Dobojlije u dijaspori: Ramajana Hidic Demirovic (USA)
“OVAKAV KAKAV JE - DOBOJ
VISE NIJE MOJ GRAD” |
Na tabli je pisalo Berlin –
Tesanj, a putnik je usao u Frankfurtu.
- Hocete li i vi za Tesanj? – pita zena do prozora. Razgovor u autobusu uvijek nadje povoda,
ali bezazleno pitanje na putu iz Evrope u Bosnu ima jednu dodatnu imlikaciju
– “prepoznajemo” se po pripadnosti nekome ili necemu.
- Ne, ja cu do Doboja!
- Aha! Neka,neka,
lijepo vala!
Oboma je nelagodno zbog dvosmislenosti pitanja, zbog nedorecenosti
odgovora, zbog podijeljene Bosne i rata koji ih je
otjerao u tudjinu, zbog novih “mjerila” koja Bosance odredjuju i
generalizuju po mjestu silaska sa autobusa. Jesam li “nas” ili
“njihov”- pita se putnik? Oboje su
daleko, daleko, toliko daleko da cak kada se nekome
obrate: “What’s your
name?”, uopste ne misle kojoj naciji to ime
pripada. Sve je Amerika! Tek kada se krene u
zavicaj, onda se postaje podijeljen i obazriv i sa pitanjem i sa odgovorom -
zbog drugih, ne zbog sebe! A bilo bi tako lijepo, misli u
sebi putnik, da zena upita jos nesto, da razgovorom prekratimo put, da mrak
pred nama na putu kroz Alpe ne proguta i rijeci i ljude, i autobus i
kompletnu Bosnu, ovakva kakva je.
…..
- Pisanje o meni mozda i nije najbolja ideja.
Ljudi vole sretne i vesele price, a moja je tuzna –
kaze zena iz jednog drugog kadra, iz jedne druge bosanske storije, a koja me
tako podsjeca na saputnicu iz bijeloga svijeta. -
Na pocetku rata izgubila sam majku. Moja mama, Sajda Hidic, je ubijena u Doboju, u nasem stanu u Cuprijskoj
ulici, pred nasim djecijim ocima, 28. juna 1992.
godine. Zlocinci Banjaluckog korpusa i tzv. Predini vukovi provalili su u nas stan i pocinili ubistvo.
Ja i moj brat Medalis
smo prezivjeli, jer nas je komsija Srbin, jedan veoma hrabar i plemenit
covjek, spasio i sakrio u svom stanu. Moj tata nije
bio kod kuce, bio je daleko, radio je za “Energoinvest” u
Tajlandu. Od tog momenta moj zivot je
apsolutno drugaciji. Srusilo se sretno djetinjstvo i
pocela je borba za opstanak u tudjini. Ovo sto danas radim, iako sa puno
uspjeha, radim iz pukog inata!
Odnekud je iz bijelog svijeta stigao prijedlog da
nasu rubriku o Dobojlijama iz dijaspore obogatimo reportazom o Ramajani Hidic Demirovic, nasoj
uspjesnoj zemljakinji koja priprema doktorat i privodi kraju svoje naucne
studije na Univerzitetu u Blumingtonu u drzavi Indijana (Indiana University Bloomington). Nisu
sve uspomene iz naseg Doboja sretne. Ima u dijaspori
jako mnogo Dobojlija kojima je nanesena uzasna bol i koji ne mogu i vise ne
zele nogom krociti u svoj grad. Ramajana
Hidic Demirovic, nasa mlada Dobojka, nas buduci doktor nauka, zivi danas
u Americi sa neprebolnim sjecanjem na uzasnu tragediju i nikad vise nije
posjetila Doboj. Zlocinci i kukavice koji su svoju slijepu
nacionalisticku mrznju, svoj sumanuti bijes iskalili na neduznim ljudima, jos
su na slobodi, vjerovatno u tom istom gradu koga Ramajana zaobilazi. Doboj vise nije njen
grad!
- Ja sam rodjena u Doboju, 28. novembra 1974.
godine. Sa pogledom na nasu Gradinu provela sam najsretnijih 17 godina mog
zivota. Moji roditelji su bili jako mladi kada su zapoceli
zivot skupa i relativno su brzo, zahvaljujuci radu moga tate u inostranstvu,
ostvarili gotovo sve u zivotu. Moj brat Medalis je rodjen 1977. godine i oboje smo imali bezbrizno
djetinjstvo sa puno putovanja po Evropi. Provodili smo nezaboravne dane sa
prijateljima u Doboju i u Grapskoj, gdje je moj tata, Mejfudin Hidic, rodjen i gdje su nam zivjeli djed i nena. Isla
sam u Osnovnu skolu “Josip Jovanovic”, a kasnije u Gimnaziju, tj.
prevodilacku skolu i bila sam odlican djak. Pamtim
to doba kao period sveopste srece koju sam dijelila sa svojim prijateljima
svih nacionalnosti. Neki od njih, kao npr. Indira Avdic su u
Francuskoj, drugi kao sto je Lena
Bosnjak su u Hrvatskoj, a neki opet, kao sto je Lejla Buljubasic, sada su u Kaliforniji, u San Hozeu (San Jose),
gdje je do skoro zivjela i moja porodica.
Ramajana sa kcerkom Ajrom i suprugom Aladinom
- Rat je prekinuo tvoje sretno djetinjstvo i
nanio ti veliku bol. Uspjela si, ipak, snagom svoje volje
stati na svoje noge?
- Nakon okupacije Doboja i nase obiteljske
tragedije, ja i brat smo izbjegli u Hrvatsku, a nakon toga oboje smo dobili
stipendije za studiranje i oboje smo dosli u Ameriku. Moram
reci da smo na tom nasem izbjeglickom putu susreli jako mnogo plemenitih i
dobrih ljudi koji su nam puno pomogli da dostignemo ovo sto jesmo.
Brat se, takodje, uspjesno odskolovao. Zavrsio
je sociologiju, ali se okrenuo ka biznisu i ima svoju gradjevinsku firmu u
Kaliforniji.Bio je dovoljno pametan da radi u bransi
gdje moze zaraditi novac. Moj muz i ja jako smo ponosni na njega, jer se, i pored svih problema koje mu je zivot donio, usmjerio
na pozitivan nacin. I on je, bas kao i ja, jako puno pomogao mnogim nasim
Bosancima koji su dolazili u San Hoze, radeci za Jewish Community Services izmedu 1997-2002. godine, a kasnije
zaposljavanjem nasih ljudi u svojoj firmi i na raznim gradjevinskim poslovima
i ugovorima.
“Sto-postotni
nasljednik – volimo je bezgranicno!”
A sto se mene tice, ja sam prvo zavrsila Medunarodne odnose i biznis, te
radila nekoliko godina za ustanove poput World
Affairs Council, gdje sam bila u funkciji organizatora pocasnih i
donatorskih vecera. Bila sam tako u poziciji da organiziram susrete sa mnogim
ambasadorima, konzulima i biznismenima iz citavog svijeta. Nakon toga sam
pocela raditi na San Francisco State
University kao direktor jednog marketinskog programa, a zatim sam bila
zaposlena u jednoj velikoj kampaniji za zastitu okoline koja je bila
financirana od strane guvernera Kalifornije. Na svim
ovim radnim mjestima sam srela mnogo prijatelja i jako dobrih ljudi s kojima
sam i danas u kontaktu.
- Planirana reportaza o tebi se otegla,
nikako da dospije u novine. Ramajanu je tesko
“uhvatiti” u svim njenim brojnim obavezama?
- Zao mi je ako sam vas namucila. Zivim tempom koji, valjda, Amerika namece. Uglavnom, puno
sam zauzeta. Obaveze na Univerzitetu, predavanja, razni
projekti ne ostavljaju mi puno slobodnog vremena. Ne zalim se, ja sam
se pronasla u svemu ovome! Moj doktorat, moj naucni i intelektuani rad imaju
zajednicki imenitelj
– borba protiv genocida. Time branim uspomenu na moju
majku i na sve druge nevine zrtve rata. Ovo ljeto
sam kao stipendista McCloskey fondacije provela u Hrvatskoj i Bosni
istrazujuci kao istoricar zivot jedne fenomenalne osobe, Laure Levi Papo. Poznatija u povijesti umjetnosti kao Bohoreta, ova Jevrejka, rodjena u
Sarajevu 1891. godine, govorila je sest jezika, predavala francuski i
knjizevnost, pisala poeziju i prozu, i njen rad je
(nedovoljno poznat u nas) pecat Bosne izmedju dva svjetska rata,
kao i slika zivota i destrukcije Jevrejske zajednice na nasim prostorima. Bohoreta je umrla prirodnom smrcu
pocetkom Drugog svjetskog rata, ne znajuci da su joj dva sina stradala u Jasenovcu, a po nekim navodima i
sama je zavrsila u koncentracionom logoru.
- U obrazlozenju McCloskey fondacije za izbor stipendiste Ramajane
Hidic Demirovic navodi se priznanje njenom naucnom
potencijalu i strukovnosti u istrazivackim projektima, a istovremeno pominje
se i njen rad sa izbjeglicama i prezivjelim stradalnicima genocida u Bosni, a koji se danas
nalaze u San Francisku. Mozes li nam kazati nesto o tome?
- Kada sam prije 12 godina stigla u Kaliforniju aktivno sam se
ukljucila u rad sa izbjeglicama iz Bosne, ili kako to Amerikanci kazu u “local Bosnian
community”. Bilo je to vrijeme kada je ljudima trebalo pomoci u procesu
tranzicije, u njihovim prvim koracima na novom kontinentu. U to vrijeme
poceli su u San Francisko i San Hose pristizati i prezivjeli iz logora
Omarska i Manjaca. Nastojala sam prikupiti njihova svjedocanstva, ne samo da
budu otrgnuta od zaborava, vec i kao dokaz svega onoga sto se desavalo u
Bosni ranih devedesetih. Nazvali smo to “The
Bosnian Genocide Survivors Project”. Ta svjedocanstva dostupna su
historicarima, studentima, politicarima, zdravstvenim radnicima i javnosti. Zbog svega
onoga sto se desilo mi jednostavno nemamo pravo na zaborav!
- Pored skolovanja, nauke i doktorata, ima li
Ramajana prostora i za neke druge aktivnosti?
- Hobi su mi nekretnine, te cesto kupujem i
prodajem nekretnine za svoju porodicu i prijatelje. U tome
uzivam i mislim da imam jako talenta za odabir profitabilnih nekretnina.
Tu bih vjerojatno gradila karijeru da nisam ovoliko godina potrosila na knjige i
ucenje. -Porodica?
-Najveca radost u mom zivotu je moja kcerka Ayra, kojoj je sada sest godina. Naslijedila
je od oca talenat za muziku. Svira violinu i odlicna
je mala balerina. Pohadja na univerzitetu u Indiani muzicku
skolu za mlade talente. O njoj ce se tek cuti!
Inace, moj suprug, Aladin
Demirovic, je profesionalni muzicar. Ima iza sebe nekoliko godina
iskustva na scenama i tezgama bivse Juge i Njemacke. Prije no sto ih je rat
zaustavio, njegova grupa i on su osvojili nekoliko nagrada u Sarajevu kao
nove nade, pa su o njima pisale i nase novine, poput Oslobodjenja. On ne voli
o tome pricati, jer je ta karijera prekinuta ratom, ali ja sam slucajno
pronasla par clanaka koje je njegova mama sacuvala u porodicnoj arhivi.U
stvari, shvatila sam koliko je on bio zainteresovan za muzicku karijeru i
koliko je bio uspjesan u njoj. Trenutno mu je, medjutim, muzika jedino hobi,
jer mu ne ostavljaju previse slobodnog vremena poslovi u Lilly-ju (jednoj od
najvecih laboratorija i tvornica lijekova u svijetu), gdje vec nekih godinu
dana radi kao uposlenik Unije elektricara na odrzavanju elektricnih
instalacija. Uz sve to ima i svoje manje
gradjevinske poslove i ugovore. Uskoro se nada povratku u
Kaliforniju gdje misli nastaviti rad sa mojim bratom na vecim gradjevinskim
projektima. I njemu su, takodje, nekretnine jedan od
hobija, ali, za razliku od mene, on u stvari ima polozen ispit i dozvolu za
rad sa nekretninama u Kaliforniji.
Ayra je njegov sto-postotni nasljednik! Volimo je bezgranicno!
……
Nakon carine u Bosanskom Brodu, gradu uz obalu Save, koji se tek naslucuje
u magli i kojeg njegovi Bosanci vise ne zovu “bosanski”, zora se
lagano odmotava po praznoj cesti. I ono malo nocnog
razgovora medju najupornijim, zacutalo je pred prizorima koji vec 15 godina
prepadaju zalutale strance. I lijevo i desno svuda pustos, muk
rusevina, odjek rata, ubistava, grabezi i pljacke. Porusene
kuce iz kojih raste korov i tuga. Ukoliko je srce, radujuci se nakon
toliko godina povratku kuci, pjevalo “Ovo je moja
zemlja, meni najdraza”, ovdje je zanijemilo pred prizorima koji su
zemljaci uradili svojoj zemlji. Autobus ne ulazi u Doboj,
kaze vozac. Ako nema policije, stacemo na raskrscu!
Nekoliko putnika izlazi i zurno grabi svoj prtljag. Zena do prozora gleda u pravcu grada, vadi iz tasne maramicu i
brise oci.
Napisao: MIRKO JELEC
www.tipura.com // Nase novine 2007 |