|
Dobojlije
u dijaspori: Milivoje-Mićo Mišurić (Srbija) “NEMOJ NIKAD DA SE VRATIŠ” |
|
Bilo je ispod
Novogodišnje jelke svakakvih poklona, a meni su bili namijenjeni: “The
secret”, knjiga o tajni srećnog života i snazi ljudske misli, najnoviji
(opa bato!) Severinin film “Šatro šljive”, boca australijskog vina i -
iznenadjenje - mašina za rezanje meze!? Potrošni
materijal tijela i duše! Internetom su stizale čestitke prijatelja,
njihove slike sa familijom i najnoviji domaći hitovi. Odrasli, valjda
kao i djeca, daju naslutiti šta žele, pa to i dobiju od Djeda Mraza. Bez ikakvog nagovještaja i slutnje, medjutim, najljepši dar stigao je iz Banata, sa obala Tamiša i Dunava:
kompletna “Nepovratna pesma” Miroslava-Mike
Antića. Nikad nemoj da se
vraćaš nemoj da mi
hoćeš-nećeš.
Ovdje moramo pod hitno zaustaviti recitatora da nam ne pobrka
spisateljsku kon(tra)cepciju. Pjesmom treba da završi dopisivanje sa Milivojem Mišurićem, poznatijem po dvostrukom nadimku - Mićo Mišura. Mogao je taj pisati reportaže i članke, ali prst
sudbine (ni)je mu bio naklonjen pa je nakon fakulteta proveo samo mjesec u
redakciji Radio-Doboja, a 12 godina u dobojskom SUP-u! “Bavio se”
klasičnim kriminalom, a kasnije je radio u Birou za droge. Sa policijom
se, srećom, oprostio na vrijeme: -
Uzeo sam bolovanje u martu 1992. s obzirom da sam bio, kao i svi moji
sugradjani, izložen smrtonosnoj epidemiji koju je
proizveo nacionalistički sindrom. Iz Doboja sam izašao 2.aprila. Sa
suprugom Ljiljom i djecom sam
krenuo nakratko, u namjeri da se vratim, a onda sam kao pravi Bosanac
zaboravio put i već petnaest godina sam u Pančevu. - Bolovanje je znači još uvijek otvoreno?
- Prije par godina sam sreo dr.Hedžića koji me u šali zvao
nazad da zaključim to bolovanje. Stvarno se oteglo! U medjuvremenu su
djeca porasla, a mi počeli druge živote. Odmah po dolasku u Pančevo
otvorio sam privatnu firmu u kojoj su uvijek bile prisutne Dobojlije, neko
kraće, a neko duže vrijeme. Drago mi je što sam bio u prilici
da pomognem makar dijelu raje koja je prolazila kroz naše živote i
odlazila dalje. Neki su tu
ostavili i velik dio svog znanja. Robert
Barunović je, naprimjer, konstruisao u našoj firmi jedan novi
kompresor, sa odličnim ventilima koji su radili po 8000 sati, što je
četiri puta duži rok od standardnog.
Milivoje-Mićo
Mišurić: Dobojlija u Banatu Naši
prijatelji su sa nama učestvovali u izradi prototipa nove sušare, koja
je imala funkciju totalne dehidracije voća ili povrća, tako što smo
oscilatorom bombardovali organsku ili neorgansku tvar na odredjenoj
frekvenciji. Ovaj projekat smo napravili samo u prototipu, a na njemu je s
nama dvije godine učestvovao i pokojni dr. Simo Mihić. Danas imamo pedeset godina i bavimo se
mirnijim poslovima, manje kreativnim, ali šire zastupljenim. Momentalno smo u
sferi gradjevinarstva. Gradimo jednu fabriku novog hidro-izolacionog
materijala, koji ne dozvoljava vodi da prolazi u unutrašnjost prostorije, što
će u potpunosti zamijeniti "crne" izolacije. Razvili smo sa firmom LGH jednokomponentni gel kojim vršimo
sanacije prodora podzemnih voda u objekte. Ovaj projekat je naročito
primjenljiv kod sanacija tunela, podrumskih prostorija i drugog, a radi se o
jedinstvenom metodu koji već par godina primjenjujemo na tržištu.
Zainteresovani smo, zbog jedinstvene tehnologije, ovaj veoma
dobar projekat proširiti sa našim prijateljima i na druga tržišta u svijetu. Ovo je
jedinstvena prilika da uputim poziv zainteresovanim da posjete prvo moju
web-stranicu www.magnacoop.com i
da se jave, da napravimo posao. -Svaka čast majstore, dopada mi se ova tvoja kreativnost koja je
očito proistekla iz izbjegličke nužde. Reci nešto više o toj tvojoj
fabrici?
-Tehnologija za novu fabriku hidro-izolacije
je začeta u ideji koja je proistekla iz radova injektiranjem, ali sam
tehnološke djelove i mašine sam skicirao, a onda sa timom inženjera
konstruisao u mojoj firmi. Od čitave linije
samo jednu mašinu kupio sam iz Njemačke a ostalo smo napravili ovdje.
Obzirom da se radi o velikom projektu, mi svaki dan
držimo prezentacije, putem interneta ili “in vivo”. Raduje nas sve veća zainteresovanost
za naš program, naročito medju iskusnim gradjevinarima. Fabriku nove hidroizolacije puštamo u toku 2008. u prostoru koji sam
kupio u pančevačkoj Utvi ( bivša fabrika
aviona). Kompresorski program smo zatvorili, jer ovdje više industrija ne
radi normalno i tu napori postaju iluzija. Od starih programa, ostala nam je još mješaona stočne
hrane. Ljilja i Mićo – zajedno od gimnazijskih
dana
Čime se bavi Ljilja?
-Supruga Ljilja radi sa mnom. Ona vodi
finansije, što je najnormalnije. Poslije dobojske banke više nije ni
pokušavala ući u “državnu službu”, a nismo ni imali šanse. Za nas
je privatluk bio jedini izvor egzistencije. Ona momentalno u svojoj
dvogodišnjoj studijskoj nadogradnji polaže ispite za revizora, što je ovdje,
u skladu sa medjunarodnim standardima, postalo veoma ozbiljno i traženo.
Inače se stalno obučavamo novim vještinama. Prošle godine sam
završio semestar standardizacije u kvalitetu, a Ljilja semestar biznis upravljanja.
Uglavnom smo u poslednjih par godina sredili i uredili život po našoj mjeri.Završili smo jedan objekat od hiljadu kvadrata i tu
ćemo ove godine,ako ne bude iznenadjenja (koja su na Balkanu uvijek
moguća) otvoriti hostel. Imamo 55 kreveta i prostor od
200 kvadrata za restoran i ostale prostorije. To će biti Ljiljin biznis. -Ovo, Mićo Mišura, zvuči kao da si izašao iz
Bosne sa kamarom para? -Ha.ha.ha. Čuj istinu: kad smo prešli Drinu one godine (“Od istorijskog Avnoja do izbjegličkog konvoja, preko Sremske Rače!”) imao sam 350 DM u džepu, dvije putne torbe i porodicu! Danas kad razmišljam o svemu, vjeruj mi, često se upitam kako je to sve bilo moguće. Al’ što rek’o Meša, bog mi je svjedok, a bogami i raja oko mene. Što se tiče konkretnih para, ja nikad nemam dinara (ovo ozbiljno). Kad vodiš posao u ovim prostorima ti nemaš banaka, kreditnih linija (kamate su po 25 posto godišnje), prijatelje naročito nemaš. Ovde se uspješni gube i pretvaraju u mediokritete, alkoholičare. Prepušten si sam sebi, bez ikakve podrške. Preostaje ti samo svakodnevno ganjanje kupaca. Taj atribut “bogat” ima smisla dodijeliti ratnim profiterima i ljudima koji rade monopolističke poslove. A ostala raja koja ulaže pamet i stvara programe, infrastrukturu, obrazuje porodicu, to je vrlo stresno mučenje. Čitam često po neku novu knjigu nekog od tih silnih američkih savjetnika za "ovo” ili “ono " u sferi biznisa i garantujem kad bi oni došli sa vrećom para u neki balkanski prostor nepostojećeg tržišta da bi prošli ko onaj “junak” Neleta Karajlića u mjenjačnici: "Dje ba zapelo”, “Daj šta daš "… Mi smo našu zgradu napravili iz kompenzacija, a to izgleda ovako: mi uradimo posao, oni nemaju da nam plate pa nam daju ciglu, mi zidamo, a nismo htjeli zidati, pa nam daju umjesto para prozore i vrata, itd. Tako smo kupili mješaonu hrane. Radili smo remonte za mlinove po Vojvodini, a dobijali komponente, suncokret, soju, pšenicu e to sam onda kroz našu mašinu pretvarao u stočnu hranu. Pravi cirkus. Često se nije ništa radilo iz planiranih pobuda, nego smo spašavali rad, nas i zaposlenih (jedno vrijeme smo imali 30 ljudi).Trčanje za poslom je svakodnevno, mnogo putujem. Ove sam godine ganjao posao čak i u Doboju. Trebamo da radimo sanaciju nekih bazena za TDSK-a. -Ides li često u
zavičaj? -U Doboj odlazim dvaput godišnje, na po dan-dva. Spomenka, moja sestra, je u Zagrebu , a roditelji su umrli prije rata. U stanu u Titovoj iznad “Kasina”, gdje sam odrastao, više nema nikog, tako da obilazim groblje i naravno Ljiljine roditelje koji su još u dobroj kondiciji. Uglavnom sretnem stare komšije, a ljeti se obradujem susretima sa Dobojlijama “iz inostranstva”. Žao mi je što tamo nema perspektive, privreda ne funkcioniše, ustvari nema raje. Grad su činili ljudi. Kad se sjetim prije rata na Pijeskovima stotine nas izmedju 30 i 50 godina imali smo stanove. Mislim da je to bilo intelektualno jezgro grada, mladi ljudi koji su svaki u svojoj oblasti, preuzimali dio važnih funkcija. Baš se nešto dešavalo, dok se nisu pojavili moderni Robin Hudovi. Ja iz ove distance nisam čak ni razočaran. Kad odem u Doboj, čujem ljudi drugačije govore, pričaju onako kako mi nismo nikad pričali. Drugačije i razmišljaju, u svakom segmentu se primjeti regresija, iako moram priznati postoje porodice koje drže do obrazovanja, pa školuju djecu napolju, svjesni činjenice da svijet postaje veliko selo i da su perspektive na nekom drugom nebu. Svi koji su ostali imaju svoje razloge zbog toga, a mi koji smo otišli pomalo smo lice i naličje onog grafita: "Samo četiri miliona imaju sreću da žive u BiH. Ostali nemaju tu sreću - ali imaju sve ostalo!"
Mišurina ekipa: Mićo, kćerka Vanja, supruga Ljilja, sin Srdjan
i kućni mjezimac Roj -Reci
ti meni, bolan, stigneš li od posla otići negdje za svoju dušu, zaigrati
lopte ili barem stići do pozorišta? -Mi
godišnje odmore uglavnom provodimo u kampovima. Ove smo godine prodali
prikolicu i nabavili kamp vozilo, tako da ćemo se još više kretati. Tek
u prirodi smo u svom elementu. Obožavam da kuvam, to mi je hobi, a pribor su
mi kotlići, roštilji, i jedan ovdašnji uredjaj koga zovu
”tanjirača”. To zapravo i jest dio od tanjirače za obradu
zemlje. Izgleda kao kineski wok, u sredini malo ulja a
okolo roštilj. Za ribu prava stvar. A ni bez saća nigdje ne
idemo. Uz jagnjetinu, u njemu je najbolji krompir. Imam osjećaj da ovde
ljudi nisu to koristili. Interesantno je da im se tagarica najviše dopada,
naročito u zemljanim posudama. Za nju nisu
čuli. Šta ti je daljina, 300 km od
Doboja a širiš nutritivnu kulturu! Vezano za ostale hedonističke porive,
ima ih. Zimi skoknemo do neke planine, makar na par dana, jer još uvijek
skijam. Inace,zimski period je izmišljen za nas
ljubitelje pozorišta. Beograd je što se toga tiče
stvarno svjetski grad i trebalo bi mi pola dana da pobrojim sva dešavanja:
predstave, koncerte, opere, mjuzikle... Inače, loptu
sam “progut’o”. Ponekad s rajom odigram stoni tenis, medjutim mislim da je za
naše godine bitan oprez i kada se igra šah! Uglavnom pješačim i to
dosta, desetak kilometara svakodnevno, na radost Roja,njemačkog
boksera, našeg kućnog mjezimca.
-Kako je omladina? Čuo sam da ti oboje
djece studiraju vani? -Studije
moje djece su, kao i sve drugo, stvar slučaja. Kćerka Vanja je završila Akademiju lepih
umetnosti i radila kratko u Beogradu, u filmskoj kući Komuna. Onda je
otišla u Švajcarsku na master studije iz oblasti masovnih medija. Po
završetku se zaputila u Švedsku, jer je tamo navodno med i mlijeko. Šala na
stranu, ovdje je već 15 godina ozbiljna tenzija u svakom segmentu,
velika je nezaposlenost (četvrtina stanovništva je na birou),
politička situacija je stalno konfliktna, tako da je njen izbor bio
lične prirode. Ona danas ima 30 godina i ja se u živote moje djece ne
mješam. Srdjan ima 24 godine.
I on je imao želju da upiše fakultet primjenjene umjetnosti, smjer dizajna.
Medjutim, fakultet u Beogradu prima sedam studenata, a država ima devet ministara,
pa ti sad vidi kako da se upišeš. Djeca polažu po nekoliko godina prijemne
ispite. Jednom smo pročitali u novinama da su u Evropi dvije
najbolje arhitekture u Štutgartu, u Njemačkoj, i u Varni, u Bugarskoj. U
medjuvremenu su nam i neke okolnosti išle na ruku tako da Srdjan studira u
Bugarskoj. I njegov izbor je
lično njegov. Već piše diplomski, a poslije - šta odluči.
Ja sam čitav život vjerovao da je ovo sunce dovoljno veliko i
da pod njim ima mjesta za sve nas. Mika
Antić je napisao jednu divnu pjesmu, koju mnogo volim, a koja govori
o tom osjećaju
kad ti djeca odu, a ti ih čekaš i znaš zašto ne dolaze -
da se ne spotaknu! Šaljem je kao Novogodišnji poklon tebi, i svim Dobojlijama
i njihovoj djeci!
MIRKO
JELEČ www.tipura.com // Naše
novine 2008. |
