Dobojlije u dijaspori: Mirso Kotoric, Australija KENGURI I
LEPINE |
||
Uz
e-mail Bate Misurica
stigle su dvije slike: lepine solo i lepine u rukama majstora. Pisalo je: “Ako vam
se probudi davno zaboravljeni miris i okus cuvenih
Aljinih lepina, javite se pa da dogovorimo "The
Lepina night in Majstor za lepine – Mirso Kotoric Ovu
vam pricu nikad niko ne
bi ispricao, a ja moram zbog neobicne kombinatorike i spremnosti majstora da otkrije tajnu recepta. Najcudnije u svemu je da pekar uopste nije pekar, vec mu radoznalost nije dala mira (a jedna Alma iz Australije,tj. iz Sarajeva se pravila
puno vazna i nije mu htjela kazati kako se to radi), pa se upustio u ovaj kulinarski eksperiment. U
zemlji kengura nas Dobojlija Mirso Kotoric,
nosen mirisom nostalgije
i uspomena, nadosao je na bosanske lepine.
Vjerujte svjedocima sa slike – izvrsne su!
Mirso, njegova supruga Sonja i sin Damir danas zive na
jugu planete, u Dzilongu (Geelong) , mjestu udaljenom pedesetak kilometara od Melburna. Daleko je od Tatjane i Sase, svoje djece iz
prvog braka, koji danas zive u Svicarskoj, a daleko je i od svoje carsije kojih 15.000 kilometara, U zadnjih 15 godina na svom izbjeglickom talasu doplovio je do mnogih obala
i namijenjao se brojnih konacista. -Bas
tako. Imam kucu u Australiji, ali jos uvijek kad se odnekud vracam ne kazem sebi:
Idem kuci! Zatekli ste me,
evo, u Kanadi na godisnjem odmoru, u posjeti mom surjaku Bati Misuricu. Njegova
sestra Sonja je moja supruga sa kojom imam sina Damira. Nisam svojom voljom
postao ptica selica, a sad vec kad jesam svejedno mi je gdje zivim. Mozda
Australiju zamijenim za Kanadu, mozda doselim na americki kontinet. Dobojlije u Vankuveru iskazali su na svoj
nacin dobrodoslicu nasem Australijancu. Okupili su se za vikend u jednom
parku pored rijeke Frejzer, zasvirali gitaru i zapjevali.Naravno, na rostilju
su se nasli cevapcici, a Mirso je na to gostoprimstvo uzvratio i tog jutra
poranio i za sve ispekao super ukusne lepine… Branko i Sanda Djukic, Slava Stanisic, Deni,Vesna i Zoran Blagoicevic, Aida i Slaven Krajina,
Azra i Dragan Mitrovic, Branka i Bato
Misuric, Ivana, Smilja i Mirko
Jelec. U srednjem redu Mirso Kotoric,
a ispred dobojski podmladak: Neven, Marina,
Boris, Dragana i Marko Putevi sudbine potvrduju
pravilo da se Dobojlije otisnuti od
zavicaja lakse prilagodjavaju vjetrovima promjena. Jedino sto im niko nije
mogao oduzeti na njihovom putu
okolo-naokolo je njihovo znanje, njihove vrijedne ruke i predanost familiji. Mirso,Sonja i Damir izasli su iz
Doboja 92-ge. U Njemackoj,
u blizini Bremena, pronalaze utociste i zapocinju od
nule.Vrijedne majstorske ruke koje su
ispekle alatnicarski zanat u “Dalekovotci” u Rudanci , “Energoinvestovoj” Tvornici nisko-naponske opreme na Usori
i na kraju kod zlatara Osmica, brzo pronalaze
posao. Taman su stali na
noge kad su domacini poceli otkazivati gostoprimstvo. Mirso nije cekao
“Abschibung”, famozni papir protjerivanja izbjeglica kojim se njemacka
“zapadna demokracija” posteno izbrukala. Srce ga je vuklo nazad u Bosnu. Bilo
je obecanja za posao, bilo je sansi za privatni biznis, ali nije islo. - Nakon Njemacke proveo sam 1997-me u Bosni, u
Doboju i Brijesnici, nesto manje od godine. Shvatio sam da nista vise nije
kao prije i da ce trebati dosta dok se ekonomija oporavi, a ja nazalost imam
samo jedan zivot koji nije mogao cekati.Morao sam misliti i na buducnost sina
Damira. Zato sam opet krenuo u nepoznato. Prijavio sam se u Zagrebu za
iseljavanje u Kanadu ili Australiju. Sticajem okolnosti, u tom momentu
Australija je imala otvoren program za useljavanje bosanskih izbjeglica i
mjesovitih brakova. Tako sam se sa koferima uspomena obreo u zemlji kengura. -Snasao
sam se relativno brzo, dobio posao u struci i jos vise se usavrsio u
izradi alata i njihovoj konstrukciji
u CAD-u, te
u programiranju CNC masina.
Sonja je dobila posao u jednom starackom domu, a pred sinom
su dobre ocjene u skoli bile jedina prava obaveza. Stvarno smo sretni da je
on tu zadacu odradio veoma uspjesno. Upravo privodi kraju fakultet i najesen
ce diplomirati i postati strucnjak za kompjutere. Damir,
rodica Dragana, Sonja i Mirso - Ocito, pred mladima je
perspektiva, njima se lakse otvaraju sva vrata. Zapad je vise njihov nego sto
pripada roditeljima. Hocu reci, barem na onom neracionalnom, emotivnom planu
Australija je vise Damirova nego tvoja? -
To je tacno. Sonja i ja bismo mogli sutra ponovo spakovati kofere i krenuti dalje. Kad nisam kod kuce,
tudjina nam je svugdje ista. Damir, medjutim, dozivljava Australiju kao svoju
domovinu, kao zemlju koja mu je dala sansu, a on je na putu da je iskoristi. -Ostali su barem dobojski
korijeni? -Jesu i oni su duboki. Moja
majka Munezeha
i moja sestra Seada
su se vratili u Doboj.Brat Sead
je takodje opremio svoju kucu, ali mu je zivot perspektivniji u Sarajevu,
gdje se sada nalazi. Naime, i sestra i brat ne mogu pronaci posao u Doboju. Sestra
svaki dan putuje na posao u Tuzlu! Zato i ja sebe vidim u zavicaju tek u
penzionerskim danima. -Mozda do tad bude
obnovljeno nase Amatersko pozoriste u kome si proveo dosta vremena? -Ne vjerujem. Ono sto je
nekad bilo vise se ne moze vratiti, nepovratno je izgubljeno. Ja sam proveo
dosta svog slobodnog vremena u Teatru u magazi, glumio sam Hasanagu u “Hasanaginici”, komediji Rasida Muminagica,
gdje je glavni junak na privremenom radu u Njemackoj dok Hasanaginica pati. Medjutim,
vise sam bio angaziran iza scene kao scenski majstor. Mislim da takvog
entuzijazma vise nema. Nema ni Branke
Alicehajic, ni Duska Kresoje,ni Zdenke Kacavende
a dobojski talenti su sada na raznim stranama svijeta. Znam da Kreso Vrebac
sa suprugom Darijom
radi i glumi u Celju, da je Ivica
Sego u Dalasu, a izgubio sam trag Nermilu Beslagicu, Seni Mustajbasic,
Sladjani
Bukejlovic i drugim meni dragim ljudima iz moje
mladosti. Volio bih ih jos jednom sresti. Australijanac na kanadskim planinama -Kako
trosis slobodno vrijeme u Australiji? Prica se da je tamo lov na kengure unosan? -Kengur
je zastitni znak Australije. Prisutan je svuda: na australijskim dolarima, na
grbu, na zastavi, ali nazalost i u -
mesnici! Pod isprikom da unistavaju usjeve i da umanjuju ispasu
ovcama, te divne i pametne zivotinje su zrtva biznisa. Prvo su ih doseljenici
protjerali sa priobalnog podrucja u unutrasnjost, a onda ih nemilosrdno
ubijaju zbog mesa i koze. Odrasli crveni kengur moze dostici visinu do dva
metra i tezinu od oko 90 kilograma, dok su sivi kenguri znatno manji. To su
nocne zivotinje, biljojedi, koji idu na ispasu u krdima, dok danju drijemaju.
Procjenjuje se da u Australiji ima oko 50 miliona kengura. Medjutim, vlada
odobrava izlov, a godisnje kvote se krecu preko milion komada.Ubijanje
kengura je postalo sramotni biznis. Mnogi fudbaleri sirom svijeta vjerovatno
ne znaju kada navlace “Adidasove” kopacke da su napravljene od kengurove
koze! Kazu da im je meso ukusno, ali nesto se u meni protivilo
da ga probam. Mene privlaci ribolov. Nabavio sam
kompletnu opremu i kad god mogu skoknem na obalu. Zahvaljuci jakim sindikalnim
organizacijama, industrijski radnici u Australiji rade cetiri dana u sedmici,
a tri odmaraju. U pravilu imaju cetiri
sedmice godisnjeg odmora, ali nakon deset godina provedenih u istoj firmi
radnik ima pravo na osam sedmica godisnjeg! Tog nije bilo ni u socijalizmu! Posto
slobodnog vremena imam na pretek,dva puta nedjeljno igram lopte sa rajom a
iskusao sam se i u svim nacinima
ribolova. Najvise mi se dopada kada u svojim
gumenim cizmama zagazim u okean do pasa i zabacim udicu. To me relaksira i to
mi je nekako najvise sportski. Riba i australijanska vina su u samom
svjetskom vrhu. Posebno kad im se dodaju vruce lepine!
*** Kako se prave najbolje lepine? Mirso otkriva tajnu: Tijesto mora biti zitko i
kad jednom nadodje, valja ga iznova promijesiti
a potom treba odlezati u frizideru najmanje tri-cetiri, a najduze 12 sati. Poslije toga, tijesto se istrese na brasno
i uvalja. Nakon sto se oblikuju, gornju povrsinu lepine treba premazati smjesom razmucenog cijelog jajeta. Rerna
mora biti unaprijed dobro zagrijana na temperaturi od 220-230 stepeni
Celzijusa. Lepine treba hitro ubaciti na vruc pleh ili vecu tepsiju ( i
paziti da se ne oprzi!) Ako virite kroz staklo rerne (sto je preoporucljiva
radost za pocetnike) pred ocima ce vam za pet minuta narasti mala lopta. Premazana
gornja povrsina lepine ne dozvoljava toploti da izbije vani i to je zapravo
trik koji lepinu cini vazdusastom i socnom. Kad lopta od tijesta porumeni
(otrpilike za pet-sest minuta),ne cekajte da splasne, vadite miris zavicaja iz rerne. Ne dajte im da se
posve ohlade – navali narode! Posebno su dobre sa kajmakom i cevapcicima. A jos su bolje kad ih dijelite sa komsijama i
prijateljima. . |
||
|