Dobojlije u dijaspori: Seka Dobric, Belgija

 

 

 

                               DOBOJKA NAJLJEPSA ZENA BELGIJE

 

                    Oj, radosti! Nasa Dobojka, Seka Dobric, osvojila je titulu najljepse zene u Belgiji i proglasena cetvrtom medju najljepsim na svijetu! Dok cekam da se javi na telefon u mislima prebirem da li sam je i kad sam je mogao sresti na dobojskom korzu. Znao sam da su Dobojke posebno lijepe, ali ovo je nadmasilo cak i novinarska pretjerivanja!

 

                

                    - Goede middag, mevrouw! Cestitka od srca!

                    - De goede middag, dankt U! Hvala puno!

                    Ispozdravljali smo se na flamanskom (kobajagi), dok iz telefonske slusalice zraci radost i smijeh, a negdje u pozadini cuje se lavez  psa i glas supruga koji stalno nesto zapitkuje (treba biti oprezan sa komplimentima!). Seka ove subote nema puno vremena, ceka je nastup na TV-eu, pa se nas razgovor odvija “zadihano”. Tek pred kraj, izazovna slika super stasa iza prijatnog glasa ustupa mjesto ljudskoj dimenziji karaktera i duse:         

                    - Bila sam sest godina hronicno bolesna. Borila sam se za zivot! Snagom volje pobijedila sam bolest!

 

      

                    U tom momentu, u mislima sam zagrlio Seku (bez obzira na muza u pozadini), i odlucio da ovaj zapis zapocnem jednom sasvim drugom paralelom, ovako:

 

                  Neko smrtonosno virusno oboljenje napalo je neduznog stvora u njegovom trecem mjesecu. Zapocela je borba (neki su je smatrali uzaludnom i besmislenom), koja ce pola veterinarske klinike, u kojoj radi moja supruga, pretvoriti u karantin, slican nekoj NASA-laboratoriji. Provela je dane i dane, sa maskom,uz malog pacijenta i nakon dvije sedmice prenijela mi radosnu vijest: “Danas je pojeo pet boba hrane!”

                  Bijeli, kao jagnje kovrdzavi bichon frise, zahvaljujuci Smilji i njenoj upornosti, pobijedio je bolest. Ostala mu je doduse alergija na sve i svasta i injekcija jednom mjesecno. Vlasnik trgovine koja je prodavala leglo i koji nije vjerovao u takav ishod, odustao je od svojih 1500 dolara i tako se prije cetiri godine cupavi poklon uselio u nase zivote. Nakon prve mokre fleke na tepihu (koliko ih je samo bilo!) u ljutnji sam predlozio da ga zovemo Krepo. Nije usvojeno. U klinici su ga zvali Duke, a kod nas je umjesto engleskog grofa postao Luke (po naski Luka). Kad smo prezivjeli pojedenu moju desnu crnu cipelu, pola kile cokolade ispod novogodisnje jelke, pripremljenu mezu za goste koji zvone ispred vrata (u tri zalogaja - ponovljeno dva puta) i rupu na koznom trosjedu velicine teniske lopte, Luka i ja smo postali drugovi i krenuli smo zajedno u planinarenje i duge setnje obalom. Svaki dan u valovima i vjetru sa okeana on njusi ribu, a ja zalutali miris dalekog Jadrana. Zahvaljujuci bijelom cuki, prosijedom gospodinu, iako u pedesetim,dame jos uvijek prilaze sa osmijehom i nikad nije dosadno. Da zivi na nasoj obali (kamo puste srece!), sto-posto znam da bi Seka stala da ga pomiluje…

                 

                   - Napisacu knjigu o tome kako sam pobijedila bolest i kako sam postala Misses Belgije - prijatni glas iz slusalice vraca me nazad  iz maste. - Posveticu dosta stranica i mom zavicaju - dodaje.

                  - Odrasla sam u Doboju. Bila sam u onoj prvoj generacji srednje usmjerene prevodilacke skole u kojoj smo ucili latinski, engleski i francuski. Voljela sam strane jezike pa sam dodatno  uzimala privatne casove njemackog i italijanskog. Stanovali smo u Ulici Josipa Jovanovica 66, u onim lijepim zgradama  od fasadne cigle, iznad Adnanove slasticarnice “Amar”. Moj tata Safet Dobric je bio privatni obrtnik, a majka Matija, u kuci u kojoj je bilo petoro djece, morala je biti uzorna domacica. Imam tri brata: Amira (38), blizance Zeusa i Adema (40) i sestru  Amilu (43). Imala sam lijepo i sretno djetinjstvo, koga se zivo sjecam i sa radoscu pamtim, posebno mojih skolskih drugarica Edine Zunic, koja je zavrsila zurnalistiku i danas zivi u Svedskoj, i Izabele Vasiljevic koja je negdje u Crnoj Gori. Bas bih voljela da se neko sjeti organizirati u Doboju susret nase generacije!


 

Sekini najblizi: sestra Amila i braca Amir, Zeus i Adem

 

                 -Kada djevojka od 15 godina uci pet jezika bilo je za ocekivati da ce nastavati studij stranih jezika?

                - Moj studij engleskog i knjizevnosti u Sarajevu bio je logican slijed mog opredjeljenja. Prije no sto sam krenula na fakultet bile su odrzane Zimske olimpijske igre u Sarajevu na kojima sam bila sa 17 godina najmladji prevodilac stranih jezika -francuskog i engleskog. Od 1984. do 1988. bila sam u najljepsem olimpijskom gradu, a diplomirala sam sa ocjenom devet i po. “Ako ti damo desetku, onda moras zamijeniti profesora”, rekao je neko iz ispitne komisije.

                - Kad se sad sa ove distance gleda, bilo je takodje logicno da neko ko govori toliko stranih jezika ode u inostranstvo?

                -  Tako je ispalo, mada mi to nije u prvih mah bila namjera. Medjutim, u “domovini” nije bilo posla. Zabavljala sam se tad sa jednim mladicem koji je imao neku vezu za posao u Belgiji. Krajem 1988. sam spakovala kofere i stigla na Zapad. Ljubav je bila prolazna, sa momkom sam se razisla, ali sam zavoljela Belgiju! Evo 20 godina smo zajedno! Naucila sam jos jedan jezik, flamanski, sesti po redu u mojoj kolekciji, maternji mojim sinovima.

 

Seka sa bracom, majkom Matijom i njenim unucima

 

                - Prezime Dobric u Doboju vise ne postoji. Kompletna tvoja familija je “na slobodnoj teritoriji”?

                - Kad je rat poceo, prvo je uz pomoc Crvenog krsta  u Belgiju dosla moja mama, a kasnije su jedan za drugim stizala i moja braca. Tata nije htio da ide, ostao je i umro je u Doboju u toku rata. Svi smo na okupu u Willebroek-u, u blizini Atwerpena. Jedino moja sestra Amela zivi u Sloveniji. Braca su se ozenili, imaju  djecu, svoje obitelji i svoje kuce. Ja sam se udala prije 14 godina. Sa suprugom Christianom imam dvoje zlatne djece. Angelo je napunio 13 godina, a Arno dvije godine i osam mjeseci. Pocetkom ljeta desavale su nam se veoma lijepe stvari. U junu smo uselili u nasu novu kucu, a 7. juna sam proglasena za Mrs. Belgije.

                - Najljepsa zena Belgije stize iz Doboja, sa obale Bosne na obalu pet stoljeca starog kanala Willebroek, koji povezuje tvoje sadasnje mjesto boravaka sa Brussel-om. Nije li to pomalo cudna igra sudbine?

               - Koliko vjerujem u prst sudbine, toliko i u moc sopstvenog kreiranja zivota! Iza svega ipak stoji covjek, njegov karakter, njegova pozitivna ili negativna energija. Kad sam tek stigla u Belgiju, sanjala sam da napravim karijeru, da postanem menadzer. Radila sam prvo za njihovu avio-kompaniju, pa sam onda postala regionalni menadzer za holandskog avio-prevoznika KLM i Al-Italiju. Bila sam odgovorna za tri aerodroma: Brussel, Luksemburg i Antwerpen. To sam radila do 1999. godine, da bih onda preuzela menadzersku poziciju u jednoj americkoj kompaniji (Hewitt Associates) i bila odgovorna za 16 zemalja Evrope. Na kraju, kad sam sve to postigla, shvatila sam da za lijep zivot nije najbitnije raditi 24 sata, vec uzivati i u poslu i u familiji. Najbitnije je imati dobar  balans izmedju karijere, obitelji i djece. Sad radim samo za sebe. Muz i ja imamo dvije firme, jednu gradjevinsku za ugradnju klimatizacije i ventilacije, i drugu za finansijske poslove. Posto radim samo za sebe, bilo mi je lakse pronaci tu ravnotezu i biti i dobra supruga, i dobra majka, i uspjesna poslovna zena!

 

Mrs. Belgium sa najdrazim: suprug Christian i sinovi Angelo i Arno

 

               -Hajmo sad malo o ljepoti! Nema novina u Belgiji u kojima nije objavljena tvoja slika. Kad neko ima 42-ije i dobro izgleda kod nas u Bosni bi rekli “dobro se drzi”, a u Belgiji postane zvijezda, zena iz snova. Sta je istina: ili se Seka dobro drzi il’ dobro izgleda?

              - Ha.ha.ha. Ja cu to ostaviti citaocima da odgonetnu! Ukljucila sam se u ovo takmicenje iz radoznalosti. Prosle godine jedna Belgijanka,  Daisy van Cauwenbergh, proglasena je najljepsom zenom svijeta, pa je ove godine po prvi put  organizirano takmicenje za izbor “Mrs.Belgium 2008.” Kriteriji su bili da je osoba starija od 25 godina. Samim tim, za razliku od izbora za Miss, ovo takmicenje je ukljucivalo i udate zene i majke. Pokazivalo je da je ljepota zrelih godina dublja i izazovnija od mladalacke prolaznosti. Bilo je preko 400 kandidata.

Prva selekcija je svela taj broj na 120, pa na 60, pa finalnih 2o, pa je na kraju pobjednicku krunu ponijela  Seka Dobric.

              - Bravo Seko! Znam sigurno da ce Dobojlije slati jedan drugom ovaj Internet-link  (www.sekadobric.com) i da ce se ponositi svojom najljepsom Belgijankom. No to nije kraj price?

 

 

             - Prica se zavrsila u Californiji, u egzoticnom Palm Springsu, 30. avgusta. Tad je odrzano finale za Mrs. Globe, izbor za najljepsu zenu svijeta. Kao nagradu za osvojenu titulu u Belgiji dobila sam najnoviji Mercedes CLS i placeno mi je putovanje u Ameriku, u jednu specijalizovanu kliniku u Seattlu za estetsku kozmetiku zuba. “Smile make over” je dio tog sou-biznisa koji zbog skupoce, nazalost, svako ne moze sebi priustiti. U izboru za Mrs.Globe ucestvovalo je 80 zena iz cijeloga svijeta. Prvo mjesto u Kaliforniji osvojila je jedna Ukrajinka, a ja sam zauzela solidno cetvrto mjesto. Jos uvijek ta euforija traje, jos uvijek dajem intervjue,  gostujem po ko zna koji put na televiziji.

             - Hoce li se ponovo obnoviti tvoje dileme izmedju karijere i obitelji?

             - Sigurno nece. Ja cu i nadalje ostati “full time Mama”, ali popularnost koju sam stekla cu iskoristiti da promovisem moju knjigu. Zelim ljudima da prenesem jednu vaznu poruku. Ja sam bila sest godina bolesna! I pobijedila sam! Mnogo zena ima tu bolest, zelim im poruciti da se ne predaju, da se bore, da ne budu negativne i same sebe otprate u smrt, vec suprotno da budu pozitivne, da se bore i da pobijede. Najlakse je sjediti uz TV, nista ne raditi i kukati! To je otprilike nas mentalitet, ali i medju nama ima i mudrih i pametnih! Zivot je radost, borba bez prestanka! Knjiga se moze ocekivati iduce godine, a sav prihod namijenila sam djeci iz sirotista u Zenici. Posjeticu ih uskoro, u novembru, upoznati se sa njima i odnijeti im poklone…

 

                 Dok pricam sa Sekom, Luka se poklopio i usima i sapom. Kobajagi spava, a povremena bjelina oka kaze da me budno motri. I sa druge strane izgleda je isto. Iz telefonske slusalice lavez je glasniji. Neko tamo uspjesno cuva avliju najljepse zene u Belgiji, a mozda i grijesim, vise nisam siguran, mozda u ovim paralelnim pricama lavez stize iz moje glave, ili iz komsiluka, gdje neki rundov laje na zvijezde, cuva Willebroek i Seku, njenu ljepotu i njenu plemenitost, i sve Dobrice, Bosance i Flamance, zajedno. 

 

 

 

 

 

                                             MIRKO JELEC
                                      E-mail: jelec@telus.net

                            www.tipura.com // Nase novine 2008

 

 

 

Kolaz Sekinih slika sa Interneta i njezine web-stranice www.sekadobric.com