Susreti: Bariša Jelavić - Bobi, Gornja Foča kod Doboja

 

                                 "ODRŽIVI" POVRATAK U BOBIJEVOM ŠLJIVIKU

 

 

 

                U Foči kod Doboja, Bariša Jelavić podigao je šljivik, 3.500 stabala sa kojih u punom rodu očekuje prinos preko 100 tona šljive. Dio će otići na tržište kao svježe konzumno voće, a ostatak u veliku burad i  kazane iz kojih će poteći 8000 litara rakije. Etikete su već spremne. Pod nazivom "Fočanka", tradicionalni proizvod Bosne ponosne, vodjen marketinškom rukom svoga gazde, stići će u razne krajeve svijeta. Pored šljivovice, biće u Foči još i rakije od kruške, jabuke i dunje!


Žuta kao med - ljuta kao povratnika jed

              - Prošle godine sam obrao pet tona dunje! A od stotinu kilograma dobije se tek četiri litra rakije dunjevače. Miriše kao dunja sa ormara! Košta, doduše, više od bilo kod pića, proizvodna cijena je oko 25 KM, ali je zato sto put bolja od najboljeg viskija! O šljivovici da ne govorim. Žuta kao med, ljuta 45 stepeni! Nekad je piće, nekad je lijek! Uz bolju reklamu, to bi mogao biti be-ha izvozni artikal broj jedan.  Naš kraj je idealan za uzgoj šljive.


Bariša Jelavić - Bobi       

         Bariša Jelavić, zvani Bare, a još poznatiji kao Bobi, rodjen je u Foči u septembru 1952. godine. Ovaj vitalni zemljak, kome bi čovjek dao prije pedeset nego šezdeset "banki", ponio je svoje rodno mjesto u srcu, vrativši mu se opet kad je povratak najteži i njegovom zavičaju najpotrebniji. Nekad je u ovom lijepom selu, smještenom na polovini onog starog puta izmedju Doboja i Dervente, bilo oko 4000 stanovnika. Samo u Gornjoj Foči  bilo je 420 kuća. Porušene su nemilosrdno, sve do jedne, Bobijeva medju prvima. Nakon rata obnovljeno je u Gornjoj Foči 120 kuća. Medjutim, samo u njih 36 gori svjetlo. U preostalim, navrati neko ponekad.  Ljudi su otišli, jer su morali. Da zlo bude veće, sad im je vlast smislila zakon kojim će definitivno dovršiti proces etničkog čišćenja. Riječ je o Zakonu o katastru po kome će protjerani sa svojih ognjišta, morati plaćati porez na ruševine i zgarišta, na korov, na pokradene i posječene šume. Ukoliko, pak, ne plate taj apsurdni porez, po tom istom nevjerovatnom zakonu može im biti oduzeta njihova imovina. Naravno, onima koji su rušili njihove kuće ne pada na pamet da ih obnove, već bi da im sad u miru "legalno" oduzmu zemlju, ili da prognanike natjeraju da svoju očevinu prodaju u bescijenje. Bez škole, doktora i sigurnog posla, nema ni pravog održivog povratka. Uz pecaru, hladnjaču, ribnjak i mini-farmu jarića, imanje Bobija Jelavića predstavlja jedini gospodarski objekat u Foči. Domaćin je priveo kulturi 40 dunuma zemlje, a posjed zaokružio sa još deset dunuma šume.

               - Sve je bilo zaraslo u ostruge i korov, - prisjeća se Bobi kako je okućnica izgledala nakon rata. -Kuća je bila minirana i srušena do temelja. Pokradeno je što se moglo odnijeti. Meni su ostavljene ruševine. Do kuće se nije moglo prići. Krčio sam 2002-ge zemlju bagerima, uzorao, pa tek naredne godine uz pomoć i stručne savjete našeg najpoznatijeg stručnjaka iz oblasti voćarstva, doktora nauka Željku Prgometa, počeo saditi voćke. Kuću sam obnovio 2004. godine. Tad sam naručio muziku, pozvao moje prijatelje svih vjera i nacija i napravio veselje!

                 

 

                Bobi Jelavić je, treba li to reći, veoma neobična, kontroverzna, ali prije svega poduzimljiva, vitalna osoba. Drži do sebe, poštuje druge. Pun je pozitivne energije, uvijek raspoložen i spreman za druženje. O njemu njemačka televizija upravo snima dokumentarni film. Iz mnogočlane je obitelji pa su ga roditelji nakon osnovne škole, da im olakša teret školovanja djece, poslali u Biskupijsku klasičnu gimnaziju i sjemenište "Paulinum" u Subotici. Nakon škole, umjesto da postane fratar, Bobi se otisnuo u svijet. Zbog političkih stavova, nakon Hrvatskog proljeća, vlast mu je prijetila zatvorom, pa je 1973. nastavio, ili bolje reći započeo život u Njemačkoj. Tri puta se ženio, bavio se i još uvijek se bavi ugostiteljstvom. Jedno vrijeme držao je tri restorana u Bavarskoj. Danas ima samo jedan (ali vrijedan) u Starnbergu, tridesetak kilometara južno od Minhena, poznatom jezerskom izletištu Bavaraca.  U Bobijevim restoranima već dugo godina radi Josip Matković - Toza, jedan od onih visprenih i duhovitih Dobojlija, koji su ostavili pečat gradu iz svog vremena. Inače, kod Bobija u Njemačkoj uvijek je dobijao konak i utočište poneko od Dobojlija. O restoranu sad brine supruga, osoblje i posluga, jer gazda veći dio godine provodi u svojoj Foči. Istina, ima još jednu kuću-vikendicu na moru, u Poreču, ali ova, izgradjena na očevini, se smatra "pravom kućom".

               - Ovdje je najljepše. Pogledajte samo ovu ljepotu! - upire prstom u valovite brežuljke svog zavičaja, zelenilo, čist zrak i bijele oblake što plove plavim nebom. -Ovo je raj na zemlji! Niko od nas nije otišao zato što je htio, već što je morao. Vrijeme je za povratak na svoje!


Sve u znaku zavičaja

              "Održivi povratak" postao je politička floskula iza koje se krije nemoć države da postane državom. Na svoje se vraćaju starci, uvjereni kako im je kod rodne kuće najljepše. Bez mogućnosti zaposlenja, mladima zavičaj nudi jedino uspomene od kojih se ne živi. U Foči nema djece. Bobi Jelavić je svoje imanje, svoj voćnjak, podigao sopstvenim parama. Kad bi političari ozbiljno željeli da se ljudi vrate vjerovatno bi se potrudili da pronadju sredstva kojima bi se finansirali projekti obnove. Nažalost, takvih poticaja nema. Dvoličnost politike koja je započela etničko čišćenje, a sad ga svojim indolentnim odnosom dovršava, možda je najočitija na konkretnom primjeru: umjesto povratnicima, milionski kredit za podizanje voćnjaka dodijeljen je premijerovom sinu u Laktašima! Sa tim parama moglo se vratiti stotinu familija u Posavinu, ili mjesta oko Doboja i Dervente. Koga još briga za opustošena hrvatska sela?  Najistrajniji, poput Bariše Jelavića, vodjeni jedino svojom ljubavlju prema rodnom mjestu, rade i čuvaju svoj "grunt", ozarenog lica kazuju gostu: "Ovo je raj na zemlji!"


Voćnjak u Foči - Bobijev raj na zemlji

             Na entitetsko rukovodstvo iz Banja Luke, očito je, ne može se puno računati. Oni kredite dodjeljuju sami sebi, a smišljaju zakone kako da poreskom politikom dovrše započeti posao i definitivno dokrajče i ono malo nade u budućnost povratka. Opustošena sela može spasiti jedino inat da se očuva djedovina. No, da li je to dovoljno? Možda zasadjivanje voćnjaka može pružiti neku varijantu isplative ekonomske veze. Evropa nije daleko, Zagreb još manje, za čas se može stići do Foče. Voćnjaci ne moraju imati Bobijevih hiljadu stabala, može se započeti i sa pedeset. I ne mora se sjediti uz krušku, jabuku i šljivu. Minimalna ulaganja uz povremene dolaske za održavanje i njegu stabala, dala bi za četiri-pet godina prve ekonomski održive, samoisplative plodove, koji bi značili više od trenutno nedostižnog "održivog povratka" iz govora političara. Na kraju krajeva,voćnjaci radjaju trideset godina.  Nadžive i ljude i države.

 

 

                                                    MIRKO JELEČ
                                     E-mail: mirko.jelec@gmail.com

                                  www.tipura.com // Naše novine 2011.