Dobojlije u dijaspori: Zorica Kristicevic, Hrvatska

“SEDMO SLOVO SLOBODE”

-Rat u Bosni je bio uzasan!, - kategorican je moj zubar Richard.

-Ahaa!, - potvrdim.

-Upravo citam knjigu “The Cellist of Sarajevo”, - nastavlja literaturom i Bosnom verzirani kanadski stomatolog. -Morate to procitati! To je jedna zestoka i potresna novela. Jeste li dozivjeli rat?

-Ahaa! - to je jedino sto mogu da kazem, polozen na zubarskoj stolici, otvorenih usta, sa glavom prema podu, u poziciji spremnoj za jauk, nikako za knjizevnu raspravu. A Richard “Strasni” sa zujecim zubarskim svrdlom u ruci neumoljivo me dotice u zivac Bosne.

-Vise od milion ljudi moralo je napustiti svoje domove! Strasno, strasno!

Zubar mi se desava jednom u sest mjeseci, ali domovina svaki dan: i kad te boli i kad te ne boli, i kad ides na posao, i kad cekas proljece kao ozeblo sunce, i kad kupujes knjigu, i kad ides na koncert. Na svakom koraku i u svakom novom susretu ceka te kao pocetak razgovora i vraca te korijenima sopstvene sudbine. Svako novo poznanstvo suosjecajno pita: “Mora da je bilo strasno?”, a uljudnost u jos postojecem bolnom sjecanju (na zubarsku ordinaciju) grleno kaze: “Ahaa!”

otkako sam otišao iz grada

oči počeše rasti

poput pogleda u dojučerašnje stvari

na sutrašnji način

i počeh se prisjećati

Nisam u onoj pozi mogao reci zubaru kako citam “Sedmo slovo slobode” Zorice Kristicevic, gdje je snaga stiha ravna izbjeglickoj tuzi miliona prognanickih sudbina. Nisam mu mogao reci kako je njegov Steven Galloway rat u Bosni dozivio iz fotelje, u fikciji (istina, veoma uspjesno), dok je nasa Zorica natopila stihove prozivljenim iskustvom na sopstvenoj kozi. Uostalom, svako ima svoje pisce i svoje knjige dok skupa nestrpljivo cekamo proljece. A Zorica je pouzdan proljetni znak!

Zorica Kristicevic, nasa dobojska pjesnikinja, danas zivi u Zapresicu kod Zagreba. U izdanju Matice Hrvatske izasle su joj dvije veoma zapazene zbirke poezije: ”Sedmo slovo slobode” (novembar 2006.) i “Potroseni Adonis” ( mart 2008. ), za koju je jedan od recenzenata bila nasa nedavno preminula poetesa Jozefina Dautbegovic. Treca knjiga “Hod na prstima” ceka izdavaca. Njena prva zbirka vizualno je opremljena starim slikama i razglednicama na kojima je nasa Gradina, sa kojom je, kako kaze, vezana dusom.

O cemu pjeva Zorica? Stihovi govore o Doboju, o ratu, o prognanstvu, a slusani iz daljine, prostorne i vremenske, zrace umnoscu i univerzalnom humanom, antiratnom porukom, osudom gluposti i ljudske bezobzirnosti. Doduse, snaga poezije i jest u subjektivnom dozivljaju. Svako ce u njoj pronaci dio sebe i svojih uspomena.

-Zorica Avdagić /sada je Krističević/ je evidentno doživjela prognaničku
sudbinu, pa kao da ima potrebu govoriti u ime poniženih, ušutkanih, zanemarenih jedinki, kojih je pak čitavo mnoštvo tako da govor zadobiva koralnu, kolektivnu, nadosobnu intonaciju, - napisao je u recenziji uvazeni hrvatski akademik Tonko Maroevic, koji o poeziji nase Dobojke ima veoma pohvalne rijeci: -… privlači je groteska i paradoks, inverzija i oksimoron, želeći tako preokrenuti ustaljene vrijednosti, odnosno ukazati na relativnost moći i vlasti, slabost represije i nasilja. Neke su pjesme u cjelini izgrađene na opozicijama, katkad poput logičkih izvoda ili racionalnih konstrukcija. Više od eruditskih dedukcija zanimat će nas njezine smjele ritmizacije, više od angažiranih iskaza /da ne kažemo:parola/, zaokupit će nas suptilnost njezina prošaptavanja. U svakom slučaju, pred nama je zbirka u kojoj je nataložena i sublimirana bolna empirija, zbirka u kojoj riječi imaju specifičnu težinu intimnog obračuna s poviješću i sadašnjošću.

Profesor Branko Males je takodje dao pozitivnu recenziju lirici Zorice Kristicevic:

-…Ratna je drama stoga - kao i mnogo puta dosad - okrutno, surovo ali i realno nametnula ambient, atmosferu i tematski registar knjizi pjesama jedne u osnovi mlade autorice kojoj je nedavni rat oduzeo svaku mirnodopsku temu, a - kako se reklo - silom inaugurirao tematsko-motivske jezgre zla i nevolje raseljenog, izbjeglog bića...
G r a d, bivši i sadašnji - često tretiran u autoričinim pjesmama - prvi kao mjesto
prisjećanja i tople semantike, drugi kao zbir novih nelagoda pri nasilnom upoznavanju nove sredine i nove socio-dinamike, polako postaje poetski lik u zbirci, točnije - jedan od likova knjige...

nogom niz ulicu

rukom po staklu

zagrebat ću u pozdravu

čuj me

kako stružem noktima

to je zadnje

što će ti od mene ostati

za sjećanje

ne zaboravi

ni ja neću zaboraviti

Ko je Zorica Kristicevic? Neki znaju samo toliko da je u onom njenom predratnom Gradu stanovala u onoj dugackoj “Iskrinoj” zgradi iza Beogradske robne kuce. Drugi, pak, pamte da je kao pjesnicki poletarac pisala neke neubicajeno moderne i zrele stihove intime, objavljene u zajednickoj zbirci dobojskih pjesnika “Druga svjetlost”. Kako rekosmo, danas zivi u Zapresicu a radi u Zagrebu u jednoj gradjevinskoj firmi : “A gdje bi drugo Bosanac, neg’ u gradjevinu. Doduse, ne slazem cigle na gradilistu - u finansijama sam. Rastavljena (dvostruki prognanik – prvi put iz Bosne, drugi put iz braka). Imam dvoje djece, sina Dinu, koji je u petom i kcerku Vesnu, koja je u drugom razredu osnovne skole. Nadarena je jako za umjetnost. Sto glava zamisli to njoj ruka napravi. Kao prvacic prosle godine je osvojila prvo mjesto na Zupaniji u pisanju. Natjecanje se zove “Ivica Kicmanovic”, a odrzava se u sklopu manifestacije “Dani Ante Kovacica”.