Velibor Djurdjevic, Salt Lake City - USA

 

 

 

 

olimpijskih medaljaProizvodjac zlatnih 

           

 

 

 

              Velibor Djurdjevic je 1992. godine  otisao iz Doboja sa suprugom Sanelom u Njemacku. Boravio je u Minhenu, da bi potom stigao do Amerike.

             Zajedno sa jos desetak Dobojlija zivi u americkoj drzavi Utah, u gradu  Salt Lake City, koji je bio domacin proteklih Zimskih olimpijskih igara..

            Njegovo ime vezano je na zanimljiv nacin upravo sa ovom velikom svjetskom sportskom manifestacijom. Vela je, naime, bio u 18-to clanom timu  Amerikanaca, koji je dizajnirao i “proizveo” zlatne, srebrne i bronzane medalje za najbolje skijase,klizace, hokejase i ostale svjetske asove zimskih sportova.

             Njegovo ime i slika majstora medalja objavljeno je u Salt Lake City Press-u. 


               



Proizvodjac zlatnih olimpijskih medalja nije po struci zlatar, vec elektricar, ali vjeste ruke brzo savladaju svaku mogucu vjestinu.
Tako smo eto imali svog dobojskog predstavnika na Zimskoj olimpijadi i to u najznacajnijem timu – ekipi proizvodjaca medalja.

                Elektricarski zanat nije Velina skolska struka, ali ga je silom prilika ispekao u Njemackoj. Neposredno prije pocetka rata otisao je iz Doboja sa suprugom Sanelom kod oca Dragana u Minhen, sa kojim je potom sest godina u istoj firmi odradjivao “elektriku”.

Nakon Olimpijade, Vela se okrenuo privatnom biznisu, pa je danas privatni poduzetnik u Salt Lake City-ju. Supruga Sanela radi u administraciji jedne velike zlatarske kompanije.

I naravno najvaznije: u Americi su dobili sina. Zove se Romeo.

 

           

 

Moramo vam otkriti i tajnu - prvu Olimpijsku medalju nije ponio niti jedan skijas, vec Sanelin i Velin Romeo. Danas je to veliki djecak kome Olimpijska medalja nije vise igracka, vec suvenir koji se smjestio u kolekciju onih lijepih stvari koje mirisu na djetinjstvo.

 

 

 

Prvi”nosilac” zlatne olimpijske medalje u Salt Lake City-ju bio je nas Dobojlija rodjen u Americi, Romeo Djurdjevic



Napisao Mirko Jelec



Nase novine 2005 // www.tipura.com