Naši u dijaspori:
Marica Mršić (Njemačka) MALE DOBOJLIJE I VELIKA DOBOJKA |
Rivalstvo
se nekad mjerilo po geografskoj i regionalnoj osnovi. Doboj to možda nije
htio, ali je zbog svog nezaustavnog napretka ponekad bio trun u oku komšiluku.
Jednom, kad je "Sloga" igrala neku važnu utakmicu, komšije su
bodrile protivnike Dobojlija sa velikim transparentom "Tešanj je sa
vama". Je li to bio osjećaj inferiornosti, ili malo slatke, dozvoljene
zavisti prema "centru regije" nikad nije razjašnjeno, ali se tome nisu
mogli oduprijeti Gračanlije,
Maglajlije, Odžačani, Šamčani i Brodjani. Teslićani bi,
recimo, na pojavu ovog članka
odmah kazali: "Ukradoše nam našu Maricu Mršić", a nisu ni prstom
mrdnuli da zadrže najtrofejnijeg sportistu svoga grada. Moj drug Zvono,
rukometni sudija iz Dervente, dodao bi ovom slučaju derventsku averziju
prema Doboju iz pravca Ukrine i Bijelog Brda, a vesela duša, Sedat Hurtić
zvani Tarzo iz Modriče, jednom je duhovito prokomentarisao kako su
Dobojlije vjerovatno imale uticaja i onom prilikom kad je Modriča
konačno dobila (a Derventa nikad nije!) sopstvenu registarsku oznaku na
automobilima koja je počinjala slovima "MD": -Jašta, samo radi
toga da bi nas mogli zvati "Male Dobojlije"! Atletičarka
Marica Mršić, naše dvostruko zlato, vice-šampion Mediteranskih,
pobjednik Balkanskih igara, spada u
velike Dobojlije. Ukrašćemo je, uprkos! Živjela je s nama od 1984.
godine pa sve dok ovo naše naivno regionalno rivalstvo nije zamijenila ozbiljna
bolest "etničke čistoće". Onda su i male i velike
Dobojlije, uključujuci i Derventu, morali da odsele u tudjinu i da se
tamo zajedno potraže u svijetu
uspomena. -Ja
sam rodjena septembra 1961. u Tesliću. Započela sam sportsku
karijeru kao učenica teslićke Gimnazije. Na školskom krosu na Banji
Vrućici otkrili su da imam duge noge, osvojila sam prvo mjesto. Poslali
su me na kros Bosne i Hercegovine, na kome su trčale već poznate i
afirmirane atletičarke, ali ja sam i u toj utrci bila najbrža.To je
trajalo jednu školsku godinu. U drugom gimnazije ponavlja se ista
priča, trčim razne utrke, kroseve, male olimpijske igre, pobjedjujem bez ikakvog treninga i tad me
moj, sada već nažalost preminuli,
profesor Slobodan Lazarević učlanjuje u Atletičarski
klub "Borac" iz Banja Luke i ja počinjem s treninzima po
cestama i igralištima Teslića. Kako i sami znate nismo imali atletske
staze. Nakon samo četiri mjeseca aktivnog treniranja, osvajam drugo mjesto, visešampionsku titulu u
krosu na 2000 m na prvenstvu Jugoslavije, koje se održalo u Ljubljani.
Automatski ulazim u državnu reprezentaciju. -Bila je to velika, neočekivana radost
za ljubitelje sporta iz našeg kraja. Raskošni talenat bljesnuo je iznenada. Nismo
do pojave Marice Mršić imali predstavnika u vrhunskoj atletici. -Jest, bilo je to skoro za svakoga
iznenadjenje, a moji Teslićani su bili jako ponosni. Poslije godinu dana
nastupa za banjalučki "Borac" nekolicina zaljubljenika u atletiku osnivaju
Atletski klub "Proleter" u Tesliću, tako da sam konačno
mogla nastupati za svoj grad. Do završetka gimnazije trenirala sam u
Tesliću, istini za volju bez ikakvih uvjeta, ali upornost se isplatila. Bila sam nekoliko puta najbrža u B i H, kao i Jugoslaviji, na dionicama od
800 do 3000 metara. Odlaskom na studij
u Tuzlu postajem član A.K. "Sloboda" i tad počinju
moji najveći uspjesi. Bila sam višestruka prvakinja Jugoslavije , imala sam šesto mjesto na prvenstvu Evrope u krosu na 4,5 km, dvije srebrne medalje sa Mediteranskih igara iz Kazablanke na 1500 i 3000m, zlato i srebro sa Kupa Evrope u Lisabonu. Ipak, mislim moj najveći uspjeh su dva
zlata sa Balkanskih igara 83. u Izmiru
takodje na 1500 i 3000m. Nastupila sam na prvom Svjetskom atletskom prvenstvu 1983. u Helsinkiju, nisam izborila finale, ali sam trčala svoj osobni rekord na 3000 metara što je za mene bio uspjeh.
Na svjetskom prvenstvu u krosu na 10 000 metara koje je održano u San Diegu, od 120 učesnica
zauzela sam 21. mjesto. Bilo je još puno
medjudržavnih susreta i dobrih rezultata. Mislim da moje vrijeme od 4 minute
i 12 sekundi na 1500 metara još stoji
kao zvanični neoboreni rekord Bosne i Hercegovine. -Bravo Marice!
Koliko zlata, nije ni čudo
što smo vas "prisvojili". Kad ste, zapravo, doselili u Doboj? -Ja sam doselila u Doboj kad sam
završila Pedagošku akademiju, smjer fizička kultura, i bila sam
Dobojka osam godina, od 1984. pa do one nesretne 1992.godine. U Doboju sam postala "specijalista" za rad na odredjeno
vrijeme. Radila sam u školama "Josip Jovanovic", "Narodni heroji" , u Ševarlijama, par puta u Kostajnici, u dva navrata po nekoliko mjeseci
u Podnovlju, nekoliko puta u Klokotnici, a rat me zatekao u školi u Maglaju. Sve su to bila radna mjesta na odredjeno vrijeme, na par mjeseci. Radila sam non-stop, ali
bez stalnog zaposlenja. -Marica
Mršić, zlatna jugoslovenska atletičarka,
bila je proglašena sportistom
godine dobojske regije, ali eto
nije kao nastavnica imala "svoju školu". Baš mi muka kako
smo u svoj onoj sreći i blagodeti lako zaboravljali nagraditi prave sportiste. Da je bila u još
većoj čaršiji sve bi bilo drugačije,
ko zna? -Ne
žalim se, Doboj je bio moj izbor
i ostao mi je u lijepoj uspomeni. Voljela sam svoj posao i kao nastavnica
fizičke kulture s djecom sam uživala,
trudila se da ih usmjerim da zavole sport. Nerviralo me samo to što nikad
nisam bila sigurna hoće li šta novo biti
kad mi prodje moje "odredjeno
vrijeme" u jednoj školi. To me je mučilo. -U Doboju je Marica stupila u brak? -Da, udala sam se u Doboju. Suprug mi je bio iz Svjetliče. On je
završio medicinu i do rata je radio na kirurgiji u bolnici, ali pred sami rat
smo se razišli. Stanovali smo u kući Teodora Popovića, zavoljela
sam njegovu gostoprimljivu, predusretljivu obitelj, jako fina familija. Nakon
mog razvoda stanovala sam u Ulici Petka Djurića (vjerovatno se više ne
zove tako). Bila sam podstanar, moj gazda je bio taksista Hasan Djogić, zvali su ga
Karington. Baš bih voljela znati
šta se s njim desilo, kako je preživio rat, gdje sad živi? -Koga ste još iz Doboja ponijeli u srcu?
-Dok sam radila u Klokotnici bila sam jako
bliska sa nastavnicom Marom Krajina iz Makljenovca. Nekoliko puta sam je i
posjećivala kući. Imala sam još jednu jako dobru kolegicu, Branku
Mikolčić, medjutim o njoj još ništa nisam saznala, gdje je i šta je.
Po izbijanju rata, moje "ratne dane" u Doboju provodila sam sa
familijom Miroslava Jovanovića. On je šurjak Zvonke Zubka, s njima i dan
danas održavam kontakte i čujemo se putem Skype-a. Ne mogu, takodjer,
zaboraviti pomoć prof. Paravca (Braco), koji je u to vrijeme dijelio
hranu u Crvenom križu, tako da sam se mogla na njega osloniti da ne ostanem
bukvalno gladna. Kako i sami znate, nije se više radilo, tako da ni novca
nije bilo a morali smo jesti.
-Drugo poluvrijeme Marica Mršić je
nastavila u Njemačkoj? -Kao i većini izbjeglica
Njemačka je u vrijeme rata pružila i meni utočište. Došla sam ovdje
sa kćerkom, sama. U Bosni je bjesnio rat, a u meni očaj. Trebalo je
dugo vremena da pronadjem sebe, da se priviknem. Pošto sam ovdje došla kao samohrana majka, imala sam
sreću da dobijem dozvolu boravka. Vjerovatno i zbog toga što sam odmah
počela raditi, tako da nisam bila ovisna od pomoći države. Inače,
ovdje ne
radim svoj posao, otrgnuta sam od struke baš kao i većina naših izbjeglica,
ali kao trgovac u marketu sam se dobro snašla i zadovoljna sam kako je moglo
biti. Krajem 2002. sam se
ponovno udala, muž mi je Nijemac i zadovoljna sam životom kojim živim.
Kćerka radi u Kelnu a ja sam sjevernije u blizini Bremena, a ni Hamburg
nije tako daleko. Nisu ni uspomene daleko, barem uz
pomoć Interneta i Face Book-a. Fali nam, doduše, ona vremenska, četvrta
dimenzija, ne možemo se zaprave vratiti u mladost koja nas i dalje nosi kroz
život. Kad bi još i to moglo, Marica Mršić, Teslićanka po rodjenju - Dobojka na odredjeno
vrijeme, sigurno bi još koji put
protrčala kroz cilj prva.
MIRKO JELEČ www.tipura.com
// Naše novine 2011.
|