Dobojlije u dijaspori:   Simo Nikic, Durban - Afrika

 

 

AFRIKANAC IZ LIPCA



                   Bogo blagi, gdje sve nisu dogurali! Dobojlije su drzavljani Skandinavije, ima ih rasutih svuda po zapadu, nesto manje na istoku, a stigli su, bogme, i na najjuzniji jug – rog Afrike. Samo pominjanje crnog  kontinenta zavrtice u glavi slike znoja i vrucine, lavova i savane, crnaca i njihovih koloritnih obicaja. Predrasude o Africi bice totalno razotkrivene i dobro zbunjene kada u Juzno-africkoj Republici  zateknu urbane visemilionske gradove, raznoliku klimu i temperature koje nisu “africke”i koje u unutrasnjosti i na planinskim masivima zimi svojim minusima dobro zamrznu termometar. Godisnja doba u juznoj hemisferi su direktno obrnuta nego u nas. Nama, evo, stize proljece, a Simi Nikicu zlatna jesen.

 

Simo Nikic:Na juznoj hemisferi sada pocinje jesen

                  -E bas me raduje da malo “zahladi” – smije se nas zemljak iz Lipca, koji danas zivi u Durbanu, gradu sa 3,5 miliona stanovnika koji lezi na obali Indijskog okeana. -Odusevljen sam ovim gradom i njegovom klimom. Zime su ovdje izuzetno blage,sa temperaturama uvijek iznad deset stepeni, a ljeta su negdje oko 32 stepena sa dosta vlage, pa je tesko zaspati ako u kuci nemas klima-uredjaje. Grad je, inace, turisticka meka za svo stanovnistvo sa sjevera, posto mogu doci za nekoliko sati. Uvijek se nesto desava, tako da je tokom cijele godine pun gostiju i nema mrtve sezone. Inace je najveca pretovarna luka u cijeloj Africi, posto sva roba iz bijeloga svijeta prvo doputuje dovdje i odavdje se razvozi dalje u Afriku.


Durban – razglednica sa Indijskog oceana

                    Juzno-africka Republika je velika zemlja, sest puta veca od bivse Juge, puna klimatskih kontrasta: snijega u Drakensburgu (200 kilometara sjeverno od Durbana), prave zimske hladnoce u centralnom ravnicarskom dijelu, velikih ljetnjih vrucina do 40 stepeni na sjeveru, blize Ekvadoru, vjecite suse na zapadu, u pustinji Kalahari, ili pak blage, gotovo mediteranske klime u Cape Town-u.

                    Ma,vidi ti nas! Pronasli smo zemljaka u ovoj daljini a zapoceli razgovor kao pravi Englezi, uz obavezno propitivanje o vremenu, a znamo da citaoci gore od znatizelje da saznaju otkuda Dobojlija u Africi?

                     -Mene je Juzna Afrika privukla kroz jednu televizijsku reportazu, jos 1990. godine. Bio sam zaprepasten sa onim sto sam vidio, posto sam pretspostavljao da u Africi zivotinje jos skacu po prasnjavom putu. Odmah sam se javio njihovoj ambasadi u Becu, koja mi je nakon duge prepiske, u februaru 1992. poslala spisak firmi u kojima bih eventualno mogao pronaci posao kao masinski inzenjer. Odmah sam poceo slati moju radnu biografiju na razne adrese, ali nazalost od 2. maja 1992. izgubili smo kontakt sa spoljnim svijetom, pa i  sa Afrikom. Tek u januaru 93-ce uspio sam da se cujem sa Dalmatincem Josipom Damjanovicem, koji je u to vrijeme bio zastupnik tesanjske “Pobjede” u Africi. Nedugo potom, u aprilu 1993., uspio sam da dodjem sa turistickom vizom na sest mjeseci, sa dva kofera puna mojih strucnih knjiga i nesto malo garderobe, sa povratnom kartom, ali bez namjere da se vracam…

 

Simo Nikic – sef proizvodnje u firmi “Lehman Transformers”

 

                      Za trenutak moramo prekinuti ovo njegovo kazivanje da bismo “premotali” film jos malo dalje, od samog pocetka. Simo Nikic je rodjen 1958. godine u Doboju, gdje je zavrsio srednju masinsko-tehnicku skolu. Potom je upisao Masinski fakultet u Sarajevu. Cim je diplomirao 1981., kao stipendista “Pobjede” iz Tesnja, poceo je raditi u ovoj tvornici i u njenoj Sluzbi razvoja kao glavni konstruktor. Kasnije je presao  u Tvornicu svjecica “Enker”, gdje je bio sve do pocetka maja 1992.  Svo to vrijeme zivio je u Lipcu sa roditeljima, ocem Milanom i majkom Ljeposavom.

                     -Proveo sam deset divnih godina zivota i stekao mnogo prijatelja u Tesnju, Rosuljama, Tesanjci, Sivsi i Jelahu. Iako sam zivio u Doboju, ljudi su me vise poznavali u tom kraju. Posebno su mi ostali u dragom sjecanju:  Safida Hankic, Muhamed Salkicevic-Muho, Lucija-Luca Bosnjak, Ljeposava Krsic, Stanko Vukovic,  Hajra, Zijo, Enisa, Muhamed Djonlagic, Fedja Alicehajic, Enver Ajanovic, Jusuf Hrnjic  i svi ostali radnici Marketinga i Sluzbe razvoja kao i ostali radnici "Pobjede". U septembru 1988. presao sam u "Enker", Tvornicu svjecica, gdje sam radio do maja 1992. kao sef tehnoloske pripreme . U “Svjecicama” je vec radilo nekoliko mojih kolega sa fakulteta i tehnicke skole tako da nije bilo problema za drustvo. Moram da pomenem neke: Adnan Alicic –Grgolecko(Grga), Dragan Misic, Drago Keric, Anto Cicak, Anto Jelec, Bato, Nevzeta-Mrka, Rasim, Hamid, Mura, Zoran Petricevic, Zvonko Krnjic i ostali radnici Tehnoloske i Operativne pripreme i cijele tvornice svjecica …


Porodicna slika – Nikici iz Durbana

                   Novi pocetak u Africi nije bio nimalo lagan. Inzenjerska diploma nije vrijedila mnogo bez poznavanja jezika, pa je dnevno provodio 10 -15 sati uceci engleski. Sreca i sudbina ukrstili su onda puteve, pa je u decembru 1993. dobio posao kao pogonski inzenjer u kompaniji ciji je vlasnik bio Mr Allan Murrey, covjek koga je prvo sreo u Durbanu i od koga je iznajmio kucu za stanovanje. Danas Simo radi kao “factory manager” ili  kako bismo mi to rekli sef proizvodnje u firmi “Lehman Transformers” , gdje rukovodi sa 80 radnika (“uglavnom zgodnih i lijepih zena, pa se sa njima borim svaki dan. Nije da se zalim, nije lose…Rad u kapitalistickoj zemlji nije lagan. Zaradjujes vise nego kod nas, ali, burazeru, i radis puno vise i nema subote i nedjelje ako nesto treba da se zavrsi.”)

                   Kad smo vec dotakli “zenske teme”, valja nam reci da je Simo nesudjeni zet Rosulja, ali sticajem raznih okolnosti dugogodisnja veza preselila se u uspomene, a on se ozenio prije dvije godine Juzno-afrikankom – Indijkom iz Durbana koja se zove Vijayshree. A kako se to izgovara, neka vam duh dovitljivosti bude na pomoci. Prije pet mjeseci dobili su  sina – Milana! E to ce vam biti malo lakse za citanje a i za pjevanje (“Moj Milane, jabuko sa grane!”) Kupili su novu kucu, zive pristojno i ne zale se...

                  -Juzna Afrika se polako oporavlja od Aparthejda, diskriminacije i rasne segregacije koja je ostavila duboke oziljke. Bijelci, iako ubjedljiva manjina (osam procenata od ukupnog stanovnistva)  potpuno su bili distancirani od ostalih. Pocetkom devedestih, a nakon mnogih godina ekonomskog i trgovinskog embarga kojeg je svijet bio uveo prema juzno-africkom rezimu, Aparthejd je konacno dozivio kolaps. Nelson Mandela je nakon 27 godina pusten iz zatvora, da bio potom postao prvi crni predsjednik drzave. Vecina crnacke populacije i danas zivi u siromastvu i stvarnost je jos daleko od ideala multi-kulturalizma, ali svari se mijenjaju nabolje, i u ekonomskom i u politickom pogledu. U ono vrijeme, ukoliko bi te neko vidio sa “obojenom” zenom, policija bi te odmah zatvorila. U javnim ustanovama, skolama, autobusima, pa cak i u toaletu crnci nisu smjeli biti sa bjelcima. Sada je normalno da u istu skolu idu i bijela i crna djeca, ili da u zgradi zive svi zajedno, sto je bio problem cak i 1994.  Ja se sjecam da je bilo slucajeva da su crnacka djeca koja su htjela ici u “bijelu” skolu bila istjerivana i vracali su ih sa policijom.U vrijeme kada sam ja dosao bilo je takodje slucajeva  da u kafanama nisu htjeli da sluze pice crncima. Sada je situacija mnogo, mnogo normalnija.


I u Africi je bolje - nova kuca, nova limuzina

                Juzna Afrika polaka izrasta u prosperitetnu industrijsku zemlju. Najveci je svjetski prozvodjac zlata, dijamanata, hroma i platine.Imaju i oni svoje zvijezde i zvjezdice.Najpopularnija je glumica  Charlize Theron koja je prosle godine dobila Oskara i koja zivi u Americi sa mamom, ali nikada se nije odrekla svojih juzno-africkih korijena. Medju najpoznatijim, pored Nelsona Mandele, je  biskup Desmond Thutu, dobitnik Nobelove nagrade za mir, poznat sirom svijeta kao borac za ljudska prava. Isto tako veliku popularnost ima i izvjesni biznismen iz Cape Towna Mark Shutelword koji je platio 20 miliona dolara da bi putovao sa astronautima iz Rusije u atmosferu i bio je na putu oko zemljine kugle dvije sedmice. Posto je to bio prvi  komercijalni let u vasionu, vrlo ponosno je nosio Juzno-africku zastavu. Kada se vratio kuci, obisao je oko hiljadu skola pricajuci djeci o svojim iskustvima iz vasione. Od ostalih zanimljivosti,vrijedna pomena je i jezicka raznolikost. Engleski je najrasireniji, ali  postoji jos 11 oficijelnih jezika medju kojima su Zulu, Afrikaans, Arabic, Gujurati, Xhosa, Hindi… Oko milion Indijaca zivi u Durbanu. Njihovi  preci dosli su kao radnici da rade na plantazama secerne trske i pamuka. Legendarni Mahatma Gandi zapoceo je svoju politicku karijeru u Durbanu..

Ribarska barka u Africi sa nasom posadom

 

                 - Ja sam ovdje zapoceo moju ribarsku karijeru – sali se Simo. Nema puno naseg svijeta, svega par familija, a ja sam pronasao trojicu drugara: Gradimira Pejica iz Beograda, Miroslava Milosevica iz Pozarevca i Vladu Sipcica iz Foce. Kupili smo camac i osnovali nase Ribarsko drustvo “Saran”. Ribarimo po luci, pijuckamo i mezimo, a bogami da se ne hvalim, nikad se ne vratimo prazne mreze.             

                  Pati li Simo Afrikanac za Bosnom i Dobojem?

                  -Nemam problema sa nostalgijom. Moj zivotni put u Bosni je prekinut ne mojom voljom i nije ga bilo moguce nastaviti. Afrika je moja druga domovina u kojoj imam sve: dobar posao, kucu, porodicu. Juzno-africko drzavljanstvo sam dobio jos 1999., pa sam vec dva puta bio u Doboju sa novim pasosem. Prvi put sam isao na svadbu  kada se udavala moja mladja sestra Adrijana,  koja se sada preziva Ristic. U Doboju imam jos jednu sestru, Miru Sarovic. Adrijana je,inace, bila kod mene i zavrsila je u Durbanu srednju skolu sa odlicnim uspjehom. Engleski joj je bio kao i maternji, pa je bila i urednik skolskih novina u najboljoj zenskoj gimnaziji “Durbans Girls High School”. Drugi put sam bio prosle godine. Poredeci ono sto sam vidio u te dvije posjete, cini mi se da malo ima ekonomskog napretka. Fabrike rade sa smanjenim kapacitetima, a privatne novootvorene firme uglavnom se bave prodajom ili uslugama i skoro niko nista ne proizvodi. Ljudi tesko zive i jedva sastavljaju kraj sa krajem. Doboj vise nije sto je bio ranije. Vecinu raje ja ne znam, a i djeca starosjedilaca su izrasla i ne mogu ih prepoznati, tako da sam se osjecao kao u nekom stranom gradu. Ja se nikada nisam bavio politikom, ali iz cinjenica mogu zakljuciti sljedece : dok su nas “terorisale” komunjare, mozda dva posto stanovnistva  se bunilo i zbog kritikovanja vlade (ili jos cesce nacionalizma) sjedilo po zatvorima, dok je ostatak stanovnistva imao redovan posao, kucu, auto i dovoljno hrane da prehrane porodicu.  Sada, kada nam je konacno dosla “demokratija", stvari su se potpuno promijenile u korist malobrojnih. Onih dva posto  iz zatvora sada uzivaju sve blagodeti demokratije a ostatak stanovnistva ne moze da sastavi kraj sa krajem. Mozda i zato nemam problema sa nostalgijom. Ovako barem mogu pomoci  svojim sestrama i iznemoglim roditeljima, jer od penzije koja stize svakog prestupnog mjeseca ne moze da se zivi…

               Ajmo mi Simo iz ove apatije opet nazad u Durban. U Bosni je stvarno kuku lele, kad je i u Africi bolje.

Najveca radost – petomjesecni sin Milan

             -Rekao sam vec da se meni u Juznoj Africi dopada. Najveci grad Johanesburg ima preko deset miliona stanovnika, kao tri Bosne zajedno, a u kuriozitete spada i to da imaju dva glavna grada Pretoriju i Cape Town. Polovica stanovnistva zivi u pet-sest gradova. Nemaju sela, ali imaju ogromne farme. Jedna provincija koja se zove Orange Free State je ista nasa Slavonija i Vojvodina – ravna k’o tepsija i samo su farmeri lijepi i debeli u njoj. Voce i povrce ovdje nije sezonsko i imamo ga svjezeg cijele godine. Uglavnom  jedu isto ili slicno  kao i kod nas, ali najmanje svinjetinu posto dosta religija u indijskoj i pakistanskoj populaciji zabranjuju svinjetinu. Ipak, zahvaljujuci indijskoj kuhinji i njihovim specijalitetima, ovdje se moze jesti najbolja hrana u Juznoj Africi, ali covjek mora biti spreman na ljuto sa dosta crvene  paprike, sto oni zovu “carry”. Obicno se pravi sa piletinom,ovcetinom ili junetinom. Ja sam, inace, vrlo dobar kuvar i kada sam raspolozen i u ”stimungu”za kulinarske eksperimente pravim i domaca njihova jela, ali “bogumi i nas pasulj so rebarca suva”, musaku, filovane paprike, burek i sirnicu, a i baklava se napravi ponekad!

Eto, meni Bosna ne fali -  ja je sam sebi “ispecem i skuvam”, oblikujem i docaram u Africi, u ovom dalekom kutku nase planete.

 

Napisao Mirko Jelec

 

 

 

Nase novine 2005 // www.tipura.com