Sanja  Rajic - Danska

 

 

DOBOJSKI EKOLOG - DANSKI PEDAGOG




Kovrdzava kosa, crne oci, veliki od uva do uva osmijeh, biserni zubi, lijepa. Doboj je jos pamti i po drugim personalnim vrlinama: veliki drug, veoma socijalna, voli raju i druzenje, srcani aktivista u Ekoloskom pokretu “Zeleni”…

 

             

              Sanja sa kcerkom Majom

 

                    Sanja Rajic je skoro citav zivot provela na adresi Marsala Tita 99. Prvim skolskim koracima u Osnovnoj skoli “Josip Jovanovic” naucila je uciteljica Jelena Babic, jedna predivna i mila osoba, izuzetan pedagog. O da! U toj nekada najnovijoj i najljepsoj skoli u Doboju i okolini bilo je i budno oko direktora Rajka Zakonovica, covjeka koji je bio simbol pedagogije i dobojskog skolstva.

                      U Sanjinom vremeplovu  jurimo kroz vrijeme i stizemo u 1980-tu kada generacija 62-ge polace maturu u nasoj gimnaziji. Eto ih na vratima zrelosti, ponosni na svoje profesore, na elitu dragih ljudi koji su im otkrili ljepotu znanja. Potom je doslo vrijeme privremenog rastanka sa rodnim gradom - odlazak na fakultet…

 

                     Ovaj zapis o Sanji - Njanji Rajic za kratko odvodimo u jedno drugo paralelno kazivanje. Interview  vodimo uz pomoc Interneta. Pitanja i odgovori putuju E-mailom izmedju dva kontinenta. Novinar je u Kanadi, sagovornik u Danskoj  a cilj - “Nase novine” u Bosni. Prije deset godina, kada su od naseg Doboja krenuli izbjeglicki talasi, koncentricni krugovi rasirili su se svim geografskim sirinama i duzinama. Danas uspomene putuju uz pomoc kompjutera, obrnutim smjerom - ka Doboju.



Sanja Rajic sa prijateljima stomatologom Almirom Mehmedagicem i njegovom suprugom

 

                    - Po cemu me se Dobojlije mogu sjetiti? Kao prvo, na sto sam najvise ponosna, mogu me se sjetiti  kao kcerke Zinete i Predraga Rajica, dvoje predivnih ljudi  koji su svoj zivot  podredili i posvetili  meni i mojoj sestri Sandi, i koji su zasluzni  da i poslije svih nedaca  mogu optimisticno gledati na zivot i napredovati u drustvu u kojem se sada nalazim - pise Sanja u svojoj elektronskoj poruci i nastavlja: - Neki me se mogu sjetiti i kao “ona sto je posjekla drvored  u Titovoj ulici”, kada sam se kao tek zavrseni pejsazni arhitekta zaposlila u komunalnom preduzecu “Progres”. Ali, iskreno se nadam  da ima i onih koji su primjetili moj doprinos uljepsavanju grada, ocuvanju i unapredjenju zelenila i zivotne sredine. Imala sam srecu da sa grupom entuzijasta i vizionara  budem osnivac ekoloske grupe “Zeleni” Doboj, koja je za kratko  prikupila  masu pristalica, spasila neke od nasih parkova i drvoreda , borila se da rijeka Bosne bude  cisca i postedjena daljnjih zagadjenja. (Sada kada ovo pisem osjecam isti entuzijazam kao i prije).

                 

 

                      - Ko me se jos moze sjetiti? Nadam se mnogi od onih sto su ‘70-tih na velikom odmoru ili u pauzi korziranja jeli piroske sa sirom Azema Turalica. Vjerovatno i oni kojima su ’80-tih kafici kod Cece, Omice, Glavasa, Ede, Kube, Teniskog igralista bili neizostavni dio svakodnevnice. To su bila mjesta  gdje se tokom dvije decenije vise dobojskih generacija druzilo i zabavljalo , dozivljavalo velike ljubavi, pa i bolne rastanke. Sve su to sada lijepe uspomene. Neki, nazalost, vise i nisu medju nama, ali ce zauvijek biti dio dobojske raje i mojih sjecanja.

                 

                    Sanja Rajic danas zivi u Danskoj. Da bi sto prije dobila posao, promijenila je struku, prekvalifikovala se i radi kao pedagog u jednoj skoli. Ima predivnu osmogodisnju kcerku Maju koja ide u drugi razred osnovne skole. Trudi se, i u tome uspijeva, da na svoje dijete  prenese dio lijepih uspomena iz svoje domovine i svog zivota, jer Majin zavicaj je Danska.

 

   -Muci li te nostalgija?

   -Ta lijepa rijec je toliko zloupotrebljavana da je vise ne shvacam ozbiljno. Mogu biti nostalgicna za nekim “starim” vremenima, koja bi se promijenila i da nije bilo rata. Sve su generacije nostalgicne, pa tako i mi. Da sam nostalgicna kao neki sto puno pricaju o nostalgiji, ne bih bila u Danskoj nego se vratila u Bosnu i Hercegovinu. Izmedju proslosti, sadasnjosti i buducnosti dajem prioritet sadasnjosti. Proslost je i previse izmanipulirala mojim zivotim, da sam odlucila da joj to vise ne dozvolim. Buducnost je isuvise imaginarna da bih se njome zadovoljila. Sadasnjost je najvece bogatstvo!  Ovih deset godina borbe za “novo mjesto pod suncem” me, izmedju ostalog, i tome naucilo. Ako mogu pozitivno gledati na vrijeme prinudnog egzila, to je duhovna, ljudska nadgradnja i razvoj koji sam, kao i vecina nas, dozivjela. Mnogi kazu: “Vi ste se promijenili. Postali ste Danci ili Amerikanci…” a uzrok toj nasoj promjeni je upravo taj razvoj. Uglavnom, na buducnost gledam optimisticno. Konacno mogu reci da ona zavisi iskljucivo od mene i od odluka koje sama donosim, a ne od “vise sile” koja nas je zadesila prije deset godina.

 

                  Druzenje sa ljudima je Sanjina velika vrlina. Je li u Danskoj usamljena? Ima li u njenom mjestu nasih Dobojlija?

                - S kim se druzim?  Srecom sam pronasla (a srecom i zadrzala i neke stare) dobre prijatelje, i medju nasima i medju Dancima. To doduse nije onaj nacin druzenja na koji smo mi navikli, ali vremena i podneblje su drugaciji. I mi smo postali malo “ozbiljniji” (samo malkice!!!).

                  Slobodno vrijeme , ako ga i kada ga ima, najvise volim provesti sa svojom Majom. Radujemo se voznji biciklom ili rolama, odlasku na bazen…



Napisao Mirko Jelec



Nase novine 2005 // www.tipura.com