Susreti: Bariša Jelavić - Bobi, Gornja Foča kod Doboja
"ODRŽIVI"
POVRATAK U BOBIJEVOM ŠLJIVIKU |
U Foči kod Doboja, Bariša Jelavić podigao je šljivik, 3.500 stabala sa kojih u punom
rodu očekuje prinos preko 100 tona šljive. Dio će otići
na tržište kao svježe konzumno
voće, a ostatak u veliku burad i kazane iz kojih će
poteći 8000 litara rakije. Etikete su već spremne.
Pod nazivom "Fočanka",
tradicionalni proizvod Bosne ponosne, vodjen marketinškom rukom svoga gazde,
stići će u razne krajeve svijeta. Pored šljivovice, biće u Foči još i rakije od
kruške, jabuke i dunje!
- Prošle godine
sam obrao pet tona dunje! A
od stotinu kilograma dobije se tek četiri litra rakije dunjevače. Miriše kao dunja sa
ormara! Košta, doduše, više od bilo kod
pića, proizvodna cijena je oko 25 KM, ali je zato sto
put bolja od najboljeg viskija! O šljivovici da ne govorim. Žuta kao med, ljuta 45 stepeni! Nekad je piće, nekad je lijek! Uz bolju
reklamu, to bi mogao biti be-ha izvozni artikal broj jedan. Naš kraj je idealan
za uzgoj šljive.
Bariša Jelavić, zvani Bare, a još poznatiji kao Bobi, rodjen je u Foči u septembru 1952. godine. Ovaj
vitalni zemljak, kome bi čovjek dao prije pedeset
nego šezdeset "banki", ponio je svoje rodno mjesto
u srcu, vrativši mu se opet kad je povratak
najteži i njegovom zavičaju najpotrebniji. Nekad je u ovom lijepom selu, smještenom na polovini onog
starog puta izmedju Doboja i Dervente, bilo
oko 4000 stanovnika. Samo u Gornjoj Foči bilo je 420
kuća. Porušene su nemilosrdno, sve do jedne, Bobijeva medju prvima. Nakon rata obnovljeno je u Gornjoj Foči 120 kuća. Medjutim, samo u njih 36 gori svjetlo. U preostalim, navrati neko ponekad. Ljudi su otišli,
jer su morali. Da zlo
bude veće, sad im je vlast smislila
zakon kojim će definitivno dovršiti proces etničkog čišćenja.
Riječ je o Zakonu o katastru po kome
će protjerani sa svojih ognjišta,
morati plaćati porez na ruševine
i zgarišta, na korov, na
pokradene i posječene šume. Ukoliko, pak, ne plate taj apsurdni porez, po tom istom nevjerovatnom zakonu može im
biti oduzeta njihova imovina. Naravno, onima koji su rušili
njihove kuće ne pada na pamet
da ih obnove,
već bi da im sad u miru "legalno" oduzmu zemlju, ili da
prognanike natjeraju da svoju očevinu
prodaju u bescijenje. Bez škole, doktora
i sigurnog posla, nema ni
pravog održivog povratka. Uz pecaru, hladnjaču, ribnjak i mini-farmu jarića, imanje Bobija Jelavića predstavlja jedini gospodarski objekat u Foči. Domaćin je priveo kulturi 40 dunuma zemlje, a posjed zaokružio sa još deset dunuma
šume. - Sve je bilo zaraslo
u ostruge i korov, - prisjeća se Bobi kako je okućnica izgledala nakon rata. -Kuća je bila minirana i srušena do temelja. Pokradeno je što se moglo odnijeti. Meni su ostavljene ruševine. Do kuće se nije moglo prići.
Krčio sam 2002-ge zemlju bagerima, uzorao, pa tek naredne godine uz pomoć i stručne savjete našeg najpoznatijeg stručnjaka iz oblasti voćarstva,
doktora nauka Željku Prgometa, počeo saditi voćke. Kuću sam obnovio 2004. godine. Tad sam
naručio muziku, pozvao moje prijatelje
svih vjera i nacija i
napravio veselje! Bobi Jelavić je, treba li to reći,
veoma neobična, kontroverzna, ali prije svega poduzimljiva,
vitalna osoba. Drži do sebe, poštuje druge. Pun je pozitivne energije, uvijek raspoložen i
spreman za druženje. O njemu njemačka televizija upravo snima
dokumentarni film. Iz mnogočlane je obitelji pa su ga roditelji nakon
osnovne škole, da im olakša teret školovanja djece, poslali u Biskupijsku klasičnu gimnaziju i sjemenište
"Paulinum" u Subotici. Nakon škole,
umjesto da postane fratar, Bobi se otisnuo u svijet. Zbog političkih
stavova, nakon Hrvatskog proljeća, vlast mu je prijetila zatvorom, pa je
1973. nastavio, ili bolje reći započeo život u Njemačkoj. Tri
puta se ženio, bavio se i još uvijek se bavi ugostiteljstvom. Jedno vrijeme
držao je tri restorana u Bavarskoj. Danas ima samo jedan (ali vrijedan) u Starnbergu,
tridesetak kilometara južno od Minhena, poznatom jezerskom izletištu
Bavaraca. U Bobijevim restoranima već
dugo godina radi Josip Matković - Toza, jedan od onih visprenih i
duhovitih Dobojlija, koji su ostavili pečat gradu iz svog vremena. Inače,
kod Bobija u Njemačkoj uvijek je dobijao konak i utočište poneko od
Dobojlija. O restoranu sad brine supruga, osoblje i posluga, jer gazda
veći dio godine provodi u svojoj Foči. Istina, ima još jednu
kuću-vikendicu na moru, u Poreču, ali ova, izgradjena na očevini,
se smatra "pravom kućom". - Ovdje je najljepše.
Pogledajte samo ovu ljepotu! - upire prstom u valovite brežuljke svog
zavičaja, zelenilo, čist zrak i bijele oblake što plove plavim nebom.
-Ovo je raj na zemlji! Niko od nas nije otišao zato što je htio, već što
je morao. Vrijeme je za povratak na svoje!
"Održivi povratak"
postao je politička floskula iza koje se krije nemoć države da postane
državom. Na svoje se vraćaju starci, uvjereni kako im je kod rodne
kuće najljepše. Bez mogućnosti zaposlenja, mladima zavičaj
nudi jedino uspomene od kojih se ne živi. U Foči nema djece. Bobi
Jelavić je svoje imanje, svoj voćnjak, podigao sopstvenim parama.
Kad bi političari ozbiljno željeli da se ljudi vrate vjerovatno bi se
potrudili da pronadju sredstva kojima bi se finansirali projekti obnove. Nažalost,
takvih poticaja nema. Dvoličnost politike koja je započela
etničko čišćenje, a sad ga svojim indolentnim odnosom
dovršava, možda je najočitija na konkretnom primjeru: umjesto
povratnicima, milionski kredit za podizanje voćnjaka dodijeljen je
premijerovom sinu u Laktašima! Sa tim parama moglo se vratiti stotinu familija u Posavinu, ili mjesta oko
Doboja i Dervente. Koga još briga za opustošena
hrvatska sela? Najistrajniji, poput Bariše Jelavića, vodjeni jedino svojom ljubavlju prema rodnom mjestu, rade i čuvaju
svoj "grunt", ozarenog
lica kazuju gostu: "Ovo je raj na zemlji!"
Na entitetsko rukovodstvo iz Banja Luke, očito je, ne može se puno računati. Oni kredite dodjeljuju sami sebi, a smišljaju zakone kako da poreskom
politikom dovrše započeti posao i definitivno dokrajče i ono malo nade
u budućnost povratka.
Opustošena sela može spasiti jedino inat da
se očuva djedovina.
No, da li je to dovoljno? Možda zasadjivanje voćnjaka može pružiti neku varijantu isplative ekonomske veze. Evropa nije daleko, MIRKO JELEČ www.tipura.com // Naše novine 2011.
|