|
Dobojlije u dijaspori:
Samir Preldzic – Bugarska PRIATEL PEE VESELI PESNI! /Приател
пее весели
песни/! |
||
|
Ovo sigurno niste
znali: prve izbjeglice iz Doboja bili su
muzicari a njihov vodja je, zamislite, nakon svog prvog
izbjeglickog utocista u Hotelu “Kardial” na Banji Vrucici
dospio, ni manje ni vise,
do bugarske televizije! Ram-tam-taram! Ti-ri-diri-di! Priatel Bosnenec
pee veseli pesni! E nesto mi ne ide ovaj bugarski!
Kud mi fali cirilica na tastaturi, kud se jos cudom ne mogu nacuditi kako to
da je Samir Preldzic, nasa muzicka
nada, nas mladi harmonikas, prvi glas Doboja, vedri, ljepuskasti momcic
postao pjevacka zvijezda u Bugarskoj. Bratko, sa nama Dobojlijama sve
je moguce! - U Sofiju smo dosli u junu 1993., prvo ja
i stariji burazer Mensur, a nakon mjesec i nasi roditelji. Bili smo u
Bugarskoj prve registrovane izbjeglice iz Bosne. Poslije nas doslo je jos oko
15-tak nasih ljudi, ali svi su se oni, uljucujuci i nase roditelje, vratili
nazad. Ja i brat smo ostali. Ozenili smo se Bugarkama, obojica
smo dobili kcerke. Njegova djevojcica je prije neki dan napunila sedam, a
moja ce Nija na ljeto navrsiti cetiri…
Pronasao srecu u Bugarskoj
- Samir sa suprugom Iskrom i kcerkom Nijom Prije no sto vas, postovani citaoci, upustimo u vrtloge ove neobicne izbjeglicke odiseje, koja je na
sretan nacin okoncana u glavnom gradu Bugarske, red je da vas prvo
podsjetimo kako je Samir uplovio
u svijet muzike. -
Ljubav prema muzici sam naslijedio od roditelja. Moja mama Hasija
je u mladosti svirala mandolinu i gitaru, a tata Dzevad (kao i jos trojica mojih
amidza:Nijaz,
Mirsad
i Fead)
dugo godina se bavio muzikom. Svirao je u legendarnom dobojskom
"pleh" - duvackom orkestru, pod dirigentskom palicom kapelnika Djoke Damjanovica,
a bio je i bubnjar u orkestru tvornice "Trudbenik" i u bendovima
koji su svirali prve igranke u Doboju davnih '50-tih godina. Harmoniku u
nasoj kuci prvo je poceo uciti moj brat Mensur, a zatim, kada je 1977.
osnovana Niza muzicka skola u Doboju, koja je djelovala u osnovnoj skoli
"Josip Jovanovic", dosao je red na mene da nastavim tradiciju. Prije
podne bio sam u svojoj skoli, u “Narodnim herojima”, a poslije podne na
casovima u drugoj skoli. Bilo je naporno. Djeca su se igrala i smijala dok
sam prolazio kraj njih noseci na ledjima moju prvu harmoniku. Roditelji
su me ohrabrivali: - Doci ce dan kada ti se nece
smijati, nego ce ti aplaudirati! I, stvarno, njihove rijeci su
se obistinile, a meni je, eto, puno godina poslije najdraza nagrada bila i
ostala aplauz! Nijedan honorar ne moze se mjeriti sa pravim i iskrenim
aplauzom koji daje podstrek i satisfakciju u radu. Moja najdraza nastavnica kojoj
dugujem prve "muzicke korake" je bila Slavica Bjelic. Nju je često zamjenjivala uciteljica Behija. Prvi ozbiljniji nastup u
mojoj muzickoj karijeri napravio sam u KUD-u "Ismet Kapetanovic".
Tu sam stekao rutinu i prebrodio prvu tremu u cemu mi je mnogo pomogao Seid Zilic. On je u ono vrijeme bio
najperspektivniji mladi harmonikas u Doboju. Nazalost, prerano je napustio
ovaj svijet. Nakon njegove pogibije u saobracajnoj nesreci, cesto sam
pomisljao:"Otisao je medju zvijezde, gdje mu je i bilo mjesto!".
Prvi glas Doboja 1984. godine Dobojlije su cule o meni nesto vise
1984. nakon moje pobjede na festivalu "Prvi glas Doboja". Na scenu
sam izasao sa harmonikom koja mi je davala sigurnost i samouvjerenost. Nakon
te pobjede uslijedili su mnogi pozivi "za tezgu". To je bila moja
prva i prava odskocna daska u profesionalnije muzicke vode. Uslijedile su
mnoge zabave, najcesce u hali Srednjoskolskog centra i u hotelu “Bosna”,
zatim svadbe, ispracaji u armiju, itd. Sjecam se da sam 1986. stao na scenu
zajedno sa legendarnim sastavom “Sedmorica mladih” i legendom bosanske
pozorisne scene Rejhanom Demirdzicem,
kojeg sam pratio dok je pjevao neke parodije uz melodije starih bosanskih
sevdalinki. To mi je posebno ostalo u dubokom sjecanju.
Pamtim,
takodje, moje ucesce na takmicenju za Prvu harmoniku Jugoslavije,1985.
godine. Bio sam predstavnik Bosne i Hercegovine, izabran u konkurenciji vise
od 50 mladih bosanskih harmonikasa na kvalifikacijama odrzanim u Sarajevu. To
je bilo veoma dragocjeno iskustvo i susret sa drugacijom, kvalitetnijom
tehnikom i harmonikama dugmetarama, sto mi je dalo motivaciju za daljim
usavrsavanjem. Zahvaljujuci mom tati i njegovom kolegi sa kojim su
svirali prve igranke u Doboju, Miletu
Pecancu, otisao sam u Sarajevo na casove kod harmonikaša Ratomira-Rate Petkovica. Od njega sam za kratko vrijeme naucio dosta "caka
i finesa" koje su mi u mom budućem profesionalnom muziciranju puno pomogle. Tih '80. godina u Doboju je
djelovao jedan veoma dobar tamburaski orkestar, koji je cesto vjezbao i radio
u KUD-u ''Ismet Kapetanovic'', a probe su se odrzavale takodje i preko puta
“Roga”, u prostorijama SUP skole, u kojoj je radio rukovodilac tog orkestra,
nastavnik Boro Stevanovic -“Tamburica”.
Sastav tog tamburaskog orkestra se uvelicavao i smanjivao po potrebi, ali
najcescu postavu su cinili: Boro
Stevanovic (prim), Jovica
Simeunovic (bugarija), Djordjo
Popovic -''Cica'' (kontrabas),
Mirsad Hasukic (bas-prim) i moja malenkost (harmonika). S vremena na vrijeme
sa nama su svirali i Emil Facko
(kontrabas ili bas-prim), Zdenko
Filipjak (akusticna gitara ili kontrabas) i Stevica Stevanovic (bas-prim). Veselili smo mnogobrojne Dobojlije
na raznim mjestima. Cesto smo gostovali u elitnoj dobojskoj piceriji ''AS''
(kod Hansa), u ''Vidikovcu'' (kod Fadila), u Dalmaciji (kod Save), na
mnogobrojnim svadbama i ispracajima u vojsku. Karakteristicno za ovaj
akusticni orkestar je bilo da smo svirali sve pjesme naroda i narodnosti iz
bivse Jugoslavije. Nije bilo Dobojlije koji je prisustvovao nasoj svirci a da
je otisao kuci neraspolozen i tuzan.
Iz albuma
uspomena – Tamburaski orkestar Bore Stevanovica - U tvojim
uspomenama jedan datum bio je najvazniji i pamtis ga dan-danas?
Samirova grupa “Orijent” na jednoj zabavi sredinom
osamdesetih - Pocetak kraja, znaci, tebi
se desio na Banji Vrucici? - Pocetak kraja bio je 3.maja 1992.
ne samo za orkestar “Orijent” nego i za mnoge Dobojlije, koji u ovom momentu
citaju ovaj zapis negdje u “bijelom svijetu''. Otisli smo 1.maja da sviramo u ''Kardialu'' u Teslicu i
nazalost tamo se i zavrsila karijera ovog orkestra. Mislim da smo nas petoro
bili prve dobojske izbjeglice, posto smo zahvaljujuci covjecnosti tadasnjeg
direktora hotela ''Kardial'' (mislim da se zvao Zdravko Ostojic) ostali besplatno na hrani i smjestaju cijelih 15
dana. To su bili dani muke i neizvjesnosti. Nismo imali nikakve
informacije. Rekli su nam
samo da se u Doboj ne mozemo vratiti. Niko nije znao sta se desava. Da li
zbog nase mladosti, ludosti, upornosti ili zbog toga sto smo svi bili
ubijedjeni da je sve to samo neka trenutna prolazna kriza, cvrsto smo
odlucili da nadjemo nacin i da se vratimo u Doboj. Zahvaljujuci nasoj
popularnosti i dobrim utiscima koje smo svugdje ostavljali, nasa pjevacica Ljubica Juricic uspjela je preko Munevere Markovic (novinarke Radio
Teslica, kojoj smo svi mi beskrajno zahvalni) da ubijedi nacelnika SUP-a u
Teslicu da nas sa policijskom pratnjom vrati nazad u Doboj. Svi su nam se
cudili, govorili da nismo normalni, da svi pokusavaju da izadju iz Doboja, a
mi ''navrli k'o mutavi'' da se vratimo. Niko nas nije mogao razumjeti. Samo smo
mi u nasim mladim glavama znali sta mislimo i osjecamo. Bili smo ubijedjeni
da se u Bosni ne moze desiti rat... Vratili smo se u
Doboj 18.maja 1992. i tada smo shvatili da smo napravili ogromnu gresku. Kada
smo se ja i brat pojavili na vratima naseg stana u Ulici 1.maja, sjecam se
rijeci nasih roditelja: ''Draga djeco, ovo je prvi put u zivotu da se ne
radujemo sto vas vidimo!” Ispocetka nismo mogli da
shvatimo sta nam to govore, ali nazalost poslije smo uvidjeli da su bili u
pravu. Kompletnu muzicku opremu smo bili smjestili u stanu i
podrumu nase rahmetli nene u Starom gradu. O svemu tome znao je samo jedan
komsija. Godinu dana nakon
toga i nakon muke koja se zvala ''prezivljavanje'', uspjeli
smo da izadjemo iz Doboja. Kada se rat zavrsio, ovdje u Bugarskoj
saznali smo da su nestali svi oni nasi
instrumenti i muzicka oprema koju smo ostavili komsiji na cuvanje. Naravno,
niko nista ne zna, ni kako ni kada se to desilo, ali jedino ja znam da nikada
nisam uspio da prezalim svoju harmoniku na kojoj je pisalo moje ime Samir (radjeno
po specijalnoj porudzbini). Moju harmoniku i dan-danas ponekad sanjam! Sa
njom kao da je nestao dio mene. Od tada veoma rijetko sam svirao harmoniku. Bilo
koja druga zvucala je tako drugacije od moje “Dallape”. Nije to bilo to!
Presao sam na sintisajzer, koji je nazalost zamijenio i cijeli moj orkestar. Sa
bratom, koji se sa bubnjeva preorijentisao na ritam gitaru, dugo godina smo
svirali po sofijskim hotelima, nocnim barovima i restoranima…
- Hajde sad da se vratimo na
pocetak ove reportaze. Ama Samire, izbjeglice su bjezale na
Zapad, zasto si ti krenuo u Bugarsku? - Cudni su putevi sudbine.
Kada smo izasli iz Doboja, ja i brat smo 15 dana bili u Beogradu, u velikoj
dilemi kako otici iz Srbije. Imali smo neka garantna pisma iz Svedske.
Pokusali smo da vozom preko Madjarske dodjemo do Poljske, pa odatle feribotom
do Svedske. Nazalost, Madjari su nas, posto nismo imali tranzitnu vizu,
vratili sa granice i udarili nam nekakav crni pecat u pasos. Posto je u junu
te 1993. Zapadna Evropa vec bila prepuna izbjeglica iz Bosne, niko vise nije
htio da nas primi regularnim putem. Ja i buraz smo obilazili sve ambasade u
Beogradu. Bili smo spremni na bilo kakvu varijantu, tako da je malo falilo da
prihvatimo prijedlog Brazilske ambasade koja nam je ponudila azil, ili
prijedog ambasade Irana. Ali, posto su to ipak veoma “egzoticne” drzave, a mi
nismo imali para za toliko dalek put, odlucili smo se za neku “blizu”
varijantu. Kupili smo vozne karte za Istambul (posto u to vrijeme jedino
Turska i Bugarska nisu trazile vize). Noc prije polaska sjetio sam se da u
Sofiji (kroz koju smo trebali da prodjemo u tranzitu) vec nekoliko godina
zivi pjevac Zika
Nikolic i njegova supruga Dina,
inace sestra nase proslavljene Dobojke Silvane Armenulic. Sa njima prije
rata radili neke koncerte, javili smo se i pitali ih da li bi nam oni mogli
nekako pomoci. Zika i Dina su u to vrijeme imali jedan kafic i jedan restoran
u Sofiji, pa su nam ponudili da dodjemo i da, dok se nesto ne bi sredilo po
pitanju muzike, pocnemo raditi kao konobari i barmeni kod njih. Mi smo,
naravno, prihvatili. U svakom slucaju bila je to mnogo bolja varijanta nego
da odemo u Istambul, gdje bi nas smjestili u izbjeglicki kamp - a dalje ko
zna sta bi bilo!!! U Sofiji je takodje zivio i
poznati dobojski menadzer sa kojim smo radili prije rata. To je bio Zoran Radonjic,
covjek koji je 1990. doveo prve bugarske muzicare u Doboj i okolinu. On nam
je takodje pomogao u prvim danima naseg boravka. Za nama su dosli i nasi
roditelji, nas amidza i strina Feko-Fead
i Minkica Preldzic
iz Teslica, a takodje i nas dajdza Dzafer Beslagic sa porodicom. Svi
su se oni do 1996/97. vratili nazad. Njihov san je bio da se vrate, bez obzira na sve. Tata
je cesto znao da kaze:''To je moj grad i hocu na kraju da me zakopaju na
Humci!'' Najdraze mi je, kada se cujemo telefonom, da im osjetim radost u
glasu kada kazu: ''Eto, danas smo sreli tog i tog (nekog od starih Dobojlija)
koji se vratio.” Kazu, vracaju se ljudi. Ali, nazalost, uglavnom su to
stariji, a mladih jos nema! Tuzno, gorko i cemerno. Jos tuznije je sto stare
Dobojlije odlaze na put bez povratka, a mi, nekadasnje ''mlade'' Dobojlije,
lutamo po bijelom svijetu - trazeci svoj grad, kojeg vise nema! (Sve
me ovo podsjeca na finalnu scenu iz filma Emira Kusturice ''Underground'')…
**** - Dva brata, dva Preldzica su,
dakle, pronasla svoju sudbinu i svoju srecu u Bugarskoj a jos nisu
promijenili drzavljanstvo. Kako to? - Zbog emocija i uspomena,
valjda. Bugarska je nakon svrgavanja Todora Zivkova krenula veoma teskim ali
odlucnim koracima u proces demokratizacije. Iduce ce godine, zajedno sa
Rumunijom, biti primljena u Evropsku zajednicu i njen “rejting” je naglo
porastao. Ogroman broj Makedonaca, kao i Srba iz okoline Nisa, Pirota,
Dimitrovgrada, Bosiljgrada i drugih pogranicnih mjesta masovno uzimaju
bugarsko drzavljanstvo, zbog pasosa i lakseg putovanja po svijetu. Ja i
Mensur smo zadrzali nase bosansko drzavljanstvo. Nismo uzeli bugarske pasose.
Nas dvojica, eto, zbog nekog patriotizma i rodoljubja nismo htjeli. Uvijek
smo govorili: izgubili smo svoj grad, ne zivimo u nasoj Bosni, moralno i
materijalno smo smo puno izgubili, ali jedino sto nam je jos ostalo to
je nas bosanski identitet pa ako i to
izgubimo, onda bi stvarno stavili tacku na sve. Mislim
da nam nasi djedovi i pradjedovi to ne bi oprostili. Nakon 13 godina cekanja,
u Sofiji je u januaru ove godine otvorena bosanska ambasada, tako da se sad
barem malo osjecamo sigurniji i znamo da nismo sami, iako u cijeloj Bugarskoj
mislim da nema vise od desetak Bosanaca. - Medju nasima ti si svakako
najpoznatiji, posto si postao pjevacka zvijezda i posto si imao nekoliko
nastupa na televiziji. - Dugo godina, jos od samog
pocetka, od 1994. dopunjavali smo "izbjeglicku pomoc" svirajuci po
sofijskim restoranima, tako da su nas svi ovdje znali kao "Duo
Bosna-Orijent". Svirali smo i pjevali svakakvu vrstu muzike (najvise grcku, tursku,
makedonsku i nasu, a u pojedinim restoranima smo svirali samo evergreen i
italijanske kancone). Posto je ovdje muzika sa teritorije bivse Juge veoma
popularna, ja sam imao prednost pred svim bugarskim kolegama da mogu tu
muziku pjevati i svirati sto-posto autenticno. Odmah sam zapeo za oko (ili
bolje receno za uho) muzickim producentima iz jedne njihove popularne
izdavacke kuce, tako da su mi 1998. ponudili veoma primamljiv ugovor za izdavanje
albuma i snimanje cetiri video-spota. Naravno, ja sam to prihvatio. Nazalost,
trazili su samo mene kao solistu, pa je varijanta u duetu sa bratom otpala.
Naslovna strana albuma snimljenog u Bugarskoj Projekat
je bio gotov pocetkom 1999. Uslijedili su mnogobrojni intervjui po raznim
javnim medijima, tako da je postojao jedan period kada se u cijeloj Bugarskoj
pisalo i govorilo o Bosancu, izbjeglici iz najkrvavijeg balkanskog rata, koji
je propjevao na bugarskom jeziku. Sa tom frazom sam najcesce bio predstavljan
u svim medijima.To mi je u pocetku imponovalo, a poslije me strasno
nerviralo. Ja sam album snimio na bugarskom jeziku, posto su moji producenti
trazili neku “egzotiku“. Zahtijevali su od mene da pjevam sa akcentom da bi mogla da se uoci
razlika i da se vidi da ne pjeva pravi Bugarin. (To im
je bio kao dzoker!) Nakon uspjeha sa tim albumom (uporedo sa video
spotovima koji su se vrtili po mnogim
televizijama - uglavnom kablovskim), moji producenti su mi predlozili novi
ugovor. Bio je veoma neprihvatljiv, tako da sam bio primoran da raskinem sa
tom izdavackom kućom. Na svu moju srecu, uporedo sa pjevanjem, oprobao
sam se i kao kompozitor i aranžer tako da sam imao uspjeha i u tom pravcu. Tu
sam mogao biti "sam svoj gospodar", pa sam akcentirao svoj rad na
komponovanje i aranziranje. Trenutno, suradjujem sa jednim studijem, pravim
aranzmane i komponujem. Osim tog posla, radim i jos jedan drugi, koji nema
veze sa muzikom. Naime, sudski sam tumac i prevodilac sa nasih jezika na
bugarski i obratno, a autorizovan sam od Ministarstva vanjskih poslova
Republike Bugarske. Moj brat Mensur se posvetio
porodici, ima slasticarsku radnju i cesto kaze: - Ko pjeva, zlo ne misli! - pa
onda doda: - A ko misli, nije mu do pjevanja! |
||
|
||
|
|
Bugarske novine pune
su clanaka o Samiru Preldzicu