|
Dobojlije u
svijetu: Zlatan Prešić (Latvija) DVOKORAKOM DO BALTIKA |
|
- Sjećam se
svega, kao da je bilo juče. Poveo me stariji rodjak, Branko Prešić, da me
"upiše" u rukomet. Juniore je trenirao Živan ili
Pavlović, ne znam tačno.
Ponio sam u plastičnoj kesi opremu za moj prvi rukometni trening.
Prošetamo prvo korzom i tamo negdje na potezu od Azemove slastičarnice do
Novičine radnje, naidjemo na naše košarkaše: Popa, Krezu, Paju, Brabu.
Mogao si ih uvijek pronaći na istom mjestu. - Šta ima? Gdje ste
krenuli? - pitaju Branka koji je bio njihova generacija. - Idemo do
poligona, - odgovori rodjak. -Hoće
"mali" da trenira rukomet. - Kakav rukomet?! -
zagraktali su uglas, gotovo uvrijedjeni. -Vidi koliki ti je rodjak, rodjen je
za košarku! Evo, mi ćemo upravo sad na trening, bolje je njemu da krene sa nama u
"Heroje"! Zlatan
Prešić - košarkaški trener iz Doboja Zlatan Prešić je
danas profesionalni košarkaški trener.
Puki slučaj na dobojskom
korzu okrenuo ga ka ovom sportu. Košarka je postala njegova opsesija i
profesija! "Skype" ga
pronalazi u Rigi, glavnom gradu Latvije. -Majstore, daleko si dogurao, dvokorakom od
Doboja do Baltika! -Jest, prešao sam dug put od
parketa u sali Osnovne škole "Narodni heroji" do ove lijepe
baltičke zemlje. Već dosta dugo
sam u bijelome svijetu. Završio sam Višu trenersku školu u Beogradu i
trenerskim poslom se bavim odavno, ali sam u profesionalnim vodama
zadnjih pet godina. Prvo sam, 2003. godine, gostovao u Americi.
Ja sam, naime, bio trener bosanske kadetske reprezentacije, da bi zajedno sa
još jednim kolegom vodio juniorsku selekciju Bosne i Hercegovine na daleki
put. Bila je to prva zajednička selekcija mladih kategorija koja je išla
negdje kao reprezentacija BiH. Za 54 dana prešli smo 11.000 milja u osam
država. Počeli smo u Čikagu, pa bili u Kanzas Sitiju, Sent Luisu i nastavili
u Dakoti, Montani, Minesoti, Viskonsinu. Odigrali smo protiv
američkih srednjih škola i univerziteta preko 30 utakmica. - Iz Amerike Zlatan
Prešić odlazi u Rusiju. - Ne baš odmah, ali
odluka da odem iz Doboja je sazrijevala u saznanju da mi imamo
fantastične potencijale u sportu, ali da baš ništa ne možemo uraditi bez
brljanja i politike. Političari su umiješali svoje prste u kompletan
život. Za one koji ne znaju, uz pomoć Finaca, koji su bili u sastavu
SFOR-a, osnovali smo u Doboju Košarkašku akademiju kojoj smo u znak
zahvalnosti sponzorima dali naziv "FinDo". Uredili smo košarkaško
igralište i uključili na stotine
djece u ljepotu košarke. Pokušavao sam u Doboju da se bavim samo sportom, ali
kad sam uvidio da to nije moguće , odlučio sam da idem. Prvi
angažman sam dobio u timu CSK-a iz
Moskve. Oni su ranije bili dolazili na ljetnje kampove u Srbiju i zvali su me
tada da radim sa nekom od njihovih selekcija. Poštovali su koliko sam bio
privržen poslu, koji sam nastojao maksimalno korektno da odradim. To me
preporučilo njima. CSK-a je bio košarkaški prvak Evrope i shvatili su da
velike pare daju za igrače koje dovode sa strane, a da u isto vrijeme
imaju kapacitet od 15 miliona stanovnika, ali da sa mladim potencijalima
treba raditi. Tako sam započeo karijeru profesionalnog trenera
u Moskvi. U klupskim prostorijama: trener
Prešić i Guntis Šenhofs, predsjednik Košarkaške akademije Riga - Jedno vrijeme
si bio i u Finskoj? - Sa Rusima sam se
razišao kad su tražili da jedan trener bude zadužen za sve kategorije. Ja sam
tražio veće pare, jer nisam pristao na veću odgovornost od one koju
sam imao kao trener u jednoj selekciji. Vratio sam se na kratko u Doboj, pa
sam otišao u Italiju, da bih onda dobio ponudu da vodim tim
"Korihait" iz Finske. Kad sam odradio ugovorenu sezonu, stigao sam do Latvije i
Rige. Danas radim kao košarkaški trener u ASK (Armijskom Sportskom Klubu)
Riga i u košarkaskoj akademiji tog kluba kao koordinator za mladje kategorije. "Čovjek uči dok je živ"
- ljetnja trenerska škola u "Real" Madridu 2009. godine - Turistički
prospekti kažu Latvija je mala zemlja sa dosta šarma. - Latvija ima svega
2,3 miliona stanovnika, od čega milion živi u glavnom gradu. Riga je
lijep, stari grad u kome je istorija ostavila tragove onih koji su ovdje bili
u pohodima: Šveda, Danaca, Finaca, Poljaka, Nijemaca i napokon Rusa. Latvijci
su po karakteru sjevernjaci, ali su malo zakačili i evropskog duha. Po
načinu življenja i po duhu sličniji su nama nego Skandinavcima,
nisu "hladni", temperamentni su. - Oprosti na provokativnom
pitanju, negdje sam čuo da tamo
ima mnogo više žena nego muškaraca? - To je tačno.
Omjer je 18: 1, osamnaest puta je više žena nego muškaraca! Latvijci su u
Drugom svjetskom ratu bili na strani Nijemaca. Kad su potpali pod Staljinovu vlast, on je sve
muške glave otjerao u Sibir. Još uvijek trpe te posljedice. - Kad bi naši samo znali,
Latvija bi mogla postati raj za (na ženskom planu) hvalisave Balkance. - Na tu temu, kažem ja u šali
predsjedniku kluba da znam neke momke iz Bosne koji bi rado došli "na
ispomoć". Pošto zna da ja imam dvije kćerke, on meni kroz smijeh
spremno odgovori: "Zlatane, samo
nam nemoj ti pomagati! ASK
Riga - juniorski prvaci Evrope - Ipak si im pomogao - postali
su juniorski prvaci Evrope u košarci! - Ponosan sam
na taj uspjeh. Ja treniram juniore,
godište 1990-to i mladje. Prošle
godine juniori Latvije po prvi put u svojoj klupskoj istoriji osvojili su ovu
šampionsku titulu. To je kruna jednog ozbiljnog rada i raskošnog talenta koji
su šampioni pokazali. Momci treniraju
dva puta dnevno, ujutro i naveče, tri puta sedmično imaju naporne
vježbe u teretani, a subotom i nedjeljom igraju turnire i utakmice. Nakon
takvog rada rezultati ne mogu izostati. Imaju vrlo dobar sistem školstva,
sportisti pohadjaju tzv. sportske škole. Učenici žive u internatu, lako
je organizovati sve, a igračima iz reprezentativnih selekcija nastava se
prilagodjava shodno terminima treninga i utakmica. Jako su talentovani i
disciplinovani, tako da mi je zadovoljstvo raditi sa njima. - Vratimo se malo u
tvoju mladost. Ni tvoj uspon nije bio plod slučaja, iako si
slučajno uskočio u košarku. Zlatan sa suprugom Brankicom - Mi smo imali volju i
talenat, ali da smo mogli imati sve što imaju ovi klinci, ko zna dokle bismo
dogurali. Ja se često u mislima
prenesem u ono vrijeme kad smo do
besvijesti trenirali dvokorak u "Herojima". Za nas je bio podvig
pronaći pare i otići na pripreme, pa zato valjda i pamtim Dubrovnik
1979. godine. Moj prvi trener je bio pokojni Vlatko
Crnić. U Doboju smo tada, da podsjetim, imali dva tima:
"Slogu" i "Želju". Zbog pomanjkanja sredstava došlo je do
njihovog ujedinjavanja, a vodjenje
ekipe je preuzeo prof. Esad
Ibrahimović - Nos. On me naučio životu. Imam puno respekta
prema njemu. Nos danas živi u Švajcarskoj. Sjećam se 1980-te bili smo
juniorski prvaci Bosne i Hercegovine!
Doboj je bio okrenut ka rukometu, nažalost ne prema košarci, a da smo
imali materijalnu podršku i da smo nastavili takvim tempom - ko zna gdje bi
nam bio kraj. Imali smo dobar tim,
neponovljivo drugarstvo. Danas smo na raznim stranama svijeta, ali pamtim tu
ekipu koju su činili: Risto
Gostimirović, Zaro
Vojvodić, Nebojša
Popović - Pop (kapiten), Muslija
Hasib - Gaćo, Miki Tadić,
Siniša Golac, Slobodan Stanković - Žoki, Branko Najhart - Braba, Meša
Bajraktarević, Reuf
Sarajlić - Bajlo... Podmladak Prešićevih: Jovana
i Nevena Ja sam nakon par sezona
nastavio karijeru u tuzlanskoj "Slobodi", 1982. godine, pa sam onda
otišao u Pulu, a iz Istre u Holandiju. Vratio sam se da
odslužim vojsku. Poslije sam bio u dilemi, tata mi je bio bolestan, bio sam
bez posla i nisam znao da li da ponovo
idem vani ili da ostanem. Pomogao mi
je puno Krešimir Zubak. Krešo me
zaposlio u Sudu, u pisarnici, i on me zapravo usmjerio u trenerske vode.
Ostao sam u Doboju, oženio se i sa suprugom Brankicom dobio dvije kćerke: Jovanu i Nevenu.
Starija studira žurnalistiku, a mladja je u gimnaziji. - Život je
čudo, posebno kad se na njega gleda sa vremenske distance? - Ma ja sam doživio
čudo prošle godine. Na Evropskoj juniorskoj košarkaškoj ligi koja se
igrala u Rigi, udjem u dvoranu u kojoj
su se zagrijavali košarkaši iz Švedske. Nisam mogao vjerovati svojim
očima: drug iz moje mladosti, klupski kolega iz "Sloge", Željko
Crnić, predvodi ekipu! On trenira juniore Geteborga i došao je sa
njima na takmičenje. Nismo se vidjeli 18 godina! Presjedili smo cijelu
noć pričajući, a u neka doba smo zvali našeg trenera Nosa, u Švicarsku, pa Ratka Tapuškovića u Luksemburg i
mog kuma Željku Ćorluku u
Zagreb. Ova naša liga, da bismo smanjili troškove, igra se turnirski po tri
dana svaka tri mjeseca u drugom gradu, tako da se često srećemo i
uvijek kad smo zajedno okrenemo telefonom nekoga iz naših košarkaških uspomena. Meni ti susreti puno znače. Usamljen
sam ovdje. U Latviji nema nikoga sa naših prostora. Ja sam jedan jedini kome
je izdata njihova boravišna viza. - Koliko dugo planiraš ostati? - U junu ili julu
trebao bih imati razgovor oko produženja saradnje. Sad trenutno ne znam.
Privatno, imam veliku želju da barem jednu sezonu odradim u - Kini!
Pričao mi je bivši fudbaler
Crvene Zvezde Vladimir Petrović Pižon, koji je bio trener fudbalske
selekcije Kine, kako u toj velikoj zemlji postoje regije u kojima je
prosječna visina stanovništva preko 190 cantimetara. Kaže, more
neotkrivenog sportskog potencijala. Mene pored košarke i mog trenerskog
poziva odista zanima da upoznam nove sredine, njihovu kulturu i tradiciju, način
življenja. Čovjek uči dok je živ, a ima samo jedan život. Nisam
halapljiv, ne trčim za parama i želim da dokučim neka nova životna
saznanja. Znam samo da ako čovjek nešto želi ima vjerovatnoću da to i ostvari. Svi putevi su otvoreni za dvokorak oko
svijeta! Pozdravi mi u Vankuveru mog prijatelja Dragana Mitrovića...
*** -
Latvija, Latvija! - navijamo na Olimpijadi, Dragan i ja, iz petnih žila. Hokejaška arena je dupke
puna: 60.000 posjetilaca. Sjedimo u počasnoj loži, posluženi jelom i
pićem u skladu sa cijenom karte od preko hiljadu dolara. - Latvija,
Latvija! - ne prestajemo ni sa pivom, a ni sa našom "olimpijskom
podrškom" za bordo-bijele. Nismo toliko bogati koliko smo sretni što
imamo tajnu navijačku vezu (koja spaja Dobojlije) i jednu još tajniju koja nam je
velikodušno poklonila preskupe karte.
MIRKO JELEČ
www.tipura.com // Naše novine 2010.
|