|
Kad nostalgija uhvati pod svoje, sjetis se i
najcudnijih mogucih stvari: cedevite, bananica, slicica “zivotinjskog
carstva”, eurokrema i jadro-keksa, cokolina i “Kras” bajadera, krempita i
sampita, rum plocica, kokte i “Bosankinog” soka od sljiva, medenog srca i
jaffa keksa. Odnekud, neocekivano, dosle su na red
PEZ- bombone. Drustvo je malo popilo, oci ucaklile takmiceci se
osmjesima ko ce iz dubina sretnog djetinjstva izroniti vise sjecanja.
- Ma bile su onako neutralne u plastelnim bojama, ne pretjerano slatke sa
ukusom limuna, narandze,grozdja, jagode, visnje i
maline - prisjeca se gospodja u cetrdesetim, a njen dvije godine
stariji suprug pamti dizajn:
- Pakovane su u kutijicu-igracku na cijem je vrhu bila glava nekog od
Diznijevih junaka. Kad pomjeris glavu unazad Miki, Mini ili Silja isplaze
jezik i ti dobijes bombonicu…
- Moglo se kupiti samo “punjenje”, ali bilo je ljepse dobiti PEZ u kutijici i
imati svoju igracku – dodaje neko iz ugla…
- Meni su bili najdrazi PEZ-kamioni, - prisjeca se nesto mladji zemljak.-Sva djeca iz komsiluka su se znala okupiti i provesti
pola dana ganjajuci kamione po pijesku u nasem dvoristu…
- Bombone su bile strana licenca iz Slovenije.
- Bile su jeftine, mozda dinar ili dva…
E onda je dosao red i na mene da dam PEZ-doprinos zajednickim uspomenama:
- Ma, ja cu vama ispricati kako su Mirso i Pele pronasli original Vuckov-PEZ
u Insbruku u Austriji i zaradili 800 Eura!!!
- Bas ga pretjera! To je garant novinarska “patka”!
- Ziva istina! Jos cuvam pismo. Evo, pokazacu vam!
- Zdravo cika Mirko,
Posto evo i ja vec imam 37 “kuka”nekako mi je
bezveze da ja nekog zovem ciko,ali eto iz postovanja, ako ne smeta.Sve tvoje
tekstove sam po dva-tri puta procitao i oni nama Dobojlijama nekako dodju kao
osvjezenje, eliksir uspjesnosti, podstrek za dalje i potvrda da smo mi
Dobojlije nekako drugaciji nego svi ostali, da ne propadamo. Gdje
god naseg covjeka bacite,mi nikad ne padamo na glavu i izrastemo jako
brzo, ponovo. Naucimo te neke nove jezike,obicaje i navike,ali nase ne
zaboravljamo. Par puta sam pomisljao da se javim, posto ovo moje sadasnje
hobi-zanimanje spada u “cudne” profesije, pa mozda i ono nekome bude potvrda
da smo mi Dobojlije drugaciji…
- Prije nekih pet godina, razmisljajuci kako izbjeci svakodnevno grbacenje za
male pare,tj. izbjeci da nas vazda neko jase, dosao sam na ideju da mozda
stare igracke imaju neku vrijednost, da ih negdje pronadjem i da ih opet
negdje prodam. Bila je to ideja za koju bi 100 % ljudi reklo - propast, izludio skroz-naskroz. Poslije par
pocetnih neuspjeha, krenulo je lagano ali sigurno i traje do danasnjih dana. Prije
tri godine zbog previse obaveza uortacio sam se sa Predragom Tufegdzicem -
Peletom, takodje Dobojlijom i tako
postadosmo nas dvojica adresa broj jedan u Tirolu i Austriji za procjenu,
prodaju i kupovinu starih igracaka…
Majstori za igracke – Mirso Begovic i
Predrag Tufegdzic
Hej, majstore, zaustavi malo! Licne karte na pregled!
Mirso Begovic, rodjen 1969. u
Doboju, otac Salih,
novinar u “Glasu komuna”, mama Borka
SDK-a inspektor, sestra Zvjezdana,
mladja devet godina. Dvije sedmice prije pocetka rata, 16. aprila 1992.,
krene on, a sutradan i njegov najbolji drug Pele, u Njemacku, na jedno
dva-tri mjeseca. Ostali su u Evropi evo do danasnjih dana. Njih dvojica se
znaju od malih nogu, a zajedno su i studirali u Sarajevu: Mirso
zurnalistiku, Pele stomatologiju. Onda ih je rat potjerao sa istog
dobojskog perona. Kad su 1997. “duldungasi” morali da odu iz Njemacke,
krenu njih dvojica u Italiju. Stane voz u Insbruku, sidju oni da popiju pivo,
dopadne im se okolina i – naruce jos jedno, gledajuci kako njihov voz odlazi
za Milano. Brzo pronadju posao u starackom domu a jos brze im se pridruze
njihove supruge, Mirsina Olja
i Predragova Dzenana.
Onda se u ovom dokumentarcu, u drugom cinu, radnja odvija ovako: Borka
i Salih bjeze od rata u Milano. Sestra Zvjezdana zavrsava gimnaziju na
italijanskom, pa odlazi kod brata u Insbruk na fakultet farmacije, potom u
Ameriku da diplomira. Kada je nedavno pocela raditi u jednoj apoteci u Becu
pitali su je koje jezike govori:
- Italijanski, engleski i njemacki. O da! Jos i srpski, hrvatski i bosanski, naturlich…
- Sehr gut! Wir suchen jemand der Balkanishe sprache spricht!…
Eto sta ti je poliglotizam! Dobijes posao, zbog poznavanja - nasih jezika!
U Austriji, u Insbruku, ima
jos Dobojlija. Medju najpoznatijim je Ibro Mulaomerovic, a tu su jos i Adnan Dautovic (Obad)
sa porodicom, Zoran
Bozic nekadasnji kajakas dobojskog"Vala", Larisa Tiric
sa suprugom Ivicom.
Neki su skijali odranije, a neki uzivaju sada u snjeznim ljepotama Alpa.
Begovici
sa snjeznih Alpa – Tim, Olja, Vanesa, Mirso i Milan
Mirso i Olja imaju troje
djece: najmladji Tim ima tri, Milan cetiri i po
a Vanesa punih deset. Zivi
i zdravi bili! Predrag
Tufegdzic i supruga Dzenana
imaju Lanu
od tri i po i Bojana
od sest godina. Takodje vrlo dobri “igraci” starih igracaka.
- Doduse, kao i u svemu drugom, bez znoja nije moglo, - kaze Pele. -
Mnoge noci smo znali presjediti u potrazi za informacijama ili u sortiranju i
pakovanju prodate robe. Mnogobrojne stare zeljeznice, lokomotive i vagoni,
autici, PEZ figurice, Lego- kockice i druge raznobojne igrackice mijenjale su
svoje vlasnike uz nasu posrednicku pomoc. Znali smo za ovih pet godina
poslati pakete u Australiju,Hong Kong,u Argentinu, Boliviju i Urugvaj,
Ameriku i Kanadu, o Njemackoj i Austriji da ne govorimo, ali i u Hrvatsku,
Srbiju, Sloveniju.
Mirso otkriva tajnu koja vecini ljudi nije poznata - sve igracke, koje
su ikada proizvedene, negdje su katalogizirane i u svakom momentu se moze
utvrditi koliko ta igrackica na trzistu vrijedi.
- Znamo cesto, poslije cetiri-pet piva, da se nasmijemo i kazemo da smo nas
dvojica, eto, jedini Bosanci u bijelome svijetu koji kupuju i prodaju stare
igracke.
Nismo zaradili neke milione, ali cini nam se da nasa ideja nije tako cesta pa
zbog toga smatramo da zasluzujemo da se nadjemo medju onima koji nisu isti
kao ostali - u aleji Dobojlija.
Peletova
ekipa – Predrag, Bojan, Dzenana i Lana
- Stvorili smo mi sebi pristojne
uslove za zivot od ovih igracaka i kao sto Bega kaze, nisu milioni, ali je
dovoljno za neke ekstra stvari u zivotu.
- Jako cesto dozivljavamo da se Austrijanci “izgube” i mozes im na licima
procitati totalno cudjenje: "Cuj, dva stranca-Bosanca, kupuju nase stare
igracke!" Onda propitkuju sta ce nam igracke, zbog cega ih kupujemo, sta
radimo sa njima i sve tako neka budalasta pitanja. Nije im jasno da smo se
“skinuli” sa baustele i sa pranja tanjira.
Nisu navikli da im ista drugo radimo osim prljavih poslova, da mozemo da
kontamo i na njihovoj grbaci nesto zaradimo. To im je
novina, a mi se u sebi smijemo i kontamo kolika je “pinka”.
Na Zapadu nije pristojno govoriti o zaradi. Te moralne obzire su izmislili
kapitalisti kako bi lakse mogli radnicima za isti posao placati manje. Medju
Dobojlijama nema tajni. Zarada nije uvijek ista, zavisi od "ulova".
Nekad par stotina eura, nekad bogami i vise. Ako u nekim novinama u Tirolu
vidite oglas “Kupujemo stare igracke”, znajte da iza toga stoje nase
Dobojlije, koji su se “naigrali” i postali specijalisti na trzistu. Njihova
imena kriju se iza nekih sifri na Internetu, na nekoliko E-Bay adresa gdje su
do sad imali preko 20.000 aukcija.
- U Tirolu je malo preskupo i komplikovano. Ovdje moras provesti minimum
deset godina i imati austrijsko drzavljanstvo da kupis nekretninu. Mi smo
odlucili ove godine preseliti se blize zavicaju – u Grac, gdje se planiramo
skrasiti i na “novom trzistu” nastaviti sa prodajom igracaka. U Insbruku smo
ionako “pocistili teren”!
- Mirso, je li istina ono o Vucku sa pocetka ove price?
- Jest, sto-posto! PEZ je u vrijeme Zimske Olimpijade u Sarajevu 1984.
izasao sa specijalnom serijom sa Vuckovom maskotom. To se prodavalo samo u
nasoj zemlji i moglo se kupiti za par dinara. Vucko danas kosta 150
Eura, dok se za original pakovanje (bombone plus kutijica) moze dobiti oko
800-900 Eura. Posebno je trazen Vucko sa zutim bob-sljemom. Neki rijetki
primjerci dostizu cijenu do dvije-tri hiljade!
- Meni najdrazi “posao” bio je jedan stari, izrazbijani autic – “Formula
jedan” iz 50-tih. Kupio sam od neke Austrijanke nekoliko igracaka, a ona mi
ovaj dade dzabe, da ga se rijesi! Cak, u prvih mah, nisam htio da ga uzmem! Kasnije
se pokazala njegova prava vrijednost! Za sve one ostale dobio sam par
stotina, a za onaj ruzni i neugledni 842 Eura.Te godine je godisnji odmor u
Istri bio financiran od ovog auta.
Tako ti je to i u zivotu. Stvari se ne mjere samo lijepom farbom,
“konfekcijom” i spoljasnjim izgledom.
Napisao: MIRKO JELEC
e-mail:
jelec@telus.net
|