Sanja Rajic - Danska DOBOJSKI
EKOLOG - DANSKI PEDAGOG |
Sanja sa kcerkom Majom Sanja Rajic je skoro
citav zivot provela na adresi Marsala Tita 99. Prvim skolskim koracima u
Osnovnoj skoli “Josip Jovanovic” naucila je uciteljica Jelena Babic,
jedna predivna i mila osoba, izuzetan pedagog. O da! U toj nekada najnovijoj
i najljepsoj skoli u Doboju i okolini bilo je i budno oko direktora Rajka
Zakonovica, covjeka koji je bio simbol pedagogije i dobojskog skolstva. U Sanjinom vremeplovu jurimo
kroz vrijeme i stizemo u 1980-tu kada generacija 62-ge polace maturu u nasoj
gimnaziji. Eto ih na vratima zrelosti, ponosni na svoje profesore, na elitu
dragih ljudi koji su im otkrili ljepotu znanja. Potom je doslo vrijeme
privremenog rastanka sa rodnim gradom - odlazak na fakultet… Ovaj zapis o Sanji -
Njanji Rajic za kratko odvodimo u jedno drugo paralelno kazivanje. Interview vodimo uz
pomoc Interneta. Pitanja i odgovori putuju E-mailom izmedju dva kontinenta. Novinar
je u Kanadi, sagovornik u Danskoj a cilj - “Nase novine” u Bosni. Prije
deset godina, kada su od naseg Doboja krenuli
izbjeglicki talasi, koncentricni krugovi rasirili su se svim geografskim
sirinama i duzinama. Danas uspomene putuju uz pomoc kompjutera, obrnutim
smjerom - ka Doboju.
Sanja Rajic sa prijateljima stomatologom
Almirom Mehmedagicem i njegovom suprugom - Po cemu me se Dobojlije
mogu sjetiti? Kao prvo, na sto sam najvise ponosna, mogu me se sjetiti kao kcerke Zinete
i Predraga Rajica, dvoje predivnih ljudi koji su svoj zivot podredili i posvetili meni i mojoj sestri Sandi, i koji su
zasluzni da i poslije svih nedaca mogu optimisticno gledati na zivot i
napredovati u drustvu u kojem se sada nalazim - pise Sanja u svojoj
elektronskoj poruci i nastavlja: - Neki me se mogu sjetiti i kao “ona sto je
posjekla drvored u Titovoj ulici”,
kada sam se kao tek zavrseni pejsazni arhitekta zaposlila u komunalnom
preduzecu “Progres”. Ali, iskreno se nadam da ima i onih
koji su primjetili moj doprinos uljepsavanju grada, ocuvanju i unapredjenju
zelenila i zivotne sredine. Imala sam srecu da sa grupom entuzijasta i vizionara budem
osnivac ekoloske grupe “Zeleni” Doboj, koja je za kratko prikupila
masu pristalica, spasila neke od nasih parkova i drvoreda , borila se
da rijeka Bosne bude cisca i
postedjena daljnjih zagadjenja. (Sada kada ovo pisem osjecam isti entuzijazam
kao i prije). - Ko me se jos moze sjetiti?
Nadam se mnogi od onih sto su ‘70-tih na velikom
odmoru ili u pauzi korziranja jeli piroske sa sirom Azema Turalica.
Vjerovatno i oni kojima su ’80-tih kafici kod Cece, Omice, Glavasa,
Ede, Kube, Teniskog igralista bili neizostavni dio
svakodnevnice. To su bila mjesta gdje se tokom dvije decenije vise
dobojskih generacija druzilo i zabavljalo , dozivljavalo velike ljubavi, pa i
bolne rastanke. Sve su to sada lijepe uspomene. Neki, nazalost, vise i nisu
medju nama, ali ce zauvijek biti dio dobojske raje i mojih sjecanja. Sanja Rajic danas zivi u
Danskoj. Da bi sto prije dobila posao, promijenila je struku,
prekvalifikovala se i radi kao pedagog u jednoj skoli. Ima predivnu
osmogodisnju kcerku Maju koja ide u drugi razred osnovne skole. Trudi se, i u
tome uspijeva, da na svoje dijete
prenese dio lijepih uspomena iz svoje domovine i svog zivota, jer
Majin zavicaj je Danska. -Muci li te nostalgija? -Ta lijepa rijec je toliko
zloupotrebljavana da je vise ne shvacam ozbiljno. Mogu biti nostalgicna za
nekim “starim” vremenima, koja bi se promijenila i da nije bilo rata. Sve su
generacije nostalgicne, pa tako i mi. Da sam nostalgicna kao neki sto puno pricaju
o nostalgiji, ne bih bila u Danskoj nego se vratila u Bosnu i Hercegovinu.
Izmedju proslosti, sadasnjosti i buducnosti dajem prioritet sadasnjosti.
Proslost je i previse izmanipulirala mojim zivotim, da sam odlucila da joj to
vise ne dozvolim. Buducnost je isuvise imaginarna da bih se njome
zadovoljila. Sadasnjost je najvece bogatstvo!
Ovih deset godina borbe za “novo mjesto pod suncem” me, izmedju
ostalog, i tome naucilo. Ako mogu pozitivno gledati na vrijeme prinudnog
egzila, to je duhovna, ljudska nadgradnja i razvoj koji sam, kao i vecina
nas, dozivjela. Mnogi kazu: “Vi ste se promijenili. Postali
ste Danci ili Amerikanci…” a uzrok toj nasoj promjeni je upravo taj razvoj. Uglavnom,
na buducnost gledam optimisticno. Konacno mogu reci da ona zavisi iskljucivo
od mene i od odluka koje sama donosim, a ne od “vise sile” koja nas je
zadesila prije deset godina. Druzenje sa ljudima je
Sanjina velika vrlina. Je li u Danskoj usamljena? Ima li u njenom mjestu
nasih Dobojlija? - S kim se druzim? Srecom sam pronasla (a srecom i zadrzala i
neke stare) dobre prijatelje, i medju nasima i medju Dancima. To doduse nije
onaj nacin druzenja na koji smo mi navikli, ali vremena i podneblje su
drugaciji. I
mi smo postali malo “ozbiljniji” (samo malkice!!!). Slobodno vrijeme
, ako ga i kada ga ima, najvise volim provesti sa svojom Majom.
Radujemo se voznji biciklom ili rolama, odlasku na bazen…
|
|