|
Dobojlije u dijaspori: Mario Micic – Salt Lake
City ( USA ) |
|
Kada je Brigham Young 1847. godine doveo prognanike
i sljedbenike kontroverzne crkve, u Salt Lake City-ju nije bilo nista sem
pustinje i ocaja. Njihov lider Joseph Smith ubijen je u zatvoru u
Illinoisu, njihova religija tumacena je svuda na americkom Istoku kao
bogohuljenje, bjezali su ka “divljem Zapadu”od
represije. Zaustavili su se na platou nekog
praistorijskog isusenog jezera, u podnozju Rocky Mountains. Jedino je bilo cistog zraka u obilju. Najblize naselje
bilo je hiljadu milja daleko, pa im se ucinilo da ce
biti sigurni. Tu su podigli svoj hram i svoj glavni grad.
U znoju, patnji i nerazumijevanju, Mormoni su se rasirili k’o zeleni skakavci
(danas ih sirom svijeta ima oko deset miliona),pa su
na kraju dobili drzavnu teritoriju koja je pod imenom Utah 1896. postala
45-ta clanica Sjedinjenih Americkih Drzava.
Mario Micic -
Novogodisnja “radna” proslava
Istorija se ponavlja. Kada je Mario Micic dosao kao prognanik u ovaj
grad, u njemu nije bilo nista sem - Mormona. Ostace, medjutim, nepoznato ko
je bio prvi, koji je Dobojlija predvodio bosanske prognanike (ovdje djeca
prstom upiru u Semina Feukica), ko je dao “signal” ostalima da nagrnu u grad
u kome na par godina prije Olimpijade zbog religioznih razloga nije bilo
dozvoljeno tocenje alkohola. Ili je mozda onaj sluzbenik u americkoj
ambasadi dobio nalog da ponovi istoriju, da prognanike opet uputi
na Zapad i ovjeri im vize za Salt Lake City. Bilo kako bilo, danas u ovom
gradu, manjem od naseg Sarajeva (180.000 stanovnika), zivi preko sest hiljada
imigranata sa prostora bivse Jugoslavije, a po gustini naseljenosti
Dobojlija, nakon Doboj Istoka i Doboj Juga glavni grad Mormona mogao bi
dobiti ime - Doboj Zapad.
- Ima nas k’o salate – sali se nas sagovornik, jedan od poznatijih
dobojskih muzickih profesionalaca.-Stvarno
nas ima dosta. Ako nista drugo, lijepo je da mozemo da se druzimo.Naravno,
kad imamo vremena.
Iz albuma uspomena – Semin Feukic, Mario Micic i braca
Sprece, Enes i Enver Mario Micic je, da
podsjetimo, dobojsko dijete od glave do pete. Nakon sto je zavrsio osnovnu u
“Sutjesci”, odlazi za Banja Luku gdje je diplomirao na Muzickoj skoli. Kuci
se vraca 1980. ali nije bilo posla, pa se zaposljava
u Jelahu gdje je 11 godina predavao osnovcima
muzicko. Uporedo svira sa mnogim bendovima, druzi se sa Samirom
Sestanom – Drogom, a najvise je pak muzicirao sa bracom Sprecama, Enesom i
Enverom. U lijepoj uspomeni ostale su mu svirke u Kardijalu i na Hajduckim
Vodama…
Iz dobojskih “rokerskih” dana – Mario Micic i
Samir Sestan – Droga Ozenio se 1997. sa Tanjom Krunic, kcerkom poznatog
dobojskog ljekara i sportskog zaljubljenika pokojnog Zize Krunica, koji je
godinu ranije bio odselio sa porodicom u Beograd. Ljubav ju je vratila kuci.
- Proveli smo u Doboju, Tanja i ja, nase cetiri naljepse godine
zivota. Medjutim, nasa bezbriznost nije dugo trajala. Vidjeli smo gdje ona
ludnica vodi, pa smo otisli 1991.sa dvije bebe, Aleksandrom i Ivanom, do
Tanjinih. Poceo je rat. Nekoliko mjeseci nismo mogli doci sebi. Nisam mogao
isplakati sve suze za onim dijelom zivota kojeg sam proveo u Doboju. Pokusavao
sam da shvatim sta nam se to desilo. Rat nas je totalno unesrecio, a ja nisam
mogao prihvatiti da se to moglo dogoditi u “nasoj kuci”. Konacno, uz pomoc
garantnog pisma koje mi je poslala moja sestra Davorka Milutinovic (dobojska
pjesnikinja), odlazim vani, sam . Bez porodice nije mi bilo lako. U
Konstancu, gdje sam proveo par mjeseci, svirao sam cak i kao ulicni
svirac.Poslije toga odlazim za Frankfurt, gdje me prihvatio moj brat Darko (
sjecate ga se vjerovatno iz picerije “Roma”). Radeci svakakve poslove, uspio
sam da nakon 15 mjeseci omogucim uslove za dolazak moje porodice. Kcerke u
Njemackoj zavrsavaju prvi razred. Tada je vec pocela neizvjesnost sa izgonom
izbjeglica i postavilo se pitanje kuda dalje? Na inicijativu mog prijatelja
Semina Feukica, koji je vec bio u Salt Lake City-ju odlucujemo se na put
preko “bare”, u Ameriku.
Americka zabava –Supruznici Tanja i Mario,
Marina i Semin Tuga za izgubljenim zavicajem bila
je srazmjerna kulturoloskom soku u novoj sredini. Gdje su to Tanja i Mario
dospjeli? Iako je domacin Zimske Olimpijade 2002. gotovo posve nalik drugim
americkim gradovima, prostorna izoliranost i uticaj mormonske religije,
ostavlja pecat na socijalni zivot. Vecinske “zvanicne” krscanske crkve ni
dan-danas ne priznaju Mormone. Mormonizam
je zapoceo Joseph Smith, kome se navodno ukazao andjeo Moroni, koji je bio
sin Mormona, vodje Jevreja koji su po toj legendi sa Bliskog Istoka doselili
u Ameriku, mnogo prije njenog otkrica, cak u cetvrtom vijeku. Andjeo je
Josephu nagovijestio da je on izabran da prevede Knjigu Mormona, tajne
starinske zapise ispisane na zlatnim plocama. Smith je objavio te zapise 1830.godine. Od samog
pocetka sekta je imala veoma negativan odnos krscanstva. Razloge treba
traziti u njihovom vjerovanju u mnogobostvo, u mnogim heretickim tvrdnjama,
izmedju ostalih da je Bog tjelesno bice koje zivi na planeti blizu zvijezde
Kolob, da su Isus i Lucifer (Sotona) braca, da je Bog zaceo Isusa sa Marijom
koja je privremeno bila njegova zena, da je crna boja koze bozija kletva, rezultat grijeha, da je Basta Raja bila u Missouriju, da ce
vjernici u vecem stupnju “nebeskog blazenstva”, tj. Crkvenoj hijerarhiji
imati vise zena...(Po kazivanju Joseph Smith je imao 27 zena). Poligamija i ovo pomenuta “bogohuljenja”, oduvijek su
izazivali podozrenje i dovodili do progona Mormona. Pod pritiskom americkih
vlasti Mormonska crkva se morala odreci poligamije i ”slatkog zivota”, ali
navodno i dan danas poneki ortodoksni u strogoj ilegali jos uvijek imaju vise
zena. Pouzdano je medjutim, da Mormoni zabranjuju alkohol i pusenje, kafu i
caj. Deset procenata svog ukupnog prihoda moraju dati Crkvi. A kada probrani
dostignu odredjeni stepen u duhovnom zivotu, nakon “posvecenja” u njihovom
hramu, moraju cijeli zivot nositi specijalno donje rublje.
Hajde, pisac, ne zaviruj u mormonske gace! Mnogo nam je vaznije
doznati kako tamo zive nasi, sta radi Mario i njegova ekipa?
Tanjina Halloween zabava – zemljaci pod maskama - Kada smo stigli ovdje,
velika udaljenost od kuce i od najmilijih izuzetno tesko nam je padala. Jedini
spas bilo je prisustvo nasih prijatelja koji su takodje dosli iz Njemacke u
Ameriku. Brat Darko, Semin i Marina Feukic, Andreo Girardi, Zeljka i
Amir-Suljin Becarevic, Nerko i Dubravka Sasivarevic, Velibor i Sanela
Djurdjevic i druge nase Dobojlije puno su nam pomogli da prebrodimo
useljenicku krizu. Tanjino znanje engleskog jezika nam je takodje veoma
pomoglo. Uklapanje u novu sredinu je proces koji za prvu generaciju
dosljenika vjerovatno traje cijeli zivot. Meni je muzika i sviranje pomoglo.
Semin i ja osnivamo 1999. grupu I-94 u kojoj su pored nas dvojice, svirali
jos i Sefket Salja i Muhidin Mackovic – Mujo, vrstan gitarista iz Maglaja. Kraj
devedesetih i to vrijeme naseg druzenja i zajednickog sviranja krunisali smo
snimanjeg CD-ea koji se zvao “Nije za tebe”. Pjesma “Maj” sa tog albuma dugo
je bila prva na internet top-listi Radio-Mostara. Svirali smo redovno na
nasim a i americkim zabavama. Ja sam pored grupe imao i brojne solo-nastupe,
uveseljavajuci nase ljude sa gitarom i muzikom.
- Sta radi Tanja?
- Tanja svih ovih godina radi u IRC-u kao imigracioni koordinator. Veoma
zdusno pomaze ljudima koji se useljavaju u Ameriku i kojima je u tim prvim
doseljenickim koracima pomoc stvarno prijeko potrebna. Na njenu inicijativu
pravimo lijepe Halloween zabave, gdje se okupljaju nase Dobojlije a i drugi
nasi prijatelji iz svih krajeva bivse Juge.
- Djeca su odrasla?
- Jedino po djeci vidimo kako godine prolaze. Kcerke nam pohadjaju drugi
srednje, ili deseti
Nastup sa kcerkama Aleksandrom-Sasom i Ivanom
- Po svemu sudeci, pored familije tebi je muzika najveca uzdanica,
zivotna sapatnica i odrednica?
- Upravo tako. Bez muzike ne bih mogao zamisliti niti jedan jedini dan
zivota.Grupa koju sam pomenuo ne radi vise zajedno, ali ja i Semin smo
neunistivi. Buduci da sam je muzicki pedagog, osnovao sam ovdje malu muzicku
skolu, gdje pored mog redovnog posla ucim nasu djecu sviranju gitare i
klavira. Posebno
se istice jedan mladi a sigurno buduci pijanista – Benjamin Becarevic.
Ucenici su vec imali par zapazenih nastupa u Salt Lake City-ju. Trenutno
inace, radim na jednom zanimljivom projektu. Pripremamo jedan neobican
“domaci” CD namijenjen americkoj publici.. Gitarista
Muhidin Mackovic uz moju klavirsku pratnju, snima lagane jazz obrade nasih
popularnih starogradskih pjesama i sevdalinki. Bice to nesto super! Zavicaj, rodbinu i
prijatelje i dalje sanjamo. Prije tri godine postali smo americki drzavljani,
mislim samo na papiru. U dusi smo jos uvijek cesto tamo kod nas, a svake
godine odemo u posjetu Doboju i Beogradu, gdje nam zive moja mama Ljubica i
Tanjina mama Zana i sestra Olja. Nase najmilije i sve citaoce “Nasih novina”
puno pozdravljamo.
Mario Micic u Hollywood-u kraj svoje zvijezde
Napisao: Mirko JELEC
e-mail: jelec@telus.net |
|
|
