Mirko Jelec je zaplovio u novinarstvo jos iz
gimnazijskih klupa. Prvo, u skolskom listu “Koraci”, a potom na lokalnom
radiju. Vodio je i uredjivao “POPLIT”, u ono vrijeme najslusaniju i najpopularniju
emisiju Radio-Doboja. Nakon zavrsene knjizevnosti na Pedagoskoj
akademiji, ostao je u toj
radio-stanici. Tri godine kasnije, 1981., sa mjesta urednika
informativno-politicke redakcije, postaje dopisnik Radio-Sarajeva i nastavlja
stopama njegovih prethodnika Adila Galijasevica i Pavla Stanisica. Posljednji izvjestaj objavio je dan prije pocetka rata i blokade
veza…
Mirko Jelec je dobitnik nagrade Udruzenja novinara Doboj “Najbolji
novinar za 1986. godinu”, te Druge nagrade za programska ostvarenja Radio-Sarajeva:
“Dezurni mikrofon” i reportaza o ljudima dobojskog kraja. Kao jedan od
najagilnijih dopisnika, cesto je bio pozivan u Sarajevo da uredjuje i vodi
centralne informativne emisije. Zahvaljujuci njegovoj visokoj produktivnosti,
dobojska regija bila je po informativnom prostoru medju najzastupljenijim na
talasima Prvog i Drugog programa be-ha radija.
Mirko Jelec
- pise za svoju dusu
Kako danas zivi bez poziva koga je ocito neizmjerno volio?
- Tesko. Stvarno tesko. Za
utjehu, u 15 godina mog novinarskog rada bilo je toliko mnogo lijepoga,
susreta i druzenja sa casnim i postenim ljudima, te mi uspomene pomazu da
prebrodim tugu za profesijom i proslim lijepim vremenima.
Danas sam novinar jednom
mjesecno. Pisem za svoju dusu (mozda uskoro bude neka knjiga) i za“Nase
novine” rubriku iz dijaspore. Zivim u
Kanadi, u Vankuveru. Otkrio sam da volim sanjarenje i planinarenje. Sanjam
svoj zavicaj, a popeo sam se na sve
vrhove okolnih planina. British Columbia, najzapadnija kanadska
provincija, podsjeca mnogo na nasu Bosnu. Ima prekrasnu prirodu, planine, jezera, sume, rijeke, sve
sto je oku lijepo a nije monotono. Ovdje ima dosta nasih Dobojlija. Druzimo
se kada jurnjava za dolarima popusti, a prilike dozvole.
Svi imigranti po useljenju dozivljavaju tzv. kulturoloski sok,
medicinsko-psiholocki fenomen krize identiteta i prilagodjavanja na novu
sredinu. Odlikuje se mnogim simptomima, a jedan veoma prepoznatljiv je
vjecito poredjenje sa bivsim zivotom. Za novodosle, sve je u zemlji iz koje
dolaze bilo bolje i ljepse. Kad “ozdrave”, nauce jezik i uhvate korak, steknu
sigurnost i kapital, postaju mnogo realniji.
Cini mi se da jos nisam
na putu ozdravljenja, barem u pogledu
stecenog kapitala, ali pocinjem uvidjati da, iako nemaju ringli, i ovi kanadski sporeti kuhaju. Jest
da se otkljucavaju naopacke, nadesno, ali i ove brave rade. U ves masine
rublje se trpa odozgo, ne otkuhavaju , ne okrecu bubanj vec buckaju, ali opet
peru. Kuce nisu od cigle i betona, vec od drveta, ali vecina Kanadjana zivi u
njima. Zeleno za pjesake nije zeleno, vec bijelo, a semafor nije ispred vec
visi iza raskrsnice, ali vozila jednako staju na znak stop. Struja koristi
napon od 110 volti. Svaka zgrada ima glavnu ulicu ispred i sporednu iza sebe,
kojom se ulazi u garazu i kojom suvereno vladaju zice i bandere sa
transformatorima, da ocuvaju i pojacaju napon. Klozetske solje su do pola
pune vodom, ali se lakse ciste i odrzavaju. I tako redom. Sve osnovne
funkcije su iste, ali je sistem drugaciji.
U nas je bilo, zavrsi skolu i baci knjige, vise ti nikad nece trebati.
A ovdje, kad zavrsis skolu, tek ti pocinje skolovanje. Edukacija je biznis pa
te kapitalisti tjeraju na stalno
usavrsavanje znanja i upisivanje
novih, skupih kurseva. I to traje do kraja zivota. Supruga Smilja je zavrsila
finansijsko knjigovodstvo - computerized accounting program. Silom
prilika i ja sam promijenio zanat. Zavrsio sam na Langara collegu kompjuterski kurs za networking,
popravljam printere i radim kao servis menadzer u jednoj vankuverskoj
kompaniji. Vjerovatno cu uskoro trebati ponovo u “skolicu” da polozim A+ kompjuterski ispit i da naucim nesto vise o web-dizajnu i desktop publishing-u…
Ako stvari ne mjerimo
novcem, u onom drugom, predratnom bosanskom vremenu, zivot je bio neuporedivo
skromniji, jednostavniji i - ljepsi.
Puno se imalo, koliko se radilo!
Slobodno vrijeme, ako ga
ima, najcesce provodim opet uz kompjuter ili knjige. Citam
ponovo Ivu Andrica i Danila Kisa. Cudno zvuce na engleskom. Otkrivam u
stranim knjigama nase neistine ili poluprecutane istorijske cinjenice o
Bosni. Ako imaju vremena citaocima u dijaspori preporucio bih ovu knjigu: Noel Malcolm
- “Bosnia, a short history”. Lako
ce je pronaci u svakoj biblioteci. Saznace mnogo vise o sebi i o
manipulacijama nacijom i istorijom koja nas je otjerala u dijasporu. Nama povratka
nazad, nazalost, nema. Barem jos u dogledno vrijeme, dok lopovi ne odu sa
scene. Koliko pratim iz tudjine, politicari i prodavaci magle i nacionalnih
iluzija i dalje nastoje da sto prije izbrisu iz kolektivne svijesti vrijeme
“bratstva i jedinstva”. Narod je sludjen, nacionalno ostrascen, osiromasen,
izmanipulisan i glup! Ne znam hoce li biti previse cinicno kazati: tako mu i treba, to je i
zasluzio!
Vanja,
Smilja, Ivana i Mirko - ekipa koja pobjedjuje
Mi se, pak, uzdamo u svoju djecu. Po pravilu, nasi mladi su medju
najboljim djacima. Mozda je to zbog genetske strukture (da se pohvalimo), ili
zbog toga sto su uvidjeli da jedino oni sami, svojim znanjem, radom i
upornoscu, mogu odluciti o svojoj sudbini. Naravno da sam zbog toga sretan.
Lijepo je biti u ekipi koja jos uvijek pobjedjuje. Ivana (24) je zavrsila
turisticki menadzment. Radi u turizmu i bavi se menekenstvom. Izgleda sve
uspjesnije, honorari su postali cesci i veci. Sin Vanja (18) je maturirao u King
George Secondary School. Bio je medju najboljim matematicarima i
nastavice skolovanje na univerzitetu ( UBC - University od British
Columbia). Studirace tehnicke nauke.
Njima pripada buducnost
u kojoj ce, ako budu htjeli da se vrate, graditi zemlju dostojniju
postovanja. (Bas zvuci soc-realisticki! ) Nazalost, nama starijima pripada
samo sadasnjost i gledano rakursom iz ove moje mravlje perspektive, bojim se
da cemo se vratiti jedino mi, i to kao -
buduci penzioneri!
Napisao Mirko Jelec
|