Slavko Rebic - Kanada

GITARISTA U PECALBI

Slavko Rebic je bio novinar Radio-Doboja. Nakon zavrsenog studija novinarstva na Univerzitetu u Sarajevu, vratio se u mjesto svoje mladosti i zapoceo novinarsku karijeru na lokalnom radiju.

Miran i stalozen, Reba je bio skolovani profesionalac, kome su zadani termini i obaveze bili svetinja. Vrlo brzo je preuzeo uredjivanje vijesti i centralnih informativnih emisija. Svakodnevni zivot podrazumijevao je pracenje svih mogucih dogadjaja u dobojskoj opstini, a slobodno vrijeme bilo je rezervisano za “Rezervni tocak”. Reba je od gimnazijskih dana svirao gitaru. Promijenio je nekoliko grupa, a sa Vukicem Raspopovicem-Vuletom, Asimom Kapetanovi}em-Havrljom, Antonijem Kuffnerom i Senadom Lokicem osnovao je najpopularniju. “Rezervni tocak” je snimao sopstvene ploce. Grupa je cesto gostovala na televiziji i bila rado vidjen gost na svim rok koncertima u zemlji.

Slavko Rebic je uz svirku i Radio-Doboj bio dio vidjenije dobojske “mladje” raje. Nije, medjutim, svojoj popularnosti pridavao veliki znacaj. Ostao je svoj, skroman i uvijek spreman i raspolozen za kaficu razgovora i druzenje.

Gdje se Slavko Rebic sada nalazi?

Ako je samo geografski polozaj u pitanju, prilicno je lako odrediti moje fizicko odrediste. To je Toronto, ogroman grad u isto tako velikoj zemlji Kanadi. Tu sam se “ukotvio” prije nepunih osam godina trazeci “mirnu luku” za sebe, moju suprugu Edinu i naseg Vojina, u to vrijeme sina-jedinca. Prije toga smo potrosili vise od tri godine pokusavajuci da to sretno utociste prepoznamo u Beogradu, Budvi, pa cak i u Svedskoj.

Ispostavilo se da je za nas i nama slicne ljude najbolja varijanta “Sto dalje - to bolje”. Tako i bi. Sa par hiljada u dzepu, nesto odjece i obuce u par putnih torbi, srca punog izmjesanih osjecaja tuge, neizvjesnosti, ali i svojevrsne radosti jer si dobio ono sto si trazio, odletjesmo mi preko Okeana u Ameriku-zemlju obecanu, u svjetliju buducnost…

Ne vjerujem da postoji osoba koja moze da zaboravi momenat kada se oprastas od predjasnjeg i odlazis u neki novi, nepoznati zivot. Ja sam znao da sam jedan od onih koji ne planiraju povratak. Zato mi je teze palo to sto ostavljam majku, brata , rodbinu, prijatelje, pa cak i raspadnutu Otadzbinu. Ipak, otisao sam sa mirom u dusi i iz istog razloga s kojim sam napustio svoj Doboj - da svoje najblize, zenu i sina spasim bijede i belaja. I niko od onih koje sam ostavio nije mi zamjerio. (Osim, mozda, pokojeg “Predsjednika”, “pripadnika”, “clana Organa” ili par glupana.)

Bilo kako bilo, od 1995-te tece moje, do pocetka rata nikada sanjano, a pogotovo nikada planirano preko-okeansko “pecalbarstvo”. Jedanaest punih godina odsustva od kuce i skoro osam u Kanadi, eto jedan mali zivot sa vec dosta novih uspomena, iskustava i dogadjaja. Najveci za Rebice i najvrijedniji pomena je svakako rodjenje jos jednog slana porodice. Prije sest godina moja Dina rodi djevojcicu sa prekrasnim plavim ocima i dade joj ime Lana. Za majku nova velika obaveza, ali i nova snaga. Za mene, dobitak kcerke je dosao kao mnogostruko veca nadoknada za neispunjenu zelju iz djetinjstva (da imam sestru), ali i kao veliko olaksanje pri pomisli da nas sin, konacno, ima jos nekoga rodjenoga pokraj sebe.

Neplanirana prekookeanska odiseja: Edina i Slavko Rebic

Medjutim, samo cvrste emocionalne veze i ljubav nisu dovoljni za zivot. Da bi se porodica odlijepila od socijalnog dna u novoj sredini, valjalo je i nesto raditi. Kao mnogi drugi, ni ja nisam birao u pocetku. Prihvatao sam se svakakvog posla, samo da “namaknem” neki dinar (dolar) vise od onoga sto nam je Drzava davala. U isto vrijeme, nisam se odricao sna da zavrsim neku skolu, steknem neko novo zvanje i profesiju od koje se moze bolje zivjeti. Ono cime sam se ranije bavio, novinarstvo i muzika, ostavio sam za sobom na “starim prostorima”, u “predjasnjem zivotu”. Sticajem okolnosti postao sam “majstor” za kompjutere (racunare), nesto sto me je zainteresovalo skoro od samog dolaska u Kanadu i, konacno, dalo priliku za pronalazenje solidnog i stalnog posla. To je, ujedno, bila sansa mojoj supruzi da se za neko vrijeme posveti samo kuci, po-dizanju djece i da se skoluje, te po drugi put u svom vijeku stekne diplomu medicinske sestre. Takodje po drugi put, dozivjesmo i to da imamo vlastiti krov nad glavom. Kupovinom kuce smo samo jos jednom potvrdili da ovdje i ostajemo.

Inace, dok ovo pisem ne mogu se oteti od razmisljanja o Doboju. Sada je vrijeme maturskih veceri i tradicionalnih okupljanja ranijih generacija srednjoskolaca. Samo u tri dana razmaka, moj sin je ovdje u Kanadi imao svoje matursko vece, a “tamo daleko” moja generacija je obiljezila tridesetu godisnjicu zavrsetka Gimnazije. Moja mala srednjoskolska druzina Dobojlija iz Toronta, Milada i Dragan Vojvodic, Adnan Pasagic i ja, nismo prisustvovali tom cinu. Tako vam je to kad ste “preko bijela svijeta”, nije lako uskladiti obaveze i “skoknuti“ na pice i veceru sa starim drugovima.

Srecom, imamo jedni druge ovdje, pa se povremeno zasjedne, popije, a kada se ukaze prilika, od srca i zapjeva. U pravilu, uvijek se nadje i povod za pricu o necemu sto je vezano za “grad na tri rijeke”- grad nase mladosti. Bilo da izazivaju smijeh, sjetu ili srdzbu, ti razgovori me na trenutke, bar u mom unutrasnjem - imaginarnom svijetu, vracaju tamo gdje sam odrastao i iskusio i vise nego sto je dovoljno za jedan ljudski vijek. Od prve do najvece ljubavi, od otkrovenja muzickog talenta do nezaboravnih dogodovstina i uspomena iz vremena sviranja u Toku zivota i Rezervnom tocku , sazrijevanja od novinara-pripravnika u Glasu komuna do glavnog urednika Radija, sve je to vezano za Doboj i moj zivot u njemu. Mnostvo slika i prilika, a koje se kriju izmedju ovih nekoliko redova, neizbrisivo je urezano u sjecanjima i upravo ta iskustva su bila velika dodatna snaga kada je trebalo krenuti sve iz pocetka.

Pripremio Mirko Jelec

Nase novine 2005 // www.tipura.com