Dobojlije u  dijaspori:  Primarijus dr. Nijaz Sofić, MSc ( Australija)

OPERACIJA USPJELA - PROGNANICI  PROGLEDALI

                -  Za očnog doktora nema ništa draže nego kad vidi nasmijano lice pacijenta, ozareno zadovoljstvom poslije uspješne operacije, kad progleda  iz tame i mraka. Operisao sam kataraktu jednoj starici i, nakon skidanja zavoja, upitah  je da li vidi.

                -  Vidim, vidim! - odgovorila je ushićeno.

                -  Pa kako ti ja izgledam?

                -  Plaho lijep! - reče starica.

                -  Nisam onda siguran da je operacija posve uspjela, - našalim se na svoj račun i za njen vedri osmijeh.

                Ovu anegdotu ispričao nam je Prim. dr. Nijaz Sofić, oftalmolog iz naše male bolnice na kraju grada, Dobojlija od '62-ge,  Australijanac od '98-me, ljekar koji je prošao kroz mnoge nenadane "operacije", neočekivane gradove, zemlje i kontinente, nakon kojih je, kad se prvi povez otkrije, unatoč prognaničkoj sudbini pronalazio da je život - plaho lijep! Nakon one tuge iz deveteset-i-druge, kad je "operacija oslobodjenja" iselila dvije trećine Dobojlija, prognanima su jedino pamet, upornost i marljivost uspjeli povezati pokidane niti života.

Dr. Nijaz Sofić rodjen je u Jakešu kod Odžaka, a Dobojlija se zove otkako je krenuo u Medicinsku školu. Pamti poplavu, sve naše ulične i moto trke, proslave Prvog maja i onog  jedinog i pravog,  aprilskog Dana oslobodjenja Doboja. Kad je završio studij medicine u Sarajevu, kao stipendista Regionalnog medicinskog centra "23. avgust" počinje raditi u Domu zdravlja. Par godina kasnije, ljekar "sekundarac" na Internom  upoznaje Vedu Makarević, mladu doktoricu na pripravničkom stažu. Doktorska veza krunisana je brakom, da bi te iste 1979. godine dobio kćerku Nirmu i specijalizaciju iz oftalmologije na očnom odjelu bolnice. U njegovoj  dugogodišnjoj praksi progledalo je na stotine pacijenata, uradio je na hiljade različitih intervencija i operacija.

                - Jednom, u vrijeme dežurstva na Internom, dovezla su uplakana djeca  ženu iz Blatnice.  Bila je u komi, a oni uplašeni da će izgubiti majku,  jer se, kažu, ne budi cijeli dan. Odmah sam pretpostavio da se radi o hipoglikemičkoj komi. Hitno smo uradili nalaze nivoa šećera u krvi, te sam joj dao injekciju glukoze. Pacijentica je ubrzo došla k svijesti. Pozvao sam rodbinu koja je čekala u hodniku. "Šta li joj je šapn'o", - pitala se kćerka. " Mi je cijeli dan dozivamo, a ona ni mukajet!  Imaju ljudi pravo:  Bog, pa doktor!"  Brat  ju je ispravio: "Ja bi rek'o,  doktor,  pa Bog!"

Doktor na drugom kraju svijeta

                Jest, živa istina, potvrdiće vam to i hroničar, tako je birvaktile narod gledao u doktore,  kao u svetinju, pa je i našem glavnom junaku život bio baš potaman. Radio je u bolnici i Domu zdravlja, stizao i u područne ambulante u Odžaku, Modriči, Maglaju, Tešnju i Tesliću.

                - Period od 1982. do 1992. bio mi je ispunjen zadovoljstvom, baš onako kako sam nekad i zamišljao svoj život. Veda je specijalizirala infektologiju i radila na Zaraznom, tako da nam je i standard porastao. Imali smo lijep život, ljetovali bismo u Orebiću  ili na Krku, išli na skijanje na Vlašić  ili na Jahorinu. Kasnije smo kupili apartman u Jadranovu kod Crikvenice da se obitelj može, i bez kampovanja,  serbez odmarati. Radostima nikad kraja, onda smo 1990. dobili  sina Nedima, a u novembru iste godine odbranio sam disertaciju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu  i postao magistar medicinske znanosti. Godinu kasnije, unaprijedjen sam u zvanje primarijusa. Planirao sam nastaviti naučni rad na doktorskoj disertaciji, medjutim, 3. maj 1992. kad je počela agresija i okupacija Doboja, poremetio je sve moje planove i dotadašnju  harmoniju života.

                - Gdje se familija u tom trenutku zadesila?

                - Još u martu i aprilu, skoro svaku noć u Doboju bi odjeknula ekplozija i bila bi uništena nečija radnja. Nismo mogli podnijeti tu psihozu puškaranja po gradu, Veda je sa djecom otišla kod prijateljice Emine i dr. Aličehajića u Zagreb, a ja sam ostao. Tu kobnu noć, srećom, nisam bio dežurni, pa sam mogao otići na spavanje kod rodbine u Tešanj. Ostavio sam uključen bojler, da se mogu istuširati kad se vratim! Ni do dan-danas nisam sebi oprostio sopstvenu naivnost, vjerovanje da će se vodeće stranke "dogovoriti", da neće biti sukoba. Ostavio sam u našem stanu u Ćuprijskoj sve naše fotografije, dokumente, diplome, uspomene. Kasnije sam saznao da je neki  "vojvoda od Zenice" sjekirom razvalio vrata i uselio se u moje! U tom stanu poslije se izmjenjalo nekoliko pljačkaša i svi su odnosili ono što im se svidjalo. Poslije sam čuo  kako je komšinica  Nadja Kočo, moja profesorica  latinskog, plakala kad je prepoznala Vedinu bundu na  snaši koja je izlazila iz našeg ulaza. Tako je, eto, "oslobodjen" Doboj! Od Dobojlija i od njihove imovine. Kakve li ironije!?

                - Nedjelju, 3. maja 92. u Tešnju, nikada neću moći izbrisati iz sjećanja. Stalno su pristizali automobili, kamioni, traktori sa prikolicama puni Dobojlija. Za kratko vrijeme broj stanovnika se popeo, možda, na trideset i više hiljada. Prijavio sam  se u bolnicu da pomognem  u toj haotičnoj situaciji... Kasnije, u julu, izmolim "odobrenje" da posjetim ženu i djecu. Braći Osmić, našim dobojskim zlatarima, dugujem zahvalnost što su me svojim golfom, zaobilaznim putevima, nakon dan i po vožnje, dovezli do Zagreba. Sin koji je još uvijek  pio "mreko", kako je govorio, bio me potpuno zaboravio. Kad su ga pitali: "Znas li ko ti je došao?", dijete je odgovorilo: "Čiko!" Kad mi srce nije puklo od tuge. U Zagrebu sam saznao da su mi sestra i mati smještene u fiskulturnoj dvorani škole u Konjštini kod Varaždina, kao prognani iz Jakeša. Nisam mogao skriti suze dok smo se grlili. Mati, 75-godišnja bolesna starica, u haljinama i japankama, onako kako se zatekla u komšijskom podrumu skrivajući se od  granata i avionskog bombardovanja, bila je naprosto utovarena u kamion bježeci ispred nadirućih tenkova agresora... Ponovo sam se vratio u Tešanj i ponovo krajem septembra dobio priliku da posjetim ženu i djecu. U medjuvremenu sam saznao da su smješteni u Domu umirovljenika u Čakovcu, zajedno sa hrvatskim prognanicima. Za vrijeme mog boravka u Čakovcu došlo je do sukoba izmedju Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni, tako da se nisam mogao vratiti na vrijeme, a i dozvola boravka u Hrvatskoj mi je bila istekla, što je bio dodatni problem. U tom periodu uključim se u štab Armije RBiH, smješten u zgradama Energoinvesta na Žitnjaku. Kao vojnik-ljekar radio sam u Komisiji za procjenu vojne sposobnosti medju izbjeglicama. Tu sam sreo i upoznao mnogo ljudi i kolega iz Prijedora, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog i drugih “oslobodjenih” gradova. Posjetio sam i Izbjeglički centar u Gašincima... Zbog tadašnje situacije, u Bosnu se nisam mogao vratiti, a veoma teško mi je bilo kad sam morao donijeti odluku da opet ostavim svoje. Čuo sam se, u medjuvremenu, sa rodbinom i prijateljima u Njemačkoj i uz njihov poziv krenem na Sjever. Boraveći mjesec dana u Kelnu kod prijatelja, koji je došao po mene u Salzburg,  jer sam bio “skinut” na granici, uspostavio sam kontakt sa rodbinom u Hamburgu i dodjem kod amidžićne Šahze u - kamp prikolicu! Kamp je, zapravo, formiran da prihvati naše izbjeglice, mahom iz Modriče, Jakeša i Odžaka, na pomoćnom terenu pored glavnog stadiona “Hamburger Sportverein”. Sjeverni dio Njemačke je u novembru jako hladan. Nigdje snijega, ali sam upamtio kako ledeni vjetar prodire kroz kosti. Poslije nekog vremena sa rodjakom sam preselio u iznajmljenu kuću u drugom dijelu Hamburga. Da bih preživio, radio sam poslove koji su mi se nudili. Sedam mjeseci poslije, došla je i Veda sa djecom, te smo ponovo bili skupa.

Happy Family  - naši Sofići iz Sidneja

Iako je Nirma bila najbolja učenica, sa svim peticama, u školi u Čakovcu nije mogla dobiti svjedodžbu, jer nije imala domovnicu. Morala se zadovoljiti samo običnom potvrdom ravnateljice da je osnovnu školu završila u Hrvatskoj. Nirma je i u hamburškoj gimnaziji bila najbolja učenica, ali ni to nije pomoglo da ostanemo u Njemačkoj, jer je poslije Dejtonskog sporazuma, tobože, rat završen i prestala je da važi naša dozvola boravka, tako da su se sve izbjeglice morale vratiti nazad ili...

                - ...ili birati treću zemlju?

                -  Do konačne odluke da idem u treću zemlju dugo sam se lomio. Razmišljao sam da se vratim u Bosnu, jer mi je “Duldung-trpljenje” i degradacija u tudjoj zemlji djelovala deprimirajuće i deplasirano.  Ali, pomislio sam, ako se ne vratim u svoj Doboj, u bilo kojem gradu bio bih opet stranac. Osim toga, kakva bi bila perspektiva za djecu? Nisam mogao biti egoista, misliti samo na sebe. Da sam ih odveo u takvu Bosnu učinio bih zločin prema djeci. Moju nedoumicu olakšao je jedan kolega, koji je otišao u Bosnu da “izvidi teren” za svoj povratak. Kad mi je rekao da ga je direktor jedne medicinske ustanove prvo pitao koliko je para donio i da oni moraju prvenstveno obezbijediti radna mjesta za svoje borce, ja više nisam imao dvojbe. U Australiju smo došli u decembru 1998. godine, iz njemačke zime sa minus deset, u zimskoj garderobi, na aerodrom u sidnejsko ljeto sa plus 40.

                 - Tako se kalio čelik: po sistemu vruće-hladno. Nije čudo da je dijaspora "prekaljena".

                 - Dolazak na novi kontinent bio je pravi “kulturološki šok”. Gotovo sve nam se činilo čudno i naopako: izgled kuća, ulice, ulaz u kuću bez hodnika, izgled i otvaranje prozora, vožnja lijevom stranom, a da ne i govorim o mješavini raznih rasa, kulture i dijalekata.

                 - A valjalo je opet sve ispočetka?

                 - Nakon aklimatizacije i adaptacije  odmah smo krenuli sa intenzivnim učenjem kako bismo mogli raditi u svojoj struci.Veda i ja smo završili kamaru kurseva da bismo položili OET (Occupational English Test), plus ostale veoma rigorozne ispite koje zahtijeva AMC (Australian Medical Council). Kćerka i sin su, takodje, nastavili svoje školovanje. Nirma je kao “excellent and distinguished” završila srednju i bila medju najboljim studentima u Sydneju, kako je objavljeno u “Daily Telegraph-u”. Nedim je sa osam godina odmah “uletio” u treći razred  “public school” i na jednom takmičenju osnovaca u crtanju, medju nekoliko hiljada učesnika, njegov crtež papagaja osvojio je jedno od prvih mjesta i ušao u svjetsku dječju izložbenu organizaciju pod nazivom “Kid’s Earth” (Dječja zemlja). Tako je njegov “Cockatoo” obletio cijeli svijet; bio je u Tokiju, u Amsterdamu, u Bostonu, u Kairu i mnogim drugim mjestima širom zemljine kugle. Kokatu je jedna divna vrsta australijskog papagaja, bijele boje sa prekrasnom žutom ćubom na glavi. Kad hoda po travi gega se kao “leghorn” koka, a kad leti krešti veoma prodornim glasom. Pitomi su i znaju sletjeti na dlan ili rame.

"Ponosan sam na djecu"

Od našeg dolaska ovdje prošlo je 11 i po godina. Nirma je završila “Business and accounting” na “University of Technology Sydney” i već nekoliko godina radi u “Deloitte” svjetski poznatoj kompaniji, a pri završetku je i postdiplomskog studija. Nedim je uspješan student gradjevine  na istom univerzitetu.  Stvarno sam ponosan na svoju djecu. Sretni smo da mogu studirati i usavršavati se na univerzitetu svjetske reputacije. Ne moraju razmišljati o kojekakvim vezama i potplaćivanju da bi se školovali, a da i ne govorim o drugim stvarima.

                 - A naš glavni junak?

                 - "Glavni junak" se takodje ne da. Prvo sam preveo moj magistarski rad na engleski, a potom upornošću i svesrdnim zalaganjem postao sam član australijanske ljekarske asocijacije i još nekih strukovnih institucija i udruženja (Royal Australian College of GP,  St. George Division of General Practice,  Australasian Society for HIV Medicine). Uz aktivno učešće na brojnim seminarima i simpozijumima, u saradnji sa ovim institucijama, naučno-istraživački rad u medicini i oftalmologiji čini mi pravo zadovoljstvo. “Znanje je najveće bogatstvo”, često je govorio moj otac. Žedj za naukom i novim saznanjima u meni još nije utoljena.

                - Kako je živjeti  u Australiji?

                - Klima u Sydney-u je, takoreći, božanstvena, zelenilo preko cijele godine, a sunca ima u izobilju. Rijetko ćeš u svijetu naći zemlju gdje u istom danu možeš skijati na planini i kupati se u moru. Zimski kaput, koji sam donio iz Hamburga, još nijednom nisam obukao. Posebno je ovdje interesantna flora i fauna. Toliko vrsta egzotičnog cvijeća nisam mogao ni zamisliti. Čini mi se, ipak, da je Sydney najljepši u oktobru, kad je ovdje proljeće, onda kad procvjetaju džakarande (jacaranda), velika stabla sa cvjetovima poput jorgovana, tako da čitave ulice i cijeli grad poprimi to neko novo ljubičasto ruho. Fauna je, opet, posebna priča. Kengur (kangaroo) i imju (emu) su vrste koje se mogu naći samo u Australiji. Pored toga tu su i kljunar (platypus) , koala (simpatični medvjedic) i mnoštvo ptica koje su svojstvene samo za ovo podneblje. Da ne zaboravim krokodile i ajkule, koje sam “upoznao”, srećom,  jedino u sidnejskom akvarijumu. Sydney obiluje pješčanim plažama, stadionima i nacionalnim parkovima. Jedan od mnogih parkova su i Plave Planine (Blue Mountains) sa atraktivnim, hiljade godina starim stijenama, koje simbolizuju tri sestre Aboridžanke. Za njih je vezana posebna legenda kako su same, bez roditelja, preživjele u surovoj prirodi. Kroz planinu vode izgradjene žičare i staze da se mogu vidjeti razne vrste prašumskog drveća, rudnika, planinskih izvora i vodopada. U jednoj pećini nalaze se i milion-godišnji stalaktiti i stalagmiti raznih formi i boja sa rijekom ponornicom...

Three Sisters - Blue Mountains

                - Zavoljeli ste novu sredinu?

                - Australija je zemlja koja je mene sa porodicom  prihvatila kao svog gradjanina i dala mi mogućnost za život dostojan čovjeka. Nakon dvije godine provedene ovdje dobili smo državljanstvo i pasoš s kojim možemo putovati širom svijeta, te kao njeni državljani i gradjansko pravo da biramo i da budemo birani. Naročito je ovdje dobro za djecu i mladje ljude. Ako hoće da uče i rade, mogu napraviti dobru karijeru. Bolesne i starije osobe preko 65 godina automatski dobijaju penziju od koje mogu solidno živjeti, uz besplatnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu.

- Unatoč svemu, doktor Nijaz je ostao  prije svega Bosanac! 

                - Redovno pratim zbivanja u mojoj domovini, Bosni i Hercegovini, iz patriotskih i rodoljubnih pobuda, kao i činjenice da sam u toku dogadjanja.  Iz tih razloga sam se angažirao u rad Glavnog odbora Vijeća BiH  organizacija Australije, Kulturnog društva BiH za NSW u Sydney-u, te mnogih društvenih zajednica, da u okviru mojih mogućnosti doprinesem očuvanju države Republike Bosne i Hercegovine i njenom budućem demokratskom  razvoju.

Glavni odbor Vijeća BiH,  organizacija Australije

Iznenadjen, a istovremeno revoltiran, rezultatima Dejtonskog sporazuma i dvodecenijskom razaranju multietničkog tkiva države od strane “dejtonske troglave aždahe”, ne mogu biti nijemi posmatrač ubijanja domovine. Jer, domovina je kao i mati, samo jedna, i kad izgubiš domovinu kao da si izgubio majku. Ostale države su samo zemlje koje su te prihvatile da u njima živiš.  Bio sam nekoliko puta u domovini i obišao sve “bratske” entitete, mnoge gradove i krajeve, udahnuvsi miruh Bosne, ali politička situacija generirana od etnonacionalnih lidera uvijek budi u meni želju za smjenu te istrošene garniture.

                - Ima li još Dobojlija u vašoj blizini?

                - Ovdje ima mnogo Dobojlija, odnosno Bosanaca i Hercegovaca. Družimo se, bilo privatno, ili u Kulturnom centru Bosne i Hercegovine, izgradjenom u zapadnom dijelu Sydney-a, ili pak u vjerskim objektima. Ovdje se, naime, prakticiranje religije i etničke pripadnosti veoma poštuje i cijeni. U Australiji živi više od 200 različitih nacionalnosti tako da je ova zemlja u svijetu zaista jedinstven primjer multietničnosti, multireligioznost i multikulturizma. Čovjeku dodje smiješno i žalosno, u isti mah, kad čuje kako se naše troglavo predsjedništvo u BiH ama baš ni oko čega ne može dogovoriti i dodje do zaključka da je to jedan čisti primitivizam, nedoraslost i nezrelost.  

                - Bjež'mo Nijaze iz politike! Ljepota se jedino može pronaći u čovjeku. Vama doktorima je barem lako, struka vam je nametnula smisao.

                - To je tačno, ali čovjek mora osjetiti taj smisao iznutra. Nisam od onih koji razmišljaju samo kako da njima bude dobro i baš ih briga za druge. Dokle god hodam i dišem trudiću se da pomažem  drugima, jer me na to obavezuje moja profesija i jer su me  moji, otac i majka, tome zavjetovali.  Stoga sam svoj magistarski rad  počeo  riječima:  "Toplo posvećujem ovu knjigu mojim roditeljima, koji su učili mene da pomažem i učim druge."

MIRKO JELEČ
                                          E-mail: jelec@telus.net

                                 www.tipura.com // Naše novine 2010.