Dobojlije u dijaspori: Savo Petrović (Florida)

SLALOM PRED OLIMPIJADU

U januaru ću pisati o Zimskoj olimpijadi, rekoh sebi u nedostatku bolje teme. Godina je počela sa kišom. Ove zime na mojoj paraleli snijega nije ni bilo. A na planinama, u susret Olimpijadi, bijele se jedino vrhovi, uzmakli pred toplim vremenom. Snijeg se topi, toplo je i za “snježne topove”, pa organizatori najavljuju da će u slučaju nužde bijeli pokrivač dovlačiti helikopterom!? Mora ga biti barem na takmičarskoj stazi. Klimatske promjene i ćudljivo vrijeme u januaru, kad ti ujutro trebaju kratki rukavi a popodne bunda, moja komšinica Šemsa bi proglasila šejtanskim poslom. Ako me sjećanje ne vara, imali smo posla sa šejtanom i 1984-te: snijeg je u Sarajevu pao uoči samog otvaranja igara.

Čekajuci snijeg ili zvuk helikoptera, Vankuver živi u groznici finalnih priprema za olimpijski sportski spektakl. Sve više ulica je zatvoreno za saobraćaj, sve je manje parking mjesta, a sa radija nas “tješe”: prava gužva tek nas čeka u februaru. I dok se grad umiva i dotjeruje za dolazeću non-stop zabavu, medju prvim gostima stigli su - policajci i vojnici. Živimo u ludo vrijeme, samo mjere obezbjedjenja koštaće milijardu dolara, pet puta više nego što je onomad bio trošak za kompletne igre predvodjene našim Vučkom.

Pisaću o Olimpijadi, rekoh, ne znajući da će jedno pismo sa Floride promijeniti ovu nakanu. Iz američkog Petrograda, Saint Petersburga, “sitno slovo na tri strane piše” moj kolega Savo Petrović, nekadašnji novinar i urednik “Glasa komuna” i sarajevskog “Zadrugara”. Čujemo se s vremena na vrijeme i razmijenimo drugarske poruke. Savo radi u jednom hotelu i povremeno se dohvati pera. Njegov sin, Toni Kuffner, roker iz našeg “Rezervnog točka” ostao je u Bremenu, a Petrovići su, nakon Njemačke, prvo stigli do Atlante, pa potom otišli još južnije, do Floride. Stizale su mi njihove obiteljske slike sa nekih dalekih putovanja, ozareni i nasmijani: Savo, Milada i njihova kćerka Maja, fenomenalni poliglota sa aktivnim poznavanjem engleskog, njemačkog, francuskog, španskog, portugalskog i ruskog jezika. Čini mi se da sam propustio pomenuti arapski i hindu, a možda je Maja u medjuvremenu savladala još neki jezik (neuhvatljiv je i u znanju nedostižan ovaj naš dobojski izdanak).

Savo Petrović sa kćerkom Majom ispred crkve Aja Sofija u Istanbulu, izgradjene prije 1500 godina

Na jednom od najčuvenijih američkih Univerziteta, na Prinstonu (bogo blagi), Maja priprema doktorsku disertaciju. Na svom putu do doktora nauka proučavala je jezike i kulturu egzotičnih krajeva Turske i Indije, a roditelji su dolazili u “u goste”. Otvorim veliku kovertu, vidim slike i kontam opet su na “nekom ručku kod maharadže”, a tek kad pročitam, malko se zacrvenim (vidjećete zašto). Skromnost ipak nije moja vrlina, jer umjesto priprema za slalom odlučim podijeliti ovo neobično pismo sa čitaocima. Savo Petrović je napisao pravu malu recenziju ove naše zajedničke rubrike, a počinje ovako:

Mirko Jeleč, pisac topline i istine života

Otisak srca medju zvijezdama

Već godinama, jednom mjesečno, Mirko Jeleč, ispisuje čudesno lijepe priče o Dobojlijama koji su ožiljke izbjeglištva pretvorili u simbol snage

Čovjek u sebi svoje bogatstvo nosi. Sa takvim mislima, više kao utjehom nego nadom, poslije brodoloma Jugoslavije, na put neizvjesnosti morale su da krenu kolone poniženih i obespravljenih ljudi u potrazi za mirnim morem i lukom spasa. Ni krivi, ni dužni. To se dešavalo na početku posljednje decenije dvadesetog vijeka, i silom prilika, u gadnom nevremenu, razbacani i rasuti po cijelome svijetu, kao zvijezde na hladnom nebu, ljudi iz mnogih krajeva moje Jugoslavije i mog Doboja, tražili su svoje buduće oaze i makar zrno topline. I kao feniks, ptica iz bajke koja se ponovo radja iz pepela, puno odbačenih i protjeranih počeli su, poslije ratnog blata, svoj novi put u životu sa ciljem da od ožiljaka izbjeglištva stvaraju novu snagu. Sada, pod tudjim nebom, našli su svjetlije dane i toplije Sunce i mjesto gdje nije bilo užasa rata i studeni progonstva. Bila je to, nakon gorke drame i Golgote, prva zraka vjere u bolje sutra i zatim je došla prva kafa i pojedena kriška hljeba bez straha da će nepoznat i nepozvan neko zakucati i zapucati na kućna vrata. To je, istina, bio sasvim novi početak u životu, sa bezbroj pitanja – zašto se i kako se sve to dogodilo na tom brdovitom Balkanu i kako dalje? Na neka od njih nikada i neće biti odgovora.

U posjeti Indiji: Savo, kćerka Maja i supruga Milada i Tadž-Mahal u Agri.

I danas, bezmalo dvije decenije poslije jugoslovenskog udesa i užasa, mnoge zvijezde sa onog nekadašnjeg plavog dobojskog neba, prognane i protjerane, sada rasute po Evropi ili Americi, po Australiji ili Aziji, ponovo sijaju punim sjajem. Ali, ponekad, tiho u sebi, ipak, pomisle kako bi, možda, bilo lijepo da se opet okupe u svom gradu i žive na svom ognjištu.

Ovu običnu, sasvim ljudsku želju, možda nikad ostvarivu, ali poteklu iz dubine srca i sa predjela duše, opet, u mislima, i srećom lijepom pisanom riječju, na neki način ispunjava novinar živog duha i pisac topline i istine života, moj prijatelj i kolega Mirko Jeleč, u Vankuveru, na zapadu Kanade, na web-stranici koju pravi Željko Tipura i u listu “Naše novine” koje uredjuje Fahrudin Kapetanović. U pravilu, jednom mjesečno, već punih osam godina, pojavljuje se priča o Dobojlijama u bijelom svijetu, napisana onim lijepim jezikom, našim, kojim smo govorili i pisali, i sada govorimo, i to je jedini preostali zajednički dom nas, raseljenih lica, koji ćemo s ljubavlju dugo čuvati. Prolaze tako kroz života buku, u pričama Mirka Jeleča, nekadašnji gradjani Doboja, rasplete se razgovor o sudbini u ratnim strahotama, da bi, onda, priča krenula u novo, ljepše doba.U ostvarivanje snova.

Savo i Maja u Efesu (Turska), gdje je bio hram božice Artemide

Svoju seriju čudesno lijepo napisanih tekstova, dugu gotovo cijelu prvu deceniju dvadeset i prvog vijeka, Mirko Jeleč tvori uporno i istrajno, pronalazeći dobojske bisere po cijelom svijetu. Sada su biseri tu, pred nama: električar koji pravi olimpijske medalje, arhitekta, rukometaš, muzičar, novinar, narednik u američkoj vojsci, kompozitor, ljekar, svjetski poznata manekenka, pjevač, pravnik, pjesnik, najljepša žena u Belgiji, kuvar, glumica, stomatolog, policajac u Kanadi, rukovodilac velike kompanije, prevodilac koji zna pet ili deset stranih jezika, ekonomista sa Sorbone, poslovna žena godine u Švedskoj, romanopisac, inženjer mašinstva, učesnik u izgradnji velike dvorane - ukrasa Olimpijskih igara 2010. u Vankuveru, doktor nauka, djevojčica - pisac eseja štampanog u kanadskoj čitanci… I mnogi drugi. Svi do jednog bili su gradjani Doboja, koji su živjeli u našem komšiluku, koje ste poznavali ili često susretali na ulici, u trgovini, na fudbalskoj utakmici ili na rukometnom turniru, u biblioteci, na izložbi slika, na autobuskoj ili željeznickoj stanici, u pozorištu, na roditeljskom sastanku…Ta generacija obrazovanih i pametnih ljudi, zatim njihova djeca, bukvalno su iznenadili Zapad: sa divljeg Balkana, gdje se tamo neka sirova i surova plemena tuku i kolju, dolaze sposobni, lijepo vaspitani, školovani i spremni da se brzo uklope medju drugacije ljude, u druge kulture i običaje. Za tu novu avanturu, imali su samo svoje znanje i ponos, dakle ono bogatstvo koje čovjek u sebi nosi.

To bogatstvo ima i Mirko Jeleč, koji u svojim pričama afirmiše vrijednosti i uspjehe Dobojlija, novih ljudi u bijelom svijetu; predstavlja nam kako žive izbjeglice, šta rade i koliko uspješno uredjuju svoj novi vrt i svoj novi dom, taj djelić vlastitog raja na zemaljskoj kugli. Kroz životna iskustva raseljenih ljudi, koja Jeleč strpljivo i pedantno zapisuje i zatim objašnjava kako su se u početku začudjeni i iznenadjeni, njegove drage Dobojlije, usudile da otvore oči i vide ko su i gdje se nalaze i zatim krenu u novi, hrabri svijet, u njegovo osvajanje i postanu dio tog svijeta. Ove priče su pisane ubjedljivo i emotivno, to su priče o ljudima koji su dragi piscu, da bi, on, poslije tih napisa postao još draži svim izbjeglicama. Na svakoj dobojskoj zvijezdi, na svakom novom biseru je otisak srca i trag ljubavi prema čovjeku. Sa poštovanjem prema sabesjednicima, Mirko Jeleč, postavlja svakodnevna i jednostavna, ali važna pitanja: kako se ti ljudi osjećaju, kako žive, o čemu razmišljaju i šta dobro rade po bijelom svijetu. I kada čitate zapise o Dobojlijama koji su dosegli zvijezde u svom radu i životu i tako i sami postali zvijezde, prosto ne znate da li ste u snu ili na javi.

“Izet Sarajlić je rekao da je imao mnogo funkcija u životu, ali da mu je funkcija djeda najljepša i najdraža. I meni, takodje.” Sa unukom Aleksandrom.

Ovi tekstovi su primjer savremenog novinarstva: stvaralačko pisanje, kvalitetna informacija, pisana laganim, ali zanimljivim reporterskim stilom i pretvorena u reportažu ili priču, ukrašena dobrim fotografijama. To je u neku ruku i nastavak stare, dobre škole dobojskog novinarstva koje je često bilo blizu književnosti. Nije ni čudo: Mirko Jeleč je bio svakako jedan od najtalentovanijih i najboljih novinara ne samo pod dobojskim nebom, nego i u Bosni I Hercegovini. Iz njegovog pera riječi pjevaju, ljupko i skladno, i zatim postaju bistra rijeka kojom plove priče, reportaže i zapisi i otkrivaju prebogati i plemeniti svijet u dušama dobojskih izbjeglica. On gori od želje da napiše dobru reportažu ili priču. I to uvijek čini raskošnim stilom i snažnim izrazom našeg bogatog jezika. Zovite ga kako hoćete, srpski, hrvatski, bošnjački – to je jezik koji se zvao hrvatsko/srpski ili srpko/hrvatski čije je studije Mirko Jeleč završio u rekordnom roku. Tim jezikom i danas pišu i govore milioni ljudi i još dugo će govoriti i pisati. Taj jezik je naša domovina, nama, ljudima bez otadžbine, Jugoslavije, koja je ostala da živi u bajci i u našim sjećanjima je baš kao lijepa bajka.

Priče i reportaže Mirka Jeleča, sa svježim mislima i mirisima vremena u kome živimo, ispunjene su željama da ljudima bude bolje i da ljudi rade ono što i sami mogu: da budu bolji. Pisane su sa velikim srcem i sa puno ljubavi, oplemenjuju najljepšim vrlinama, blistaju same od sebe. I svijetle sa ljudskom porukom: ne zaboravite svoj jezik, rodno ognjište i grad u kome ste živjeli i radili. I imajte snage da oprostite. Jer, ko oprašta - pobjedjuje, ko daje - dobija i postaje još bogatiji u svojoj duši.

Saint Petersburg, decembra 24. 2009. Savo PETROVIĆ