Dobojlije u dijaspori – dr Nermin Skrbo, Norveska

POSLJEDNJA ADRESA - OTOK VIS

Dilema da li je doktor Nermin Skrbo Sarajlija iz Doboja, ili Dobojlija iz Sarajeva ne moze biti lako odgonetnuta. Dobojlija je po rodjenju i zaposlenju. Vrijeme izmedju pripada Sarajevu. Uz obale Miljacke je odrastao, zavrsio skole, ozenio se pa se u potrazi za poslom, cudne li sudbine, opet vratio u Doboj. Dosao je u dobojsku bolnicu sa suprugom Mirsadom. Oboje kao mladi ljekari stazisti kontali su bice u Doboju nakratko, da odrade staz pa ce nazad u Sarajevo. Ali, jest vraga! Doboj je onda pokazao svoje pravo lice, sirokogrud, prijateljski otvoren, nenaucen na bilo kakve podjele (bilo je to nekad tako!), naprosto je svakog novodoslog tjerao da ga prigrli i ostane. I tako je doktor Skrbo (p)ostao Dobojlija. Onda su stigli do specijalizacije, ona kao ocni ljekar, a on kao specijalista za uho, grlo, nos. U Doboju su im se rodile kcerke Nirma i Djana. Oboje su poslije presli u zdravstveni centar dobojskog zeljeznickog cvora. Nermin se bavio predano svojim pozivom i sportom. Dugo godina bio je klupski ljekar dobojskog zenskog Rukometnog kluba“Zeljeznicar”. Zivot je tekao lagodno, ni slutiti nije mogao sta se iza brda sprema.

Iz albuma uspomena: Slika iz maja 1981. Doktorska torbica pomagala je godinama dobojskom “Zeljeznicaru”. Dr Skrbo okruzen rukometasicama. Sa strane stoje trener Milorad Dejanovic i maser Bajro (Foto:www.tipura.com)

- Mene je rat docekao u Derventi – pocinje svoje kazivanje.-Stanovali smo i dalje u Doboju. Mirsada je radila kao oftamolog u zeljeznickom dispanzeru a ja sam zadnje cetiri godine bio zaposlen u derventskoj bolnici i svaki dan sam putovao. Dozivio sam rat u Derventi,13. aprila sam se izvukao kroz borbene polozaje. Pustili su me da prodjem, da bih narednog dana poslao suprugu i djecu kod mamine rodice u Zagreb.

Ostao sam u Doboju sam. Kada sam vidio 28. aprila kako vojska postavlja sklonista i one
vrece pred Domom JNA, bilo mi je jasno da je rat stigao i do Doboja. Sjeo sam u auto i krenuo ka Sarajevu, ka roditeljima. Dalje od Kaknja nisam mogao. Ipak, udjem u Sarajevo vozom, posljednjim kojeg su pustili da prodje, sa dr Sejom Alagicem, kolegom iz dobojske zeljeznicke ambulante... Sejo je poginuo dva mjeseca kasnije, na svoj rodjendan, 26. jula 1992. Tuga i uzas. Pao je na ulici, od granate… Ostao sam u obrucu, u najgorim mogucim ratnim strahotama. Trudio sam se da kao ljekar koliko god mogu pomognem nesretnim ljudima. Radio sam kao ratni hirurg na Dobrinji. Onda sam kao dobrovoljac otisao u Gorazde, u najveci moguci pakao sto postoji. Pjesacili smo 50 kilometara da udjemo u grad. Tamo sam bio tri mjeseca. Pred sam kraj moje smjene tesko je stradao moj kolega, koga sam operisao i koga sam kao teskog ranjenika dopratio do Zenice, a potom do Zagreba.

- Pretpostavljam da si onda krenuo ka Zapadu?

- Ne! Jos ne! Kada sam stigao u Zagreb bio je 1. novembar, svi putevi preda mnom su bili otvoreni, ali ja sam i nadalje bio u svom “ratnom” filmu i bosanskom rodoljublju. Prijavio sam se u Hrvatski vojni stozer da me vrate nazad u Bosnu.U Sarajevo nisam mogao uci, ali htio sam zato u Gradacac. Receno mi je da cu biti potrebniji u Orasju, da pomognem timu u kome su vec bili dobojski doktori Miroslav-Ciro Ratancic, Murat Djogic, te moje kolege iz Dervente hirurg Cazim Kraljusic, anesteticar Miralem, casna sestra Ana, moja instrumentarka, pa dr Perica Jelecevic, dr Miho Ilic. Kasnije je dosao i dobojski hirurg dr Vlado Cilic. U Orasju sam proveo deset mjeseci. Dobio sam i cin bojnika hrvatske vojske! Onda je nastupio raskol u Hercegovini. Svi ljekari Muslimani u Mostaru su pohapseni. Odlucio sam da idem jer nisam zelio da u takvom ratu ucestvujem, da budem bilo ciji kurban. Jedino rjesenje, zbog djece, bila je Norveska!

Dr Nermin Skrbo u svojoj ordinaciji u Harstadu – dosao u Norvesku sa dvije kese i postigao sve

- Ja sam ovdje dosao sa dvije kese i postigao sam sve. Ali, da budem iskren: imam sve, a nemam nista! Moja dusa je pusta. Mene je rat unistio totalno! Srusio mi je sve ideale i sve snove. Svasta sam dozivio, svakodnevno se susretao sa smrcu, operisao nebrojene pacijente i te prizore i uzase ne mogu nikome opisati, a i dan danas ih prezivljavam. Rat je jedna velika prljavstina i blago onom ko je otisao na vrijeme. Posteno da kazem, svi se raduju necemu, razmisljaju o nekakvoj buducnosti, a ja sam dobro potonuo. Imam divan posao, divne kolege, ali nista to mene previse ne raduje, a nazad u Bosnu ne mogu. Vidim, razuman sam covjek, nije to vise moja Bosna, ona Bosna koju sam ja znao i volio. Ma, rat nije samo prljavstina, vec je besprimjerna gadost!

- Moj doktore, nisi usamljen u ovim mislima, ali bjez’mo zajedno iz depresije, sto brze iz ove u ljepse teme. Vama ljekarima u izbjeglistvu nije bilo lako ponovo poceti raditi soj posao?

- Srecom, u Norveskoj, situacija nije kao u Njemackoj, Americi ili Kanadi. Proces priznavanja ljekarske diplome traje dvije-tri godine. No, i mi smo morali nazuljati klupu. Prvo smo polozili norvesku lingvistiku na Univerzitetu. Tek kad smo savladali jezik na fakulteskom nivou, onda smo mogli krenuti dalje. Doktori odmah dobiju sansu da rade, doduse ne za istu platu kao ljekari sa statusom, ali su ipak u sistemu Mi smo ovdje dosli u avgustu 1993., a vec u aprilu 94-te sam se zaposlio na odjeljenju, da bi 1996/97. stigao do nivoa primarijusa. Mirsada takodje radi kao specijalista-oftamolog. Bez ikakve lazne skromnosti, ja sam stvarno ovdje postigao sve. Cak se opet bavim i sportom i klupski sam ljekar kosarkaske ekipe iz Harstada koja je trenutno na drugom mjestu u norveskoj Prvoj ligi. Na poslu mi je sve potaman. Ljudi me vole i birali su me za sefa odjela 1999., ali nakon kratkog jednogodisnjeg “sefovanja” ja sam se zahvalio na povjerenju i vratio da pomazem bolesnicima. Puno je, brate, administracije, a ja to ne volim.

Razglednica sa Visa – Nermin i Mirsada sa starijom kcerkom Nirmom

- Norveska je u krugu najbogatijih zemalja na svijetu?

- Tacno, ali istovremeno je i najskuplja zemlja na svijetu. To su valjda paradoksi bogatstva. Zemlja ima oko 4,5 miliona stanovnika. Bili su jako siromasni dok prije 35 godina nije pronadjena nafta u Sjevernom moru. Danas su medju najvecim svjetskim izvoznicima nafte i zbog tog bogatstva valjda su utonuli u birokratiju. Negdje oko 70 posto zaposlenih radi u administraciji. Ako negdje pronadju neki socijalni slucaj, onda se pet drugih sjati oko njega i prima platu na zbrinjavanju tog jednog. Cijene su nenormalne. Automobili su tri puta skuplji nego u Americi. Porezi su visoki, hrana je skupa, ali su plate zato vece, pa sve skupa opet izadje na isto. Medjutim, nepobitna je cinjenica da su i radnici a i neradnici zasticeni, da je ovo veoma jaka socijalna sredina, gotovo pravi socijalizam na dalekom Sjeveru.

Supruga Mirsada sa mladjom kcerkom Djanom

- Mi smo stvarno na Dalekom Sjeveru!- ukljucuje se u razgovor Nerminova supruga Mirsada. Zivimo na norveskom najvecem ostrvu, koje je, doduse, sa kopnom spojeno mostom. Zove se Hinnoja, a grad u kome zivimo je Harstad. Udaljen je sat i po od Osla avionom, ili 19 sati automobilom! Stvarno smo daleko i jedino smo, zapravo, blizu Sjevernog Pola, Prije par godina bili smo mu skoro nadohvat. Posjetili smo Svalbard, najsjevernije naseljeno ostrvo na svijetu.To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Zime ovdje nisu hladne. To je prirodni fenomen: zbog uticaja Golfske struje zimske temperature su od nule do minus pet stepeni. Hladnije nam je bilo u Sarajevu. Na ovim paralelama u Kanadi nema zivota, dok u sjevernoj Norveskoj zivi pola miliona stanovnika! Polarne noci su nesto fascinanto sto treba dozivjeti. Sunce padne ispod zenita 19/20. novembra a vrati se 19. januara. U ta dva mjeseca ipak nismo totalno bez sunca, vrhovi planina su obasjani i nebo je plavo kada je vedar dan, ali suncevih zraka nema na zemlji. Mracno je kao u nas u vrijeme nekog zimskog sivila. Duzina dana tada traje oko pet sati. Medjutim, tokom ljeta,od 20. maja do 20. avgusta u ovim krajevima iznad Polarnika, dan traje puna 24 sata. Noci nema uopste. Jako je suncano, drugacija je jacina svjetlosti nego kod nas i vegetacija buja. Tulipani u nasoj basti procvatu za dan. Rekla bih,priroda je bozanstvena! Ali,ali… Nermin,evo,gori od nestrpljenja da nastavi razgovor, a ja moram pripremiti trpezu. Stizu nam gosti Norvezani. Sjevernjaci su, inace, jako druzeljubivi, socijalni ljudi, puni merhameta. Nasih je ovdje malo, svega petoro-sestoro Hercegovaca iz Mostara, te par Zagrepcana…

-Vecina nasih se na svoj dobrovoljni i bespovratni odlazak odlucila zbog djece i njihove buducnosti. Kako, Nermine, napreduje vas podmladak?

-Jedina utjeha u ovoj nasoj nesreci stvarno jesu djeca! Mirsada i ja smo presretni i prezadovoljni rezultatima koje su postigle nase kcerke. Mladja, Djana, je cudo od djeteta. Sa 12 godina, iz sedmog osnovne zavrsenog u Zagrebu, stigla je u Norvesku, da bi danas, pored naseg, govorila jos cetiri jezika:norveski, engleski, njemacki i francuski. Fah joj je matematika. Kao najbolji student na fakultetu dobila je drzavnu stipendiju i provela je godinu dana studija u Americi, u Indianapolisu. Sa 24 godine je magistrirala. Dio priprema za svoju magistraturu odradila je u Parizu. (Racunala je da ce ici u Berlin, pa je zbog toga naucila njemacki, a ispalo je da ce svojoj poliglotskoj listi morati dodati i francuski!) Naravno, pravi planove o doktoratu, ali, da malo predahne, zaposlila se u najvecoj norveskoj banci u Oslu na proracunavanju berzovnih kretanja.

Starija kcerka Nirma je stigla ovamo sa 18 godina, da bi nastavila skolovanje i studij bio-hemije na fakultetu. Magistrirala je genetiku i postala asistent na Univerzitetu u Oslu. Udala se i trenutno je sa svojim suprugom, Norvezaninom, Thorjornom Larssenom, takodje univerzitetskim profesorom, na nekakvim jednogodisnjim istrazivanjima u Kini, u Pekingu. Uskoro idemo da ih posjetimo! Stvarno moram reci, djeca su se snasla i pred njima je divna karijera. Uhvati me panika kada samo pomislim sta bi bilo da smo ostali na Balkanu. Sta bi djeca radila i kakva bi njihova buducnost bila?

- Kakva je buducnost pred doktorom Skrbom?

- Meni je sada 56 godina i za par godina cu vjerovatno izganjati nekakvu penziju i onda odlazim na more, tacnije na otok Vis! To ostrvo sam otkrio jos sedamdesetih kada tamo turisti nisu mogli ici zbog vojnih razloga. Zadnjih pet godina redovno idem na Vis na godisnji odmor. Zajedno sa zetom kupili smo kucu, popola. Vis ce biti moja posljednja adresa. Vjerovatno cu malo i raditi i pomagati otocanima, da ne salju pacijente iz moje specijalisticke struke u Split. Pare me ne interesuju. Upoznao sam te ljude, a i oni mene. Jako se lijepo tamo osjecam. Kontam, provodicu na Visu barem pet-sest mjeseci. Bosna? Navraticu ponekad, posjetiti roditelje u Sarajevu, kolegu Asima Halilovica u Gradaccu, prijatelje rasute po kotlinama i dolinama…Ne bih vise mogao zivjeti tamo. Puklo bi mi srce od tuge …

Napisao: MIRKO JELEC

e-mail: jelec@telus.net

www.tipura.com // Nase novine 2006