to bila radna mjesta na odredjeno vrijeme, na par mjeseci. Radila sam non-stop, ali bez stalnog zaposlenja.

            -Marica Mršić, zlatna jugoslovenska atletičarka, bila je proglašena sportistom godine dobojske regije, ali eto nije kao nastavnica imala "svoju školu". Baš mi muka kako smo u svoj onoj sreći i blagodeti lako zaboravljali nagraditi prave sportiste. Da je bila u još većoj čaršiji sve bi bilo drugačije, ko zna?

            -Ne žalim se, Doboj je bio moj izbor i ostao mi je u lijepoj uspomeni. Voljela sam svoj posao i kao nastavnica fizičke kulture s djecom  sam uživala, trudila se da ih usmjerim da zavole sport. Nerviralo me samo to što nikad nisam bila sigurna hoće li šta novo biti kad mi prodje moje  "odredjeno vrijeme" u jednoj školi. To me je mučilo.

            -U Doboju je Marica stupila u brak?

            -Da, udala sam se u Doboju. Suprug mi je bio iz Svjetliče. On je završio medicinu i do rata je radio na kirurgiji u bolnici, ali pred sami rat smo se razišli. Stanovali smo u kući Teodora Popovića, zavoljela sam njegovu gostoprimljivu, predusretljivu obitelj, jako fina familija. Nakon mog razvoda stanovala sam u Ulici Petka Djurića (vjerovatno se više ne zove tako). Bila sam podstanar, moj gazda je bio taksista Hasan Djogić, zvali su ga Karington. Baš bih voljela znati šta se s njim desilo, kako je preživio rat, gdje sad živi?

            -Koga ste još iz Doboja ponijeli u srcu?

            -Dok sam radila u Klokotnici bila sam jako bliska sa nastavnicom Marom Krajina iz Makljenovca. Nekoliko puta sam je i posjećivala kući. Imala sam još jednu jako dobru kolegicu, Branku Mikolčić, medjutim o njoj još ništa nisam saznala, gdje je i šta je. Po izbijanju rata, moje "ratne dane" u Doboju provodila sam sa familijom Miroslava Jovanovića. On je šurjak Zvonke Zubka, s njima i dan danas održavam kontakte i čujemo se putem Skype-a. Ne mogu, takodjer, zaboraviti pomoć prof. Paravca (Braco), koji je u to vrijeme dijelio hranu u Crvenom križu, tako da sam se mogla na njega osloniti da ne ostanem bukvalno gladna. Kako i sami znate, nije se više radilo, tako da ni novca nije bilo a morali smo jesti.

            -Drugo poluvrijeme Marica Mršić je nastavila u Njemačkoj?

                             

            -Kao i većini izbjeglica Njemačka je u vrijeme rata pružila i meni utočište. Došla sam ovdje sa kćerkom, sama. U Bosni je bjesnio rat, a u meni očaj. Trebalo je dugo vremena da pronadjem sebe, da se priviknem. Pošto sam ovdje došla kao samohrana majka, imala sam sreću da dobijem dozvolu boravka. Vjerovatno i zbog toga što sam odmah počela raditi, tako da nisam bila ovisna od pomoći države. Inače, ovdje ne radim svoj posao, otrgnuta sam od struke baš kao i većina naših izbjeglica, ali kao trgovac u marketu sam se dobro snašla i zadovoljna sam kako je moglo biti. Krajem 2002. sam se ponovno udala, muž mi je Nijemac i zadovoljna sam životom kojim živim. Kćerka radi u Kelnu a ja sam sjevernije u blizini Bremena, a ni Hamburg nije tako daleko.

            Nisu ni uspomene daleko, barem uz pomoć Interneta i Face Book-a. Fali nam, doduše, ona vremenska, četvrta dimenzija, ne možemo se zaprave vratiti u mladost koja nas i dalje nosi kroz život. Kad bi još i to moglo, Marica Mršić,  Teslićanka po rodjenju - Dobojka na odredjeno vrijeme, sigurno bi još  koji put protrčala kroz cilj prva.

 

 

                                                       MIRKO JELEČ
                                            E-mail: mirko.jelec@gmail.com

                                       www.tipura.com // Naše novine 2011.