Dobojlije u dijaspori:   Mirso Kotoric, Australija

 

 

                                          KENGURI  I LEPINE

 

 

 

                         Uz e-mail Bate Misurica stigle su dvije slike: lepine solo i lepine u rukama majstora. Pisalo je: “Ako vam se probudi davno zaboravljeni miris i okus cuvenih Aljinih lepina, javite se pa da dogovorimo "The Lepina night in Vancouver".Vas domacin za ovu priliku stize iz daleke Australije…” Odlazilo se u goste i zbog manjihizazova”, pa je ovaj prihvacen objerucke. I stvarno na stolu su cekale friske, mirisne lepine a majstor se blazeno smjeskao i drzao za oprzeni prst! Tudja rerna – muka je golema! Nije na ruku!  Za tili cas stigli su sa rostilja i cevapcici, poteklo je hladno pivo i price iz dobojskih davnina …

 

 

Majstor za lepineMirso Kotoric

 

                        Ovu vam pricu nikad niko ne bi ispricao, a ja moram zbog neobicne kombinatorike i spremnosti majstora da otkrije tajnu recepta. Najcudnije u svemu je da pekar uopste nije pekar, vec mu radoznalost nije dala mira  (a jedna Alma iz Australije,tj. iz Sarajeva se pravila puno vazna i nije mu htjela kazati kako se to radi), pa se upustio u ovaj kulinarski eksperiment. U zemlji kengura nas Dobojlija Mirso Kotoric, nosen mirisom nostalgije i uspomena, nadosao je na bosanske lepine. Vjerujte svjedocima sa slikeizvrsne su!

                         Mirso, njegova supruga Sonja i sin Damir danas zive na jugu planete, u Dzilongu (Geelong) , mjestu udaljenom pedesetak kilometara od Melburna. Daleko je od Tatjane i Sase, svoje djece iz prvog braka, koji danas zive u Svicarskoj, a daleko je i od svoje carsije  kojih 15.000 kilometara,  U zadnjih 15 godina  na svom izbjeglickom talasu doplovio je do mnogih obala i namijenjao se brojnih konacista.

                        -Bas tako. Imam kucu u Australiji, ali jos uvijek kad se odnekud  vracam ne kazem sebi: Idem kuci! Zatekli ste me, evo, u Kanadi na godisnjem odmoru, u posjeti mom surjaku Bati Misuricu. Njegova sestra Sonja je moja supruga sa kojom imam sina Damira. Nisam svojom voljom postao ptica selica, a sad vec kad jesam svejedno mi je gdje zivim. Mozda Australiju zamijenim za Kanadu, mozda doselim na americki kontinet.

                       Dobojlije u Vankuveru iskazali su na svoj nacin dobrodoslicu nasem Australijancu. Okupili su se za vikend u jednom parku pored rijeke Frejzer, zasvirali gitaru i zapjevali.Naravno, na rostilju su se nasli cevapcici, a Mirso je na to gostoprimstvo uzvratio i tog jutra poranio i za sve ispekao super ukusne lepine…

 

 

Branko i Sanda Djukic, Slava Stanisic, Deni,Vesna i Zoran Blagoicevic, Aida i Slaven Krajina, Azra i Dragan Mitrovic, Branka i Bato Misuric, Ivana, Smilja i Mirko Jelec. U srednjem redu Mirso Kotoric, a ispred dobojski podmladak: Neven, Marina, Boris, Dragana i Marko

 

                       Putevi sudbine potvrduju pravilo da se Dobojlije otisnuti od zavicaja lakse prilagodjavaju vjetrovima promjena. Jedino sto im niko nije mogao oduzeti na njihovom putu okolo-naokolo je njihovo znanje, njihove vrijedne ruke i predanost familiji. Mirso,Sonja i Damir izasli su iz Doboja 92-ge. U Njemackoj, u blizini Bremena, pronalaze utociste i zapocinju od nule.Vrijedne majstorske ruke koje su ispekle alatnicarski zanat u “Dalekovotci” u Rudanci , “EnergoinvestovojTvornici nisko-naponske opreme na Usori i na kraju kod zlatara Osmica, brzo pronalaze posao. Taman su stali na noge kad su domacini poceli otkazivati gostoprimstvo. Mirso nije cekao “Abschibung”, famozni papir protjerivanja izbjeglica kojim se njemacka “zapadna demokracija” posteno izbrukala. Srce ga je vuklo nazad u Bosnu. Bilo je obecanja za posao, bilo je sansi za privatni biznis, ali nije islo.

                   - Nakon  Njemacke proveo sam 1997-me u Bosni, u Doboju i Brijesnici, nesto manje od godine. Shvatio sam da nista vise nije kao prije i da ce trebati dosta dok se ekonomija oporavi, a ja nazalost imam samo jedan zivot koji nije mogao cekati.Morao sam misliti i na buducnost sina Damira. Zato sam opet krenuo u nepoznato. Prijavio sam se u Zagrebu za iseljavanje u Kanadu ili Australiju. Sticajem okolnosti, u tom momentu Australija je imala otvoren program za useljavanje bosanskih izbjeglica i mjesovitih brakova. Tako sam se sa koferima uspomena obreo u zemlji kengura.

                    -Snasao sam se relativno brzo, dobio posao u struci i jos vise se usavrsio u izradi alata i njihovoj  konstrukciji u CAD-u, te  u programiranju CNC masina. Sonja je dobila posao u jednom starackom domu, a pred sinom su dobre ocjene u skoli bile jedina prava obaveza. Stvarno smo sretni da je on tu zadacu odradio veoma uspjesno. Upravo privodi kraju fakultet i najesen ce diplomirati i postati strucnjak za kompjutere.

 

Damir, rodica Dragana, Sonja i Mirso

 

                   - Ocito, pred mladima je perspektiva, njima se lakse otvaraju sva vrata. Zapad je vise njihov nego sto pripada roditeljima. Hocu reci, barem na onom neracionalnom, emotivnom planu Australija je vise Damirova nego tvoja?

                   - To je tacno. Sonja i ja bismo mogli sutra ponovo spakovati kofere  i krenuti dalje. Kad nisam kod kuce, tudjina nam je svugdje ista. Damir, medjutim, dozivljava Australiju kao svoju domovinu, kao zemlju koja mu je dala sansu, a on je na putu da je iskoristi.

                   -Ostali su barem dobojski korijeni?

                   -Jesu i oni su duboki. Moja majka Munezeha i moja sestra Seada su se vratili u Doboj.Brat Sead je takodje opremio svoju kucu, ali mu je zivot perspektivniji u Sarajevu, gdje se sada nalazi. Naime, i sestra i brat ne mogu pronaci posao u Doboju. Sestra svaki dan putuje na posao u Tuzlu! Zato i ja sebe vidim u zavicaju tek u penzionerskim danima.

                   -Mozda do tad bude obnovljeno nase Amatersko pozoriste u kome si proveo dosta vremena?

                   -Ne vjerujem. Ono sto je nekad bilo vise se ne moze vratiti, nepovratno je izgubljeno. Ja sam proveo dosta svog slobodnog vremena u Teatru u magazi, glumio  sam Hasanagu u “Hasanaginici”, komediji Rasida Muminagica, gdje je glavni junak na privremenom radu u Njemackoj dok Hasanaginica pati. Medjutim, vise sam bio angaziran iza scene kao scenski majstor. Mislim da takvog entuzijazma vise nema. Nema ni Branke Alicehajic, ni Duska Kresoje,ni Zdenke Kacavende a dobojski talenti su sada na raznim stranama svijeta. Znam da Kreso Vrebac sa suprugom Darijom radi i glumi u Celju, da je Ivica Sego u Dalasu, a izgubio sam trag Nermilu Beslagicu, Seni Mustajbasic, Sladjani Bukejlovic i drugim meni dragim ljudima iz moje mladosti. Volio bih ih jos jednom sresti.

 

Australijanac na kanadskim planinama

 

                   -Kako trosis slobodno vrijeme u Australiji? Prica se da  je tamo lov na kengure unosan?

                   -Kengur je zastitni znak Australije. Prisutan je svuda: na australijskim dolarima, na grbu, na zastavi, ali nazalost i u -  mesnici! Pod isprikom da unistavaju usjeve i da umanjuju ispasu ovcama, te divne i pametne zivotinje su zrtva biznisa. Prvo su ih doseljenici protjerali sa priobalnog podrucja u unutrasnjost, a onda ih nemilosrdno ubijaju zbog mesa i koze. Odrasli crveni kengur moze dostici visinu do dva metra i tezinu od oko 90 kilograma, dok su sivi kenguri znatno manji. To su nocne zivotinje, biljojedi, koji idu na ispasu u krdima, dok danju drijemaju. Procjenjuje se da u Australiji ima oko 50 miliona kengura. Medjutim, vlada odobrava izlov, a godisnje kvote se krecu preko milion komada.Ubijanje kengura je postalo sramotni biznis. Mnogi fudbaleri sirom svijeta vjerovatno ne znaju kada navlace “Adidasove” kopacke da su napravljene od kengurove koze! Kazu da im je meso ukusno, ali nesto se u meni protivilo da ga probam.

Mene privlaci ribolov. Nabavio sam kompletnu opremu i kad god mogu skoknem na obalu. Zahvaljuci jakim sindikalnim organizacijama, industrijski radnici u Australiji rade cetiri dana u sedmici, a tri  odmaraju. U pravilu imaju cetiri sedmice godisnjeg odmora, ali nakon deset godina provedenih u istoj firmi radnik ima pravo na osam sedmica godisnjeg! Tog nije bilo ni u socijalizmu!

                  Posto slobodnog vremena imam na pretek,dva puta nedjeljno igram lopte sa rajom a iskusao sam se i u svim  nacinima ribolova. Najvise mi se dopada kada u svojim gumenim cizmama zagazim u okean do pasa i zabacim udicu. To me relaksira i to mi je nekako najvise sportski. Riba i australijanska vina su u samom svjetskom vrhu. Posebno kad im se dodaju vruce lepine!

 

                                                    ***

                                                 

 

                      Kako se prave najbolje lepine? Mirso otkriva tajnu: Tijesto mora biti zitko i kad jednom nadodje, valja ga iznova promijesiti a potom treba odlezati u frizideru najmanje tri-cetiri, a najduze 12 sati. Poslije toga, tijesto se istrese na brasno i uvalja. Nakon sto se oblikuju, gornju povrsinu lepine treba premazati smjesom razmucenog cijelog jajeta. Rerna mora biti unaprijed dobro zagrijana na temperaturi od 220-230 stepeni Celzijusa. Lepine treba hitro ubaciti na vruc pleh ili vecu tepsiju ( i paziti da se ne oprzi!) Ako virite kroz staklo rerne (sto je preoporucljiva radost za pocetnike) pred ocima ce vam za pet minuta narasti mala lopta. Premazana gornja povrsina lepine ne dozvoljava toploti da izbije vani i to je zapravo trik koji lepinu cini vazdusastom i socnom. Kad lopta od tijesta porumeni (otrpilike za pet-sest minuta),ne cekajte da splasne, vadite  miris zavicaja iz rerne. Ne dajte im da se posve ohlade – navali narode! Posebno su dobre sa kajmakom i cevapcicima. A jos su bolje kad ih dijelite sa komsijama i prijateljima.

.

 

                                            Napisao: MIRKO JELEC

                                           e-mail: jelec@telus.net

 

                                www.tipura.com // Nase novine 2007