Dobojlije u dijaspori:   Vladimir Vlajkovic (Svedska)

 

 

                                        SVEDSKI SOCIJALIZAM

 

                  Kad je cuo da smo iz bivse Jugoslavije, Diegova srdacnost je prerasla u ljubopitljivost. Februarski zimski odmor na Kubi, na plus 30,  na pravom je putu da sklopi novo prijateljstvo. Sunce upeklo, katamaran sijece prozirnu, tirkizno-plavu boju mora. Bio nam je pokazao kubansku kucu cuvenog gangstera Al Kaponea, pa nas je odvezao do koralnog spruda da ronimo i hranimo iz ruke jato najsarenijih riba sa Kariba, a sad hvata vjetar i jedri, sa pomalo tajanstvenom namjerom, jos dalje od nepozeljnih usiju. Hoce Diego iz Matanzasa nesto da nas pita po drugarskoj liniji “komunisticke internacionale”:

                 -Vidjeli ste, imamo lijepu zemlju, a zivimo u siromastvu, pedeset  godina pod americkom blokadom. Htjeli bismo vise posla, vise para, bolji zivot, a nismo sigurni sta nas ceka. Vi ste dosli iz socijalizma, danas zivite u kapitalizmu. Sta je bolje? - pita preplanuli Cubanero.

                 Daleko smo od obale, niko nas ne cuje. Pred nama je jedino njegov strah od buducnosti i nasa sumnja sta da mu kazemo? Je li proslost bila jedino lijepa zbog nase mladosti u njoj? Je li ova sadasnjost ostvarila san o demokraciji? Je li Bosancima i nekim Hercegovcima danas ljepse nego juce i hoce li sutra biti bolje nego danas?

                  Diego, jarane moj kubanski, najbolji ti je socijalizam u - Svedskoj!

 

                 -Sta je to, svi idu na Kubu? Mora da je pravo dobro? -  pita me jedan Svedjanin koga znam sa ondasnje adrese iz Ulice Marsala Tita  43/9 u Doboju. Obojica smo daleko od svoje obale i bas nas briga hoce li neko da nas cuje i da nas psuje. Lako je zavoljeti salsu i mohito, i svaka cast Fidelu i Che Gevari, ali svedsko blagostanje i Volvo po glavi stanovnika preporucili bismo, ipak, dotrajaloj  Internacionali.

 

                  -Ja uopste nemam dileme, meni je sad bolje nego ikad ranije, cak sam se ponovo aktivirao u slikarstvu - veli Vladimir Vlajkovic, generacija dobojske gimnazije 78-me. Ozenio je nasu Dobojku Azru godinu prije rata. Imaju dvoje djece, rodjenih u Skandinaviji.  Kcerka Vanda ima 14 godina i ide u osmi, a sin Kevin devet ljeta i u trecem je razredu osnovne skole. Vladimir je svojoj raji poznatiji pod nadimkom Zica, pa se i ispod slika potpisuje tako u engleskoj verziji Zhitza. Radoznala i svestrana dusa bavila se lijepim stvarima jos od davnina. Pisao je pjesme, slikao, dizajnirao, svirao gitaru i klavir. Danas svedske novine pisu o njemu i njegovom slikarskom talentu.

                  -Poceo sam da se bavim slikanjem u djetinjstvu, u Osnovnoj skoli  “Sutjeska”, ali mi je kasnije muzika (svirao sam u grupi Atak) zaludila glavu pa sam slikarstvo skoro i zaboravio. Malo kasnije, u studentskim danima, bavio sam se dizajnom, pa sam pravio ogrlice i prodavao ih ispred beogradske robne kuce u Doboju. Bio sam pun para :-)                  
                 Ovdje u Svedskoj bio sam vise okrenut svojoj porodici, da se steknu uslovi da zivimo jedan normalan zivot. Nemam ovdje nikoga da bih se bavio muzikom, tako da sam se ponovo okrenuo umjetnosti, narocito sada kada su djeca malo starija. Jedan moj prijatelj odavde ima definiciju mog stvaralastva: "Kriza cetrdesetih dodje i da ne osjetis. Neko kupi motor pa predje u hipike, neko se razvede, neko se sav da u kockanje, a ti predje u umjetnike".
Ustvari, direktan povod za bavljenje umjetnoscu bilo je slikarstvo Emilije Pasagic, raje iz Doboja, koja je vec poznata umjetnica u USA, Kanadi i Evropi. Bas smo se prije neki dan culi telefonom i otracali debelo.

 

      

         Vladimir Vlajkovic – Zica:  pravnik po edukaciji, slikar po vokaciji

 

                  Slikar po vokaciji, nas Svedjanin je pravnik pod edukaciji. Zavrsio je pravo i u Doboju je bio pravi sudija u pravom sudu. U Svedskoj je opet morao u skolu. Prvo je zavrsio srednju, pa onda jos tri godine studija  na Malardalen Univerzitetu u Vasterasu da bi konacno postao  programer i web-dizajner. U svedskim novinama reci ce kako je Skandinavija na njegovom zivotnom putu plod slucaja:

 

Nase pivo, nase more godine 2008.

 

                  -Dosao sam u Svedsku  znajuci samo za Abbu i Ingemara Stenmarka. Znao sam jos da je Upsala univerzitetski grad i da je Stokholm sjeverna Venecija! Zahvalan sam sto su nas prihvatili i omogucili da nastavimo normalan zivot.

                  Iako duhovitost izvire iza svake njegove misli, Zica je stedljiv na rijecima pa ga valja malo pogurati specijalnom ponudom.

                  - Majstore, saljem ti par pitanja. Ako na svako odgovoris sa barem po tri recenice, kad se vidimo, castim te pivom!

                  Evo rezultata tog ubjedjivanja:

                  -Kad si i kako si izasao sa familijom iz Doboja? 

                  -Negdje 1993. 

                  -Jesi li bio poceo raditi u Doboju prije rata? 

                  -Prvo sam radio u Sudu udruzenog rada u Starom gradu, pa nekoliko mjeseci na zeljeznici u OOUR-u za sinska vozila, pa kao strucni saradnik u sudu i kasnije kao sudija u Osnovnom sudu u Doboju. 

                  -Kad si poceo svirati sa grupom Atak? Gdje ste svirali? Sta je bilo na repertoaru? 

                  -Pa to je davno bilo... Nastupali smo, sjecam se, u skoli Narodni heroji na maturskoj zabavi, u Omladinskom naselju, na Prvom glasu Doboja uglavnom kao gosti veceri, na gimnazijskoj zabavi kao gosti sa pjesmom Galaksija. Sjecam se, profesor Tomac je sjedio u prvom redu i izgledao je jako zadovoljan. Na repertoaru su bile moje/nase pjesme i rok klasici.

                  -Kako su protekli prvi dani u Svedskoj? 

                  -Sve djevojke i zene koje su dolazile u Svedsku su dobivale krznenu bundu. Tako smo i mi dosli ovdje.

                  -O nastavku skolovanja, kako si postao web-dizajner? 

                  -Prvo ucenje svedskog jezika, pa ponovo gimnazija skracena na jednu godinu, i jos tri godine fakulteta za "system developer". 

 

Family: Vanda, Kevin i Azra

 

                  -Cime se supruga bavi? 

                  -Ona je apotekarski tehnicar i radi u apoteci. 

                  -Sta su najcesci motivi tvojih slika?

                  - Sve ono sto mi je u tom trenutku lijepo. 

                  -Koju tehniku koristis? 

                  -Akril i ulje. 

                  -Pokriju li izlozbe i prodaja slika godisnji u Jugi? 

                  -Pa prosle su godine pokrili sve troskove ljetovanja u Splitu (Podstrana). 

                  -Kako cesto ides u Bosnu? 

                  -Bio sam samo jednom. Mi ne putujemo kolima nego avionom, pa gdje sleti      tu i ljetujemo. 

                  -Gdje provodis godisnji odmor? 

                  -Svugdje smo bili, od Spanije do Dzungle u Doboju. 

                  -Imas li pored slikanja vremena za knjigu, novi film? 

                  -Jedino imam vremena za djeciju domacu zadacu :-) 

                  -U kom dijelu Svedske zivis? Ima li tamo Dobojlija? Druzis li se sa nasim svijetom ili si stekao nove svedske prijatelje? 

                  -Zivim u Västeråsu, dva prsta lijevo od Stokholma. Nema Dobojlija, a druzim se sa nasom rajom iz Banja Luke, Tuzle, Sarajeva, a bogami i sa Svedima. 

 

 

        “From Sweden with love”, 2008.  acrylic on canvas

 

 

 

                  Tek na jos jedno dodatno “guranje”, reci ce:  

                  -Sa izlozbama sam krenuo prije tri godine i mogu da kazem da jos uvijek uspijevam ubijediti Svedjane da je ovo moje brljanje sa bojama na platnu neka umjetnost. Imao sam desetak izlozbi do sada i ko zeli moze  pogledati plakate na : http://www.zhitza.se/past.asp a slike na web-stranici  http://www.zhitza.se 

                 Dzeraldina Zigic, nasa dizajnerka iz Burlingtona, USA, ce napisati: “Svako  platno utjelovljuje vlastitu tajnu, tajnu samosvjesnosti. Slike su pune asocijacija, potencijalnih dogadjaja i prica bez pocetka i kraja.”  Artist  Lisa Carlen ce dodati u impresumu i ovo: “Njegove slike ce potaci imaginaciju i osjecaj kao da slikate  muzikom oko iskopine,  bucnom rock-operom, nekad tuznom ceznjivom narodnom melodijom , a ponekad malo razigranom.”

                 Nasa masta moze svasta! Eto ocitog primjera: dobojski sudija – svedski slikar!

                 Majstore Vladimire, zvani Zica, ne moras na Kubu, dodaj malo sarene imaginacije! Zamisli se na  nekoj dalekoj pjescanoj obali i naslikaj kako drug Diego, sa kubanskom cigarom i bocom ruma, plovi u ljepsu buducnost – u svedski socijalizam.

                  Jedrimo zajedno, bez straha od dubina!

 

 

                                                MIRKO JELEC
                                        E-mail: jelec@telus.net

                              www.tipura.com // Nase novine 2009.

              

“I can see for miles”, 2008. acrylic on linen

 

 

 

      Iz svedske stampe

 

 

 

Jos malo izlozbi, slika i uspomena

 

Galerija Saga, Decembar 2008.

 

 “Made of steam”        

           “Exhibition without artist”



“Venecija”

 

 

 

Is dobojskog spomenara: Grupa Atak

 

 

                                               NA TAVANU

 

 

                  Prolazeci nedavno ulicom Milosa Kupresa ka Usori, zaustavila nas je zestoka svirka.Na tavanu obliznje kuce tresti rock. Posto nasoj ljubopitljivosti nema kraja, pozvonili smo i jednom ljubaznom gospodinu koji nam je otvorio vrata rekli da zelimo na tavan. Bilo je ocito jos mnogo njih koji su tako, bez ikakvog predstavljanja, njemu nepoznati, dosli na njegov tavan, jer nam je uctivo pokazao put za gore.Otvorili smo vrata i bili docekani muzikom i nesvakidasnjim prizorom.

                  Bubnjar je sjedio pognute glave jer mu krov nije dao da se ispravi, a ostali su stajali na sredini izmedju kablova, razvodnih kutija, kesa, torbi, pojacala i svega onoga sto se inace ostavlja na tavanu da bude daleko od pogleda i ruke. I dok su stenjale zvucne kutije, njih petorica su otpjevali najinteresantniji rock koji smo ikad culi, rock-en-roll na tavanu u devet navece. Slusajuci ih proveli smo ugodno vrijeme uz cudan osjecaj, koji, nadajmo se, ne vara da ce  momci iz grupe Atak, o kojoj je rijec, ako ovako nastave  uspjeti. Njihova neizmjerna ljubav prema muzici, uvjereni smo, bice jaca od zvizduka publike, od mukotrpnog probijanja ka uspjehu.

                  Bilo bi nam stvarno drago da grupa Atak prebrodi sve prepreke i da svirka na tavanu jednog dana za njih bude jedna od lijepih uspomena na dane kada se otkrivalo novo.

 

 

                                                   (Radio-Doboj, Emisija za mlade “Poplit”, 1979.)

 

 Grupa Atak: Olivije Vlajkovic, Rosko Elis, Zeljko Bolesnikov, Tvrtko Josipovic

 i Vladimir Vlajkovic - Zica                                                                

                                                           ***

 

                  Na Prvom glasu Doboja medju najzapazenijim izvodjacima bila je mlada dobojska grupa ATAK, koja  danas gostuje u  nasoj emisiji. Pokusacemo, dragi mladi sluasoci, u ovom kratkom razgovoru saznati sto vise o ovoj grupi. Ko su njeni clanovi reci ce nam vodja sastava, bubnjar Olivije Vlajkovic:

                  -Pa clanovi grupe Atak su, kako ste rekli, moja malenkost Olivije Vlajkovic za bubnjevima, pa zatim moj brat                                                               Vladimir Vlajkovic, solo gitara i klavir, Rosko Elis, bas gitara, Tvrtko Josipovic, ritam gitara i violina, i Zeljko Bolesnikov, vokalni solista.

 

 

 

                  Vladimir Vlajkovic, solo gitarista, ce nam reci od kad grupa postoji?

                  -Pa grupa postoji jos od 1976, a zelja za zabavom nas je ponukala da se bavimo muziciranjem.

                  Tvrtka Josipovica, ritam gitaristu, pitamo sta uglavnom grupa Atak ima na repertoaru?

                  -Na repertoaru imamo stvari koje su vec duze vremena popularne i najnovije hitove, a takodje sviramo i svoje stvari koje uglavnom komponujemo u “bugi-stilu”.

                   Roska Elisa pitamo kako uspijevaju uskladiti svoje svakodnevne obaveze sa svirkom koja im ocito mnogo znaci:

                  -Pa to ide spontano: ujutro skola – poslije podne svirka!

                  Zeljko Bolesnikov je najmladji po stazu clan grupe. Odlicno poznaje engleski, francuski, njemacki, talijanski i suhili – jezik koji se govorio u Keniji. Pitamo ga kakvi su planovi ove mlade perspektivne grupe?

                  -U najblizoj buducnosti imamo nameru da organizujemo nekoliko igranki u Doboju, tako da okupimo sto vise omladine, da pokazemo sta znamo. A poslije toga imamo nameru da napravimo nekoliko probnih snimaka da vidimo da li imamo mogucnosti da snimimo plocu.

 

 

                   Ako neko od vas, dragi slusaoci, zeli da pise grupi Atak neka to izvoli na sljedecu adresu: Grupa Atak, Ulica Marsala Tita 43/9 Doboj.

 

                                                                                 (Radio-Doboj, “Poplit”, 1980.)