Dobojlije u dijaspori: Ramajana Hidic Demirovic (USA)

 

 

                            “OVAKAV KAKAV JE - DOBOJ VISE NIJE MOJ GRAD”

 

                                        

                             Na tabli je pisalo Berlin – Tesanj, a putnik je usao u Frankfurtu.

                           - Hocete li i vi za Tesanj? – pita zena do prozora. Razgovor u  autobusu uvijek nadje povoda, ali bezazleno pitanje na putu iz Evrope u Bosnu ima jednu dodatnu imlikaciju – “prepoznajemo” se po pripadnosti nekome ili necemu.

                           - Ne, ja cu do Doboja!

                           - Aha! Neka,neka, lijepo vala!

                           Oboma je nelagodno zbog dvosmislenosti pitanja, zbog nedorecenosti odgovora, zbog podijeljene Bosne i rata koji ih je otjerao u tudjinu, zbog novih “mjerila” koja Bosance odredjuju i generalizuju po mjestu silaska sa autobusa. Jesam li “nas” ili “njihov”- pita se putnik? Oboje su daleko, daleko, toliko daleko da cak kada se nekome obrate: “What’s your name?”, uopste ne misle kojoj naciji to ime pripada. Sve je Amerika! Tek kada se krene u zavicaj, onda se postaje podijeljen i obazriv i sa pitanjem i sa odgovorom - zbog drugih, ne zbog sebe! A bilo bi tako lijepo, misli u sebi putnik, da zena upita jos nesto, da razgovorom prekratimo put, da mrak pred nama na putu kroz Alpe ne proguta i rijeci i ljude, i autobus i kompletnu Bosnu, ovakva kakva je. 

                                                  

                                                        …..
 

 

                      - Pisanje o meni mozda i nije najbolja ideja. Ljudi vole sretne i vesele price, a moja je tuzna – kaze zena iz jednog drugog kadra, iz jedne druge bosanske storije, a koja me tako podsjeca na saputnicu iz bijeloga svijeta. - Na pocetku rata izgubila sam majku. Moja mama, Sajda Hidic, je ubijena u Doboju, u nasem stanu u Cuprijskoj ulici, pred nasim djecijim ocima, 28. juna 1992. godine. Zlocinci Banjaluckog korpusa i tzv. Predini vukovi provalili su u nas stan i pocinili ubistvo. Ja i moj brat Medalis smo prezivjeli, jer nas je komsija Srbin, jedan veoma hrabar i plemenit covjek, spasio i sakrio u svom stanu. Moj tata nije bio kod kuce, bio je daleko, radio je za “Energoinvest” u Tajlandu. Od tog momenta moj zivot je apsolutno drugaciji. Srusilo se sretno djetinjstvo i pocela je borba za opstanak u tudjini. Ovo sto danas radim, iako sa puno uspjeha, radim iz pukog inata!

           

                      Odnekud je iz bijelog svijeta stigao prijedlog da nasu rubriku o Dobojlijama iz dijaspore obogatimo reportazom o Ramajani Hidic Demirovic, nasoj uspjesnoj zemljakinji koja priprema doktorat i privodi kraju svoje naucne studije na Univerzitetu u Blumingtonu u drzavi Indijana (Indiana University Bloomington). Nisu sve uspomene iz naseg Doboja sretne. Ima u dijaspori jako mnogo Dobojlija kojima je nanesena uzasna bol i koji ne mogu i vise ne zele nogom krociti u svoj grad. Ramajana Hidic Demirovic, nasa mlada Dobojka, nas buduci doktor nauka, zivi danas u Americi sa neprebolnim sjecanjem na uzasnu tragediju i nikad vise nije posjetila Doboj. Zlocinci i kukavice koji su svoju slijepu nacionalisticku mrznju, svoj sumanuti bijes iskalili na neduznim ljudima, jos su na slobodi, vjerovatno u tom istom gradu koga Ramajana zaobilazi. Doboj vise nije njen grad!

 

                    - Ja sam rodjena u Doboju, 28. novembra 1974. godine. Sa pogledom na nasu Gradinu provela sam najsretnijih 17 godina mog zivota. Moji roditelji su bili jako mladi kada su zapoceli zivot skupa i relativno su brzo, zahvaljujuci radu moga tate u inostranstvu, ostvarili gotovo sve u zivotu. Moj brat Medalis je rodjen 1977. godine i oboje smo imali bezbrizno djetinjstvo sa puno putovanja po Evropi. Provodili smo nezaboravne dane sa prijateljima u Doboju i u Grapskoj, gdje je moj tata, Mejfudin Hidic, rodjen i gdje su nam zivjeli djed i nena. Isla sam u Osnovnu skolu “Josip Jovanovic”, a kasnije u Gimnaziju, tj. prevodilacku skolu i bila sam odlican djak. Pamtim to doba kao period sveopste srece koju sam dijelila sa svojim prijateljima svih nacionalnosti. Neki od njih, kao npr. Indira Avdic su u Francuskoj, drugi kao sto je Lena Bosnjak su u Hrvatskoj, a neki opet, kao sto je Lejla Buljubasic, sada su u Kaliforniji, u San Hozeu (San Jose), gdje je do skoro zivjela i moja porodica.

 

      

       Ramajana sa kcerkom Ajrom i suprugom Aladinom

 

                   - Rat je prekinuo tvoje sretno djetinjstvo i nanio ti veliku bol. Uspjela si, ipak, snagom svoje volje stati na svoje noge?

                   - Nakon okupacije Doboja i nase obiteljske tragedije, ja i brat smo izbjegli u Hrvatsku, a nakon toga oboje smo dobili stipendije za studiranje i oboje smo dosli u Ameriku. Moram reci da smo na tom nasem izbjeglickom putu susreli jako mnogo plemenitih i dobrih ljudi koji su nam puno pomogli da dostignemo ovo sto jesmo.

                     Brat se, takodje, uspjesno odskolovao. Zavrsio je sociologiju, ali se okrenuo ka biznisu i ima svoju gradjevinsku firmu u Kaliforniji.Bio je dovoljno pametan da radi u bransi gdje moze zaraditi novac. Moj muz i ja jako smo ponosni na njega, jer se, i pored svih problema koje mu je zivot donio, usmjerio na pozitivan nacin. I on je, bas kao i ja, jako puno pomogao mnogim nasim Bosancima koji su dolazili u San Hoze, radeci za Jewish Community Services izmedu 1997-2002. godine, a  kasnije zaposljavanjem nasih ljudi u svojoj firmi i na raznim gradjevinskim poslovima i ugovorima.

 

                

                 “Sto-postotni nasljednik – volimo je bezgranicno!”

 

                 A sto se mene tice, ja sam prvo zavrsila  Medunarodne odnose i biznis, te radila nekoliko godina za ustanove poput World Affairs Council, gdje sam bila u funkciji organizatora pocasnih i donatorskih vecera. Bila sam tako u poziciji da organiziram susrete sa mnogim ambasadorima, konzulima i biznismenima iz citavog svijeta. Nakon toga sam pocela raditi na San Francisco State University kao direktor jednog marketinskog programa, a zatim sam bila zaposlena u jednoj velikoj kampaniji za zastitu okoline koja je bila financirana od strane guvernera Kalifornije. Na svim ovim radnim mjestima sam srela mnogo prijatelja i jako dobrih ljudi s kojima sam i danas u kontaktu.
                 U medjuvremenu sam zavrsila magistarski rad iz Moderne evropske istorije i dobila punu stipendiju na Indiana University Bloomington, kako bih pripremila doktorsku disertaciju. Trenutno radim kao asistent na tom univerzitetu i zavrsavam svoj doktorat. Moja tema je “Holokaust u Bosni i Hercegovini” a sretna sam sto radim radim sa profesorima, kao sto su: Maria Bucur-Deckard i Mark Roseman, ciji je rad jako poznat u krugovima historicara Amerike i Zapadne Evrope. Trenutno sam fellow/stipendista fondacije pokojnog  kongresmena iz Indiane, Frank McCloskey-a koji je bio veliki borac za multietnicku Bosnu i Hercegovinu.
                   Dobitnik sam brojnih stipendija i nagrada, clan sam nekoliko asocijacija historicara u svijetu. Do sada sam predstavila nekoliko svojih radova na temu genocida i holokausta u Bosni i Hercegovini.
Jedan od njih izlozicu ove godine u Sarajevu na konferenciji  “International Association of Genocide Scholars”.

 

                  - Planirana reportaza o tebi se otegla, nikako da dospije u novine. Ramajanu je tesko “uhvatiti” u svim njenim brojnim obavezama?          

                  - Zao mi je ako sam vas namucila. Zivim tempom koji, valjda, Amerika namece. Uglavnom, puno sam zauzeta. Obaveze na Univerzitetu, predavanja, razni projekti ne ostavljaju mi puno slobodnog vremena. Ne zalim se, ja sam se pronasla u svemu ovome! Moj doktorat, moj naucni i intelektuani rad imaju zajednicki imenitelj  borba protiv genocida. Time branim uspomenu na moju majku i na sve druge nevine zrtve rata. Ovo ljeto sam kao stipendista McCloskey fondacije provela u Hrvatskoj i Bosni istrazujuci kao istoricar zivot jedne fenomenalne osobe, Laure Levi Papo. Poznatija u povijesti umjetnosti kao Bohoreta, ova Jevrejka, rodjena u Sarajevu 1891. godine, govorila je sest jezika, predavala francuski i knjizevnost, pisala poeziju i prozu, i njen rad je (nedovoljno poznat u nas) pecat Bosne izmedju dva svjetska rata, kao i slika zivota i destrukcije Jevrejske zajednice na nasim prostorima. Bohoreta je umrla prirodnom smrcu pocetkom Drugog svjetskog rata, ne znajuci da su joj dva sina stradala u Jasenovcu, a po nekim navodima i sama je zavrsila u koncentracionom logoru.

                 - U obrazlozenju McCloskey fondacije za izbor stipendiste Ramajane Hidic Demirovic navodi se priznanje njenom naucnom potencijalu i strukovnosti u istrazivackim projektima, a istovremeno pominje se i njen rad sa izbjeglicama i prezivjelim stradalnicima  genocida u Bosni, a koji se danas nalaze u San Francisku. Mozes li nam kazati nesto o tome?

                - Kada sam prije 12 godina stigla u Kaliforniju aktivno sam se ukljucila u rad sa izbjeglicama iz Bosne, ili kako to Amerikanci  kazu u “local Bosnian community”. Bilo je to vrijeme kada je ljudima trebalo pomoci u procesu tranzicije, u njihovim prvim koracima na novom kontinentu. U to vrijeme poceli su u San Francisko i San Hose pristizati i prezivjeli iz logora Omarska i Manjaca. Nastojala sam prikupiti njihova svjedocanstva, ne samo da budu otrgnuta od zaborava, vec i kao dokaz svega onoga sto se desavalo u Bosni ranih devedesetih. Nazvali smo to “The Bosnian Genocide Survivors Project”. Ta svjedocanstva dostupna su historicarima, studentima, politicarima, zdravstvenim radnicima i javnosti. Zbog svega onoga sto se desilo mi jednostavno nemamo pravo na zaborav!

                  - Pored skolovanja, nauke i doktorata, ima li Ramajana prostora i za neke druge aktivnosti?

                 - Hobi su mi nekretnine, te cesto kupujem i prodajem nekretnine za svoju porodicu i prijatelje. U tome uzivam i mislim da imam jako talenta za odabir profitabilnih nekretnina. Tu bih vjerojatno gradila karijeru da nisam ovoliko godina potrosila na  knjige i ucenje.

                 -Porodica?

                 -Najveca radost u mom zivotu je moja kcerka Ayra, kojoj je sada sest godina. Naslijedila je od oca talenat za muziku. Svira violinu i odlicna je mala balerina. Pohadja na univerzitetu u Indiani muzicku skolu za mlade talente. O njoj ce se tek cuti!

 

           

 

                  Inace, moj suprug, Aladin Demirovic, je profesionalni muzicar. Ima iza sebe nekoliko godina iskustva na scenama i tezgama bivse Juge i Njemacke. Prije no sto ih je rat zaustavio, njegova grupa i on su osvojili nekoliko nagrada u Sarajevu kao nove nade, pa su o njima pisale i nase novine, poput Oslobodjenja. On ne voli o tome pricati, jer je ta karijera prekinuta ratom, ali ja sam slucajno pronasla par clanaka koje je njegova mama sacuvala u porodicnoj arhivi.U stvari, shvatila sam koliko je on bio zainteresovan za muzicku karijeru i koliko je bio uspjesan u njoj. Trenutno mu je, medjutim, muzika jedino hobi, jer mu ne ostavljaju previse slobodnog vremena poslovi u Lilly-ju (jednoj od najvecih laboratorija i tvornica lijekova u svijetu), gdje vec nekih godinu dana radi kao uposlenik Unije elektricara na odrzavanju elektricnih instalacija. Uz sve to ima i svoje manje gradjevinske poslove i ugovore. Uskoro se nada povratku u Kaliforniju gdje misli nastaviti rad sa mojim bratom na vecim gradjevinskim projektima. I njemu su, takodje, nekretnine jedan od hobija, ali, za razliku od mene, on u stvari ima polozen ispit i dozvolu za rad sa nekretninama u Kaliforniji.

                  Ayra je njegov sto-postotni nasljednik! Volimo je bezgranicno!

 

                                                     

 

                                                     ……

 

 

                  Nakon carine u Bosanskom Brodu, gradu uz obalu Save, koji se tek naslucuje u magli i kojeg njegovi Bosanci vise ne zovu “bosanski”, zora se lagano odmotava po praznoj cesti. I ono malo nocnog razgovora medju najupornijim, zacutalo je pred prizorima koji vec 15 godina prepadaju zalutale strance. I lijevo i desno svuda pustos, muk rusevina, odjek rata, ubistava, grabezi i pljacke. Porusene kuce iz kojih raste korov i tuga. Ukoliko je srce, radujuci se nakon toliko godina povratku kuci,  pjevalo “Ovo je moja zemlja, meni najdraza”, ovdje je zanijemilo pred prizorima koji su zemljaci uradili svojoj zemlji. Autobus ne ulazi u Doboj, kaze vozac. Ako nema policije, stacemo na raskrscu! Nekoliko putnika izlazi i zurno grabi svoj prtljag. Zena do prozora gleda u pravcu grada, vadi iz tasne maramicu i brise oci.

 

                                    

                                           Napisao: MIRKO JELEC
                                          e-mail: jelec@telus.net

 

 

 

                                      www.tipura.com // Nase novine 2007