Dobojlije u dijaspori: Mario Micic – Salt Lake City ( USA )



MUZICAR U GRADU MORMONA

 

 

                     Kada je Brigham Young 1847. godine doveo prognanike i sljedbenike kontroverzne crkve, u Salt Lake City-ju nije bilo nista sem pustinje i ocaja. Njihov lider Joseph Smith ubijen je u zatvoru u Illinoisu, njihova religija tumacena je svuda na americkom Istoku kao bogohuljenje, bjezali su ka “divljem Zapadu”od represije. Zaustavili su se na platou nekog praistorijskog isusenog jezera, u podnozju Rocky Mountains. Jedino je bilo cistog zraka u obilju. Najblize naselje bilo je hiljadu milja daleko, pa im se ucinilo da ce biti sigurni. Tu su podigli svoj hram i svoj glavni grad. U znoju, patnji i nerazumijevanju, Mormoni su se rasirili k’o zeleni skakavci (danas ih sirom svijeta ima oko deset miliona),pa su na kraju dobili drzavnu teritoriju koja je pod imenom Utah 1896. postala 45-ta clanica Sjedinjenih Americkih Drzava.

 

Mario Micic -  Novogodisnja “radna” proslava

 

                     

                   Istorija se ponavlja. Kada je Mario Micic dosao kao prognanik u ovaj grad, u njemu nije bilo nista sem - Mormona. Ostace, medjutim, nepoznato ko je bio prvi, koji je Dobojlija predvodio bosanske prognanike (ovdje djeca prstom upiru u Semina Feukica), ko je dao “signal” ostalima da nagrnu u grad u kome na par godina prije Olimpijade zbog religioznih razloga nije bilo dozvoljeno tocenje alkohola. Ili je mozda onaj sluzbenik u americkoj ambasadi  dobio nalog da  ponovi istoriju, da prognanike opet uputi na Zapad i ovjeri im vize za Salt Lake City. Bilo kako bilo, danas u ovom gradu, manjem od naseg Sarajeva (180.000 stanovnika), zivi preko sest hiljada imigranata sa prostora bivse Jugoslavije, a po gustini naseljenosti Dobojlija, nakon Doboj Istoka i Doboj Juga glavni grad Mormona mogao bi dobiti  ime - Doboj Zapad.

                   - Ima nas k’o salate – sali se nas sagovornik, jedan od poznatijih dobojskih  muzickih profesionalaca.-Stvarno nas ima dosta. Ako nista drugo, lijepo je da mozemo da se druzimo.Naravno, kad imamo vremena.

 

Iz albuma uspomena – Semin Feukic, Mario Micic i braca Sprece, Enes i Enver

 

 

                    Mario Micic je, da podsjetimo, dobojsko dijete od glave do pete. Nakon sto je zavrsio osnovnu u “Sutjesci”, odlazi za Banja Luku gdje je diplomirao na Muzickoj skoli. Kuci se vraca 1980. ali nije bilo posla, pa se zaposljava u Jelahu gdje je 11 godina predavao osnovcima  muzicko. Uporedo svira sa mnogim bendovima, druzi se sa Samirom Sestanom – Drogom, a najvise je pak muzicirao sa bracom Sprecama, Enesom i Enverom. U lijepoj uspomeni ostale su mu svirke u Kardijalu i na Hajduckim Vodama…

 

 

 

 

 

 

 

 

Iz dobojskih “rokerskih” dana – Mario Micic i Samir Sestan – Droga

 

 

 

 

 

Ozenio se 1997. sa Tanjom Krunic, kcerkom poznatog dobojskog ljekara i sportskog zaljubljenika pokojnog Zize Krunica, koji je godinu ranije bio odselio sa porodicom u Beograd. Ljubav ju je vratila kuci.

                  - Proveli smo u Doboju, Tanja i ja, nase cetiri naljepse godine zivota. Medjutim, nasa bezbriznost nije dugo trajala. Vidjeli smo gdje ona ludnica vodi, pa smo otisli 1991.sa dvije bebe, Aleksandrom i Ivanom, do Tanjinih. Poceo je rat. Nekoliko mjeseci nismo mogli doci sebi. Nisam mogao isplakati sve suze za onim dijelom zivota kojeg sam proveo u Doboju. Pokusavao sam da shvatim sta nam se to desilo. Rat nas je totalno unesrecio, a ja nisam mogao prihvatiti da se to moglo dogoditi u “nasoj kuci”. Konacno, uz pomoc garantnog pisma koje mi je poslala moja sestra Davorka Milutinovic (dobojska pjesnikinja), odlazim vani, sam . Bez porodice nije mi bilo lako. U Konstancu, gdje sam proveo par mjeseci, svirao sam cak i kao ulicni svirac.Poslije toga odlazim za Frankfurt, gdje me prihvatio moj brat Darko ( sjecate ga se vjerovatno iz picerije “Roma”). Radeci svakakve poslove, uspio sam da nakon 15 mjeseci omogucim uslove za dolazak moje porodice. Kcerke u Njemackoj zavrsavaju prvi razred. Tada je vec pocela neizvjesnost sa izgonom izbjeglica i postavilo se pitanje kuda dalje? Na inicijativu mog prijatelja Semina Feukica, koji je vec bio u Salt Lake City-ju odlucujemo se na put preko “bare”, u Ameriku.

Americka zabava –Supruznici Tanja i Mario, Marina i Semin

 

               

                   Tuga za izgubljenim zavicajem bila je srazmjerna kulturoloskom soku u novoj sredini. Gdje su to Tanja i Mario dospjeli? Iako je domacin Zimske Olimpijade 2002. gotovo posve nalik drugim americkim gradovima, prostorna izoliranost i uticaj mormonske religije, ostavlja pecat na socijalni zivot. Vecinske “zvanicne” krscanske crkve ni dan-danas ne priznaju Mormone.  Mormonizam je zapoceo Joseph Smith, kome se navodno ukazao andjeo Moroni, koji je bio sin Mormona, vodje Jevreja koji su po toj legendi sa Bliskog Istoka doselili u Ameriku, mnogo prije njenog otkrica, cak u cetvrtom vijeku. Andjeo je Josephu nagovijestio da je on izabran da prevede Knjigu Mormona, tajne starinske zapise ispisane na zlatnim plocama. Smith je  objavio te zapise 1830.godine. Od samog pocetka sekta je imala veoma negativan odnos krscanstva. Razloge treba traziti u njihovom vjerovanju u mnogobostvo, u mnogim heretickim tvrdnjama, izmedju ostalih da je Bog tjelesno bice koje zivi na planeti blizu zvijezde Kolob, da su Isus i Lucifer (Sotona) braca, da je Bog zaceo Isusa sa Marijom koja je privremeno bila njegova zena, da je crna boja koze  bozija kletva, rezultat grijeha, da je  Basta Raja bila u Missouriju, da ce vjernici u vecem stupnju “nebeskog blazenstva”, tj. Crkvenoj hijerarhiji imati vise zena...(Po kazivanju Joseph Smith je imao 27 zena).

Poligamija i ovo pomenuta “bogohuljenja”, oduvijek su izazivali podozrenje i dovodili do progona Mormona. Pod pritiskom americkih vlasti Mormonska crkva se morala odreci poligamije i ”slatkog zivota”, ali navodno i dan danas poneki ortodoksni u strogoj ilegali jos uvijek imaju vise zena. Pouzdano je medjutim, da Mormoni zabranjuju alkohol i pusenje, kafu i caj. Deset procenata svog ukupnog prihoda moraju dati Crkvi. A kada probrani dostignu odredjeni stepen u duhovnom zivotu, nakon “posvecenja” u njihovom hramu, moraju cijeli zivot nositi specijalno donje rublje.

    

                  Hajde, pisac, ne zaviruj u mormonske gace! Mnogo nam je vaznije doznati kako tamo zive nasi, sta radi Mario i njegova ekipa?

 

Tanjina Halloween zabava – zemljaci pod maskama

 

                  - Kada smo stigli ovdje, velika udaljenost od kuce i od najmilijih izuzetno tesko nam je  padala. Jedini spas bilo je prisustvo nasih prijatelja koji su takodje dosli iz Njemacke u Ameriku. Brat Darko, Semin i Marina Feukic, Andreo Girardi, Zeljka i Amir-Suljin Becarevic, Nerko i Dubravka Sasivarevic, Velibor i Sanela Djurdjevic i druge nase Dobojlije puno su nam pomogli da prebrodimo useljenicku krizu. Tanjino znanje engleskog jezika nam je takodje veoma pomoglo. Uklapanje u novu sredinu je proces koji za prvu generaciju dosljenika vjerovatno traje cijeli zivot. Meni je muzika i sviranje pomoglo. Semin i ja osnivamo 1999. grupu I-94 u kojoj su pored nas dvojice, svirali jos i Sefket Salja i Muhidin Mackovic – Mujo, vrstan gitarista iz Maglaja. Kraj devedesetih i to vrijeme naseg druzenja i zajednickog sviranja krunisali smo snimanjeg CD-ea koji se zvao “Nije za tebe”. Pjesma “Maj” sa tog albuma dugo je bila prva na internet top-listi Radio-Mostara. Svirali smo redovno na nasim a i americkim zabavama. Ja sam pored grupe imao i brojne solo-nastupe, uveseljavajuci nase ljude sa gitarom i muzikom.

                   - Sta radi Tanja?

                   - Tanja svih ovih godina radi u IRC-u kao imigracioni koordinator. Veoma zdusno pomaze ljudima koji se useljavaju u Ameriku i kojima je u tim prvim doseljenickim koracima pomoc stvarno prijeko potrebna. Na njenu inicijativu pravimo lijepe Halloween zabave, gdje se okupljaju nase Dobojlije a i drugi nasi prijatelji iz svih krajeva bivse Juge.

                   - Djeca su odrasla?

                   - Jedino po djeci vidimo kako godine prolaze. Kcerke nam pohadjaju drugi srednje, ili deseti razred High school. Veoma su dobra djeca i odlicne ucenice. Aktivne su u sportu i plesu. Pomalo nastavljaju moju tradiciju, bave se i sviranjem. Sasa svira bas gitaru, a Ivana piano. Imale su i nekoiliko zapazenih nastupa sa svojom grupom. Kao i svi tinejdzeri puno slusaju muziku, a od nasih izvodjaca jedino luduju za Oliverom Dragojevicem.

 

Nastup sa kcerkama Aleksandrom-Sasom i Ivanom

 

 

                   - Po svemu sudeci, pored familije tebi je muzika najveca uzdanica, zivotna sapatnica i odrednica?

                   - Upravo tako. Bez muzike ne bih mogao zamisliti niti jedan jedini dan zivota.Grupa koju sam pomenuo ne radi vise zajedno, ali ja i Semin smo neunistivi. Buduci da sam je muzicki pedagog, osnovao sam ovdje malu muzicku skolu, gdje pored mog redovnog posla ucim nasu djecu sviranju gitare i klavira. Posebno se istice jedan mladi a sigurno buduci pijanista – Benjamin Becarevic. Ucenici su vec imali par zapazenih nastupa u Salt Lake City-ju. Trenutno inace, radim na jednom zanimljivom projektu. Pripremamo jedan neobican “domaci” CD namijenjen americkoj publici.. Gitarista Muhidin Mackovic uz moju klavirsku pratnju, snima lagane jazz obrade nasih popularnih starogradskih pjesama i sevdalinki. Bice to nesto super!

                   Zavicaj, rodbinu i prijatelje i dalje sanjamo. Prije tri godine postali smo americki drzavljani, mislim samo na papiru. U dusi smo jos uvijek cesto tamo kod nas, a svake godine odemo u posjetu Doboju i Beogradu, gdje nam zive moja mama Ljubica i Tanjina mama Zana i sestra Olja. Nase najmilije i sve citaoce “Nasih novina” puno pozdravljamo.

 

Mario Micic u Hollywood-u kraj svoje zvijezde

 

         

 

                                                  Napisao: Mirko JELEC

                                                 e-mail: jelec@telus.net



Nase novine // www.tipura.com